>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Luka na koncu

Autobiografija Luke Modrića ‘Moja igra’, najveći hit ovogodišnjeg Interlibera, istovremeno je i priča o običnoj, sasvim prosječnoj Hrvatskoj – zemlji u kojoj se ne postavljaju suvišna pitanja, zamrači se neka lova onda kada se za to ukaže prilika i nema baš ničeg problematičnog u koncertima Marka Perkovića Thompsona

Igra

Interliber je bio najveći kulturni događaj tjedna, autobiografija Luke Modrića bila je najveći hit Interlibera: to međutim ne znači da ćete o knjizi ‘Moja igra’ čitati u kulturnim rubrikama. Jer takve su naše kulturne rubrike – na smrt kulturne i rubritačno ozbiljne – pa u njima nema mjesta za onih hiljadu klinaca koji su ispred Zagrebačkog velesajma čekali svoj primjerak s potpisom autora. Šteta: ne događa se, ipak, svake književne sezone da nam svoja sjećanja predstavi čovjek kojeg pamtimo po izjavi da se ničega ne sjeća.

Dobro, reći ćete, Modrića ionako nećemo pamtiti samo po njegovim izjavama. I bit ćete u pravu. Deset nacionalnih klupskih titula, čak četiri evropske Lige prvaka, reprezentativno srebro iz Rusije, Zlatna lopta za najboljeg igrača svijeta: Modrićeva igra, bez ikakvog pretjerivanja, spada među veće u povijesti nogometa. A ukoliko nešto tu igru razlikuje od ostalih – objasnit će vam već prvi sportski komentator – onda su to dvije ključne karakteristike: sposobnost otpora na presing protivnika i umijeće dirigiranja tempom vlastite ekipe. Čvrst pod pritiskom, čovjek koji vuče konce: takav je na terenu Luka Modrić. Nažalost, ne i izvan njega. Tamo je, pri samom kraju spektakularne karijere, ispustio konce i popustio pod pritiskom. Valjda je baš zato ‘Moja igra’ tako poučna knjiga.

Priču već znate: kada je domaće pravosuđe, nakon deset godina odugovlačenja, konačno podiglo niz optužnica protiv ovdašnjeg nogometnog šerifa Zdravka Mamića, istražujući menadžerske operacije vrijedne 40-ak milijuna eura, na red je došao i davni slučaj Modrićevog transfera iz Dinama u londonski Tottenham. Prema itekako uvjerljivim dokazima, igračev je ugovor bio naknadno promijenjen ne bi li se izbjeglo plaćanje poreza i izvukli milijuni eura, a reprezentativni je kapetan u čitavoj akciji odigrao nekoliko ključnih dodavanja: između ostalog, podizao je goleme iznose s bankomata pa ih milimetarskom preciznošću prosljeđivao svome gazdi. Istom onom koji danas živi u susjednoj državi, skrivajući se pred hrvatskim zakonom. Prije dvije godine, međutim, kada su Modrića o svemu tome detaljno ispitivali na suđenju u Osijeku, samo je, zureći u pod, tiho ponavljao: ‘Ne mogu se sjetiti…’

Zato se danas, u poglavlju pod naslovom ‘Teški dani’, prisjeća ogromnog bijesa javnosti koji se na njega survao. ‘U Hrvatskoj animozitet prema Zdravku Mamiću traje već jako dugo’, objašnjava. ‘Ne mogu ulaziti u uzroke svega toga…’ Nažalost, animozitet prema Mamiću nije pritom jedino u što Modrić ne ulazi. U ‘Mojoj igri’, recimo, nema ni riječi o utaji poreza koju su mu prošle godine dokazali španjolski sudovi, ne spominje se uvjetna kazna osmomjesečnog zatvora ni globa od preko milijun eura: nema govora ni o medijskim komentarima prošlogodišnjeg Thompsonovog nastupa na Trgu bana Jelačića, kada je hrvatska reprezentacija, samo 24 sata nakon osvojenog svjetskog srebra, izgubila solidan dio svojih navijača. Ničega od svega toga, izgleda, Luka Modrić više se ne sjeća.

