>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Menstrualni cirkus

Pitanje identiteta Ladislava Ilčića je složeno, ali nama se osnovna dilema ipak čini neobično jasna, a odgovor bi morala ponuditi ministrica Nina Obuljen Koržinek: dok sluša svoga službenog savjetnika, aktivista, stručnjaka, muzičara i političara, da li čuje odličnog violinista ili naslućuje običnog mizoginista?

Savjetnik Ilčić

Ladislav Ilčić složena je pojava – jednim dijelom ideolog desnice, drugim predsjednik smiješne strančice, trećim dio vladajuće nomenklature, četvrtim savjetnik ministrice kulture, petim dijelom uspješan violinist, šestim ultrakonzervativni aktivist – pa ne čudi što javnost povremeno nije sigurna s koje strane tako kompleksnoj ličnosti valja prići. Prošloga tjedna, nakon što je Ilčić na tribini o Istanbulskoj konvenciji žensko ponašanje sveo na razdoblja menstrualnog ciklusa – riječ je inače o pristupu koji suvremena endokrinologija poznaje pod nazivom monstrualna analiza – hrvatska vlast i hrvatski mediji stoga su se brzo podijelili. Mediji su prvo postavili pitanje nije li pametnije Ilčićeva lupetanja naprosto ignorirati, da bi im potom ipak dali poveliki prostor. Vlast je krenula suprotnim smjerom: pošto su Ilčiću prostor u Ministarstvu kulture ionako već dali, sada su odabrali ignoriranje. ‘Nisam čuo njegov govor, ali to što je rekao nije rekao kao savjetnik ministrice’, pomirljivo je ustvrdio premijer Plenković, a Ilčić je iz toga mogao zaključiti samo da su mu slični ispadi i ubuduće dozvoljeni. ‘Gospodin Ilčić je nastupao kao predsjednik stranke Hrast. On se u ministarstvu bavi drugim pitanjima’, podjednako pomirljiva bila je i Nina Obuljen Koržinek, a Ilčić je iz toga mogao zaključiti samo da se ministrica trenutno nalazi u lutealnoj fazi menstrualnog ciklusa, kada su – kako nam je ranije pojasnio – pod utjecajem progesterona ‘žene nešto mirnije’.

Valjda je slično rezonirao i prije dva mjeseca, kada je ministrica njegovo imenovanje na poziciju savjetnika smireno opravdala time što je čovjek ‘stručnjak u području kulture’ i ‘violinist’, iako je sam javnosti ponudio nešto drukčije objašnjenje: ‘Ako tvorite saborsku većinu, onda istaknuti ljudi iz stranaka koje je tvore budu dio izvršne vlasti.’ Slutite, pretpostavljamo, u čemu je problem: ako ministrica svoga savjetnika vidi prvenstveno kao ‘violinista’ i ‘stručnjaka’, zašto on smatra da mu pravo na vlast daje Hrast? Ako u ministarstvu sjedi zato što mu je stranka dio vladajuće koalicije, zašto ministrica bježi od njegovih riječi onda kada govori kao predsjednik iste te stranke? Kako to predsjednik ‘ne govori kao savjetnik’, ako je postao savjetnik zato što je predsjednik? Gdje nestaje muzičar, gdje započinje političar? U kakvom su odnosu poznavanje nota i stranačka kvota? Složena su to pitanja – ništa čudno, jer i sam Ilčić je, rekosmo, složena pojava – ali nama se osnovna dilema ipak čini neobično jasna. A odgovor bi morala ponuditi Nina Obuljen Koržinek, čim se dogovori sama sa sobom: dok sluša savjete predsjednika stranke Hrast Ladislava Ilčića, da li čuje odličnog violinista ili naslućuje običnog mizoginista?

Buntovnik Marić

Ako Ladislav Ilčić može nastupati kao ‘stručnjak u području kulture’, nema više nikakvog razloga da ovu kulturnu rubriku ne pretvorimo u raspojasani freak show: bez sustezanja prenosimo vijest da je Jerko Marić, frontmen pseudo-rock benda Adastra, okončao nastup na ovogodišnjem Zagrebačkom festivalu razlupavši gitaru o stage u najboljoj maniri Kurta Cobaina. U Srbiji su za slične fenomene smislili zgodan izraz ‘transfer blama’, u Hrvatskoj se nekako ustalilo ‘susramlje’ – riječ je, naravno, o situaciji u kojoj osjećate stid umjesto onoga tko bi ga zapravo trebao osjećati – a ukoliko još uvijek niste sigurni o čemu govorimo, evo Marićeve izjave nakon performansa pa će biti jasnije. ‘U posljednje vrijeme rock glazba u Hrvatskoj nije zastupljena, a samo ona može progovarati o društvenim i političkim problemima. Teško da lake note progovaraju o tome’, rekao je nakon nastupa na festivalu lakih nota pa, nažalost, nastavio: ‘Scorpions su sa svojim ‘Wind of Change’ praktički srušili Berlinski zid, kod nas imate ‘Ružu hrvatsku’ Prljavog kazališta koja je pokrenula stvari devedesetih, Psihomodo pop je s ‘Hrvatska mora pobijediti’ bodrila naše branitelje u ratu…’ Nećemo dalje, shvatili ste.

