>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Poduzetnički holokaust

Kada Davor Huić, bivši premijerov savjetnik i predsjednik udruge Lipa, javno usporedi položaj poduzetnika u današnjoj Hrvatskoj s položajem ‘nekih etničkih skupina’ tridesetih godina prošlog stoljeća, mediji njegove riječi prenose bez suvišnog komentara. Zato vrijedi provjeriti jesmo li ih ispravno shvatili

Sitkom

‘Umoran sam od svih tih predrasuda o poslovnim liderima’, zavapio je na velikoj medijskoj konferenciji američki biznismen Gavin Belson, iznerviran generalnom antipoduzetničkom klimom. ‘Proučite malo povijest! Znate li tko je još proganjao sićušnu manjinu financijera i progresivnih mislioca, poznatijih kao Židovi?’ Zbunjeni voditelj programa na to ga prekida: ‘Samo malo, jeste li vi to upravo usporedili položaj milijardera u današnjoj Americi s položajem Židova u nacističkoj Njemačkoj?’ Belson ne razumije zašto se voditelj čudi, zašto se publika buni ni zašto mu reporteri guraju mikrofone pod nos: ‘Apsolutno! Čak bi se moglo reći da se nas tretira gore nego njih. Mi smo još manja manjina, Židova ima puno više!’

Scena iz HBO-ovog sitkoma ‘Silicon Valley’, emitirana prije pet godina, izgledala bi kao loša fikcija da nije bila kopija još lošije stvarnosti: samo godinu ranije, naime, jedan stvarni njujorški milijarder, Tom Perkins, doista je u ‘Wall Street Journalu’ usporedio demonstracije protiv jedan posto najbogatijih s nacističkom Kristalnom noći. Javnost je, naravno, odmah skočila: ‘Najodvratnija povijesna analogija koju ste pročitali u dugo, dugo vremena’, zgražao se utjecajni ‘Atlantic’, ‘moćni kapitalist postao meta općeg ismijavanja’, javljao je ‘Independent’, a Perkinsov telefonski broj lično je okrenuo sam predsjednik Antidifamacijske lige, jedne od najuglednijih međunarodnih organizacija koje se bore protiv antisemitizma. Pa se milijarder naposljetku postiđeno ispričao, promrmljavši u specijalnom TV-intervjuu nešto u vezi ‘užasno pogrešnog izbora riječi.’ Logično: u stvarnosti, za razliku od sitkoma, paralela između poduzetnika i masovno ubijanih Židova nije politički nekorektan geg, nego ozbiljno poremećena uvreda milijunima nevinih žrtava.

Osim, jasno, onda kada je stvarnost hrvatska.

U hrvatskoj stvarnosti se naime – kao što je neki dan preko Facebooka lijepo objasnio ugledni poduzetnički ideolog, bivši premijerov savjetnik i predsjednik udruge poreznih obveznika Lipa Davor Huić – ‘protiv poduzetnika i poduzetništva vodi specijalni rat i mi ne možemo sjediti za istim stolom s ljudima koji aktivno rade na uništavanju Hrvatske i protive se svim reformama i povrh toga se dnevno bave agitacijom protiv poduzetnika, i kreiraju klimu kakva se tridesetih godina prošlog stoljeća kreirala oko nekih etničkih skupina (a znamo na što mislimo).’ Znamo na što mislimo, naravno: paralela je kristalno jasna i crna kao noć, pa je prilično očito da mislimo isto što je mislio onaj osramoćeni američki magnat. Zamišljamo dakle progone i pogrome, vidimo kolone nesretnih poduzetnika s velikim žutim ‘P’ na rukavima i već čujemo prve vlakove koji će ih uskoro sprovesti u javno financirane konc-logore, da se ondje nad njima iživljavaju uniformirani uhljebi, monstruozni državni činovnici i SS-postrojbe Sindikalnih Središnjica. Sada kada smo je odvrtili do njezine posljednje konzekvence, Huićeva metafora vam djeluje nekako, hm… bolesno? Nipošto: Facebook status predsjednika Lipe uredno su prenijeli naši najčitaniji portali, izvijestili su o njemu i Telegram i Index i Direktno.hr, ali sve do trenutka nastanka ovoga teksta nikome od njih nije posebno zasmetao. Javnost, začudo, nije skočila: naš poduzetnik nije, eto, postao ‘meta općeg ismijavanja’, nijednoj utjecajnoj novini nije zapela za oko ‘najodvratnija povijesna paralela koju ste pročitali u dugo, dugo vremena’, Huićev mobitel nikako da zazvoni. Bit će, dakle, da je do hrvatske stvarnosti: tamo gdje vam državu utemelji paranoični povjesničar koji je antisemitske stavove otvoreno promovirao kroz naučne radove, uostalom, kompletna stvarnost ionako mora biti skrojena kao najodvratnija povijesna analogija. A bit će da je nešto i do statusa uglednih poduzetničkih ideologa u tako skrojenoj stvarnosti: pod uvjetom da dovoljno glasno zapomažu o ‘specijalnim ratovima’ koji se vode protiv njih, javnost će im, izgleda, dobronamjerno oprostiti poneki izlet s onu stranu zdravog razuma, povijesnih istina i elementarnog poštovanja prema milijunima žrtava. Ako ništa drugo, sada barem točno znamo u kakvom se žanru ta stvarnost odvija. Na prvi pogled, djeluje kao tragedija. Već na drugi, međutim, nije tako strašno: sve dok glavne uloge pripadaju likovima poput Huića, ona je samo loša kopija prosječnog sitkoma.