Nije, doduše, da će mu to naročito naštetiti: nije da će ga ijedan od onih hiljadu klinaca, naguranih ispred Zagrebačkog velesajma, zbog toga manje voljeti. Luku Modrića, uostalom, voljeti i nije naročito teško. Njegova nam autobiografija otkriva strpljivog i upornog dečka koji se iz prognaništva i siromaštva mukotrpno probijao do prvih postava Dinama, Tottenhama i Reala, momka koji iskreno voli svoju domovinu, pazi na obitelj i ne zaboravlja prijatelje iz djetinjstva. Ništa ga, ukratko, ne razlikuje od bezbroj sličnih, anonimnih vršnjaka. Ništa, osim one sposobnosti otpora na presing i umijeća vladanja sredinom terena. Ali upravo zato što je običan dečko iz susjedstva, njegova je priča poučna. Jer ‘Moja igra’ je, na koncu konca – ma koliko bila jedinstvena – ipak i priča o običnoj, prosječnoj, dobro poznatoj Hrvatskoj. Priča o zemlji u kojoj se ne ulazi u uzroke animoziteta prema dokazanim siledžijama i bjeguncima od zakona, o zemlji u kojoj se ne postavljaju suvišna pitanja, o zemlji u kojoj se zamrači neka lova ako se za to ukaže prilika i o zemlji koja ne vidi baš ništa problematično u koncertima Marka Perkovića Thompsona. Takva Hrvatska ima nogometnu reprezentaciju po svojoj mjeri, reprezentacija ima kapetana kakav joj odgovara, a kapetan, evo, pri kraju svoje veličanstvene karijere, ima knjigu koja će nam ga prikazati u pravom svjetlu. Knjigu o igraču koji na terenu odolijeva pritisku i zna vući konce. Nažalost, ne i izvan terena: tamo gdje konce vuku drugi, Modrić je ipak samo Luka na koncu.

Kraj

U petak, 22. novembra, na dan kada se ovaj tekst pojavi u tiskanom izdanju Novosti i večer prije nego što iziđe na našoj internetskoj stranici, u Zagrebu, na pozornici Tvornice kulture, završavaju 22 godine muzičke magije: koncert distorzirane kanadske post-rock mašinerije Godspeed You! Black Emperor posljednji je koji organizira Žedno uho. Etiketa pod vodstvom neobjašnjivo entuzijastičnog Mate Škugora se gasi, objavili su, kratko i nenametljivo, početkom tjedna. Suha faktografija nabraja preko 1000 organiziranih nastupa, 20 izdanja festivala Žedno uho, 10 izdanja NO Jazz Festivala, lansiranje SuperUha i Terranea: kroz male privatne povijesti slušanja raspršila su se sjećanja na svirke The Nationala, Cariboua, Of Montreala, Mouse on Mars, Vijaya Iyera, Petera Brötzmana… Negdje između urbanih legendi i intimnih sjećanja izrasla je u međuvremenu fenomenalna klupska scena: kroz nešto više od dvije decenije, Žedno uho je stvorilo sasvim novu koncertu publiku, posredno utjecalo na brojne domaće kantautor(ic)e i bendove, iz svijeta nam dovodilo imena koja su tek trebala postati svjetska. U Ksetu, Pauku, Močvari, Tvornici kotrljala se neka vrsta klupske muzičke povijesti. Sada, kada je priča završena i kada se ekipa iz sjene povlači sa scene, prilično smo sigurni da će dobar dio toga ipak ostati. Ili su nas, barem, kroz ove 22 godine tako nekako naučili: ono što jednom uđe na žedno uho, na drugo ne izlazi.