Kada je Pete Townshend šezdesetih prvi put skršio svoj rickenbaker o pozornicu, vođa legendarnih The Who bio je žestoki buntovnik, veliki promotor Laburističke partije, samoproglašeni komunist: mnogo godina kasnije deklarirat će se, doduše, kao ‘neka vrsta neokonzervativca’, ali tada više nije razbijao gitare. Kada je Paul Simonon slupao svoj bas u sceni koja će završiti na ikoničkom omotu albuma ‘London Calling’, moćni The Clash gazio je bez kompromisa britanski monarhizam, neoliberalizam i militarizam. Čak se i nesretni, smušeni Cobain, ako ništa drugo, borio protiv establišmenta kako je znao i umio. Ali kada Jerko Marić 2018. tresne gitaru o scenu benignog zagrebačkog festivala lakih nota, on to čini u ime najviših državnih vrijednosti, domoljublja devedesetih i sjećanja na naše branitelje: vama se to može činiti kao bizarna vjestica koja nije vrijedna spomena, mi u Marićevoj gesti vidimo dublji smisao. U zemlji u kojoj Davor Bernardić brani satiru, Zlatko Hasanbegović kritički prosuđuje kazališne predstave, Ivan Zvonimir Čičak zastupa ljudska prava, Slobodan Prosperov Novak nastupa kao intelektualni arbitar javne radiotelevizije, a Ladislav Ilčić važi za vrhunskog kulturnog stručnjaka imamo, rekli bismo, točno onakav rokerski bunt kakav zaslužujemo. Ukratko: Marića za novog savjetnika ministrice kulture!

Buket i bijes

Prvi put kao teroristička tragedija, drugi put kao artistička farsa: otkako je Jeff Koons, ikona američkog umjetničkog kiča, ponudio Parižanima na dar svoju dvanaestmetarsku, 35 tona tešku skulpturu hiperrealistične šake koja steže buket raznobojnih balona u obliku tulipana – a trebala bi, iz sasvim nejasnih razloga, komemorirati žrtve pokolja u Bataclanu otprije dvije godine – pariška kulturna javnost svim se silama trudi da dar nekako vrati pošaljitelju. Razloga je – zanemarimo li onaj očiti, izgled same skulpture – više. Za početak, dar uopće nije dar: Koons donira samo koncept, a njegovu izvedbu po cijeni od tri pol milijuna eura plaćaju francuski porezni obveznici. Zatim, bizarni će memorijal biti instaliran na posve suprotnoj strani grada od poprišta masakra, oko njegovog izbora nitko nije konzultirao ni javnost ni porodice žrtava, cijeli projekt već izdaleka djeluje kao prilično morbidna operacija Koonsove samopromocije… ‘Njegov su umjetnički studio i mreža trgovaca zapravo hiperluksuzne multinacionalke, a ukoliko im ponudimo ovakvu razinu vidljivosti i prepoznatljivosti, to znači da im osiguravamo besplatan publicitet i product placement’, upozoravaju francuski umjetnici i kulturnjaci, predvođeni poznatim režiserom Oliverom Assayasom i bivšim ministrom kulture Frédéricom Mitterrandom, u otvorenom pismu. ‘Izgledat će kao da ste stavili kip Ronalda McDonalda ispred gastronomskog restorana’, dodaje jedan od potpisnika, galerist Stéphane Corréard. ‘Najbolje bi mjesto za ovakvu skulpturu bilo ispred Trump Towera u New Yorku’, bjesni umjetnica Tania Mouraud. Kurator Nicolas Bourriaud gađa srce problema: ‘U doba privatizacije javnih prostora, javno izložena umjetnost trebala bi proizlaziti iz zajedničkog djelovanja i odlučivanja, umjesto da je nameću privatni akteri na lokacije koje sami proizvoljno biraju.’ Uzalud: francusko Ministarstvo kulture donijelo je, čini se, neopozivu odluku, izrada megalomanske skulpture već je u toku, pa će pariške žrtve uskoro dobiti znak dugog sjećanja vrijedan što bržeg zaborava, a Jeff Koons jeftinu reklamu po cijeni njihovih života.

Krimizoginija

Nakon što je pokret #MeToo eksplodirao u filmskoj, televizijskoj i muzičkoj industriji, odjek se morao čuti i u književnosti: u Velikoj Britaniji ovih je dana pokrenuta nagrada Staunch za najbolji krimić u kojem nema ‘nijednog pretučenog, uhođenog, seksualno iskorištenog, silovanog ili ubijenog ženskog lika’. Inicijatorica, manje poznata autorica Bridget Lawless, donira 2000 funti u nagradni fond i pojašnjava: ‘Dok nasilje nad ženama u djelima fikcije doseže sumanute razmjere, književna nagrada Staunch poziva pisce trilera da nas drže u neizvjesnosti ne pribjegavajući pritom oprobanim klišejima – posebno ne likovima žena koje su seksualno napastvovane (koliko god to bilo ‘neophodno za razvoj radnje’) ili naprosto ubijene (ma kako domišljato).’ Nama se stvar čini nespretno postavljena – kriterije, recimo, ne bi zadovoljili ‘Muškarci koji mrze žene’, megahit Stiega Larssona u kojem se Lisbeth Salander svome silovatelju na kraju sveti tako što mu vraća istom mjerom – a i nije da pretjerano pomaže borbi protiv stvarnog, itekako raširenog seksizma u književnoj industriji. Ali nije ni da pretjerano odmaže: skreće pažnju na ozbiljne probleme, pa ideju, evo, oprezno pozdravljamo.

1/1