Poplava

Danima su mediji izvještavali o izvanrednom stanju u Veneciji: poplava, najveća u posljednjih pola vijeka, bila je toliko opasna da je naposljetku prodrla sve do svjetskih kulturnih rubrika. Tamo smo onda čitali o golemoj, možda nepopravljivoj šteti na crkvi sv. Marka, o zatvorenim galerijama i muzejima, o građanima koji su se samoinicijativno organizirali ne bi li iz lokalnih knjižara i antikvarijata na vrijeme spasili neoštećene knjige. Neko vrijeme zatvoreni su bili i paviljoni Venecijanskog bijenala, a među njima i onaj pobjednički, litvanski, o kojem smo u ‘Neprijateljskoj propagandi’, prije pola godine, ovako pisali: ‘’Sunce i more (marina)’ začudna je inscenacija banalnog turističkog dana na plaži, s mnoštvom sudionika, na neobičnom žanrovskom raskrižju opere i performansa. Ljudi se sunčaju, mažu kremama, djeca ližu sladoled: u pozadini, bubri neuhvatljiva slutnja globalne ekološke katastrofe…’ I baš na ovom mjestu, u paviljonu ovogodišnjih dobitnika Zlatnog lava, priča o venecijanskoj poplavi neočekivano poprima političke dimenzije. Jer sve manje ljudi sumnja u to da su poplave poput ove izravna posljedica klimatskih promjena i promašenih politika koje te promjene uzrokuju: ona litvanska slutnja ekološke katastrofe ubrzano se ostvaruje. Čak je i venecijanski gradonačelnik Luigi Brugnaro, pozivajući državu u pomoć, jasno zatražio od vlade promjenu klimatske politike. S njim se, doduše, ne slažu zastupnici radikalno desne koalicije, koja drži većinu u regionalnom Vijeću, pa su na nedavnoj sjednici odbili prijedloge opozicije da se Venecija okrene obnovljivim izvorima energije, zamijeni lokalne dizelske autobuse i smanji potrošnju plastike. A onda – točno dvije minute nakon njihovog glasanja – dvoranu u kojoj je održana sjednica prvi put u povijesti potopila je poplava.

Moć

‘Ovo je bila godina u kojoj su najistaknutije institucije – veliki muzeji, galerije, sajmovi i aukcijske kuće – izložene glasnim, živim i dosljednim napadima’, piše uredništvo Art Reviewa u uvodu svog redovnog izbora 100 najmoćnijih imena umjetničkog svijeta. ‘Ovo je bila godina u kojoj su prosvjednici došli pred vrata tih institucija i izborili promjene; godina u kojoj je moć novca – posebno onog novca koji financira najveće igrače na sceni – stavljena pod reflektore…’

Na drugo mjesto liste probila se zato Nan Goldin, američka fotografkinja koja je predvodila demonstracije protiv obitelji Slacker, mecena brojnih svjetskih muzeja čije multimilijunsko farmaceutsko carstvo počiva na prodaji štetnih lijekova. Četvrta je Hito Steyerl, politički angažirana kritičarka i vizualna umjetnica, šesto mjesto zauzele su Felwine Sarr i Benedicte Savoy, autorice izvještaja koji traži od evropskih muzeja da vrate kolekcije prikupljene u eri kolonijalizma, deseti je indonezijski art-kolektiv ruangrupa koji preuzima kuriranje iduće Documente, na 21. mjesto plasirao se MeToo pokret…

Neki odnosi moći ostaju ipak netaknuti: poprilično ironično, pobjednik najsubverzivnijeg izbora do sada je zvijezda američkog establišmenta Glenn D. Lowry, direktor MoMA-e koji je upravo upucao 450 milijuna dolara u veliko proširenje muzeja, boreći se paralelno protiv sindikalnih prosvjeda svojih radnika. Od naših kustosa i umjetnika nema, očekivano, nikoga. Marina Abramović, koja je u krugovima globalne elite najbliža definiciji ‘naše umjetnice’, nakon deset godina ispala je s liste.

1/1