Freska

Kao svaki pravi sitkom, i ovaj naš prepun je peripetija i neočekivanih obrata. Dok se Davoru Huiću, recimo, priviđa poduzetnički holokaust, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić otvoreno najavljuje da će svi ‘projekti i logistika koji nisu u funkciji dizanja zagrebačkih poduzetnika i obrtnika biti maknuti iz proračuna.’ I prijetnje se već ostvaruju: na posljednjoj sjednici Gradske skupštine Bandićevi su zastupnici u suradnji s HDZ-om izglasali ukidanje hitnih mjera pomoći lokalnim kulturnjacima. A obrati tu tek počinju. Hitna pomoć – koju su isti zastupnici izglasali na prethodnoj sjednici – najvećim se dijelom odnosila na mjere koje su ionako trebale biti provedene, poput isplate javnih sredstava za prošlu godinu. Zato, kada Bandićeva pročelnica za kulturu Milana Vuković Runjić u intervjuu Jutarnjem listu kaže da je dio upravo opozvanih mjera u međuvremenu ipak ostvaren – čvrsto se vežite i pokušajte ispratiti činjenice do kraja ove rečenice – onda se ona hvali time što ukidanjem hitnih mjera nisu ukinute baš sve hitne mjere, koje su pritom postale hitne zato što ih nije provela na vrijeme, pa se zakašnjelo provođenje jednog dijela redovnih mjera najednom pretvara u izvanredan uspjeh.

A kako se zagrebački kulturnjaci snalaze dok gradonačelnik, mimo kriterija i rokova, probranima dobacuje sitnu milostinju iz temeljito poharane gradske blagajne? ‘Kada mi je najteže, doživljavam svoj posao kao materijal za neki budući roman, fresku gradskog života u neobično teškim vremenima, nalik na ratno doba, što izvlači i najbolje i najgore iz ljudi’, povjerava se u intervjuu Jutarnjem listu naša poznata spisateljica Milana Vuković Runjić, skoknuvši nakratko iz funkcije aktualne pročelnice u cipele buduće književnice. Vama koji, za razliku od nje, ovih dana odustajete od svojih umjetničkih projekata, koncerata, romana i predstava, eto utjehe: dok zgranuto zurite u izjave Milane Vuković Runjić, ona u vama vidi inspiraciju. To je, valjda, kulturna politika Grada: osiromašeni kulturnjaci postaju književna građa. Nejasno je, ponovno, tek pitanje žanra u kojem će buduće remake djelo hrvatske literature biti napisano. Freska gradskog života s mrtvom kulturom u pozadini? Ratni prikaz masakra s autoricom u ulozi dželata? Napeti triler o izvlačenju i najboljeg i najgoreg iz gradske blagajne? Ljubavno-politička epopeja Milana i Milane? Satira o satiranju kulturne scene? Onako odoka, izdaleka, tipujemo na najizvjesnije: manje freska, više groteska.

Ruke

I dok u Hrvatskoj političari poput Bandića paze na poduzetnike, u SAD-u kulturnjaci misle na radnike: nedavno je krenula druga faza projekta ‘Messages for the City’, u sklopu kojeg poznati dizajneri objavljuju poruke zahvale medicinskim sestrama, dostavljačima, blagajnicama i ostalim čuvaricama prve linije fronte zajedničke borbe protiv koronavirusa. Na najvećim reklamnim ekranima njujorškog Times Squarea, Chicaga i Bostona u fokusu će uglavnom biti migrantice i migranti, ljudi koji redovno obavljaju najteže i najopasnije poslove. ‘Socijalno distanciranje je privilegija’, govori meksički umjetnik Pedro Reyes, autor plakata čija je ograničena naklada brzo rasprodana, a prihod ide organizacijama koje se bave imigrantskim pravima: ‘Izabrao sam motiv isprepletenih ruku kao posvetu manualnim radnicima o kojima naše društvo sada ovisi.’ Inače, među četrdesetak likovnjaka uključenih u projekt je i Mirko Ilić, naš globalno najrazvikaniji dizajner koji odavno živi u New Yorku.

Zec i kukci

Mala pripovjedna mapa za put prema naličju potrošačkog sna: možda se i tako mogu pročitati ‘Poštovani kukci i druge jezive priče’ (2019.) Maše Kolanović, zbirka koja je upravo dobila Evropsku nagradu za književnost. Čudnovato iskošene između humora i horora, Kolanovićine priče prebiru po razbucanim srednjoklasnim iluzijama tranzicijske Hrvatske, rastvaraju ovdašnji kapitalizam Kafkinim motivima i otvaraju Franza Kafku prema antikapitalističkim čitanjima, govore o reklamnim lažima i ljudima koji na njih nasjedaju, o potplaćenosti i nezaposlenosti, o majčinstvu i obiteljskom nasilju… Evropska nagrada za književnost, inače, dodjeljuje se u 41 državi, u svakoj od njih svake tri godine: usporedno s hrvatskom za Mašu Kolanović, ona bosanskohercegovačka otišla je debitantskom romanu ‘Uhvati zeca’ (2018.) Lane Bastašić, još jedne itekako zanimljive regionalne autorice. I još jedne koja briljantnu svjetsku literaturu prevodi na lokalne kodove, samo što kroz njenu pripovijest o dvije prijateljice i njihovom ‘postjugoslavenskom’ putovanju proviruju Lewis Carroll i Elena Ferrante. Tu je knjigu izdao sarajevski Buybook, što znači da je možete pronaći u pokojoj hrvatskoj knjižnici i nekima od rijetkih preživjelih knjižara. A oba naslova ima smisla potražiti, ako su vam slučajno promakli: nacionalni žiriji ove su godine obavili dobar posao. Njima i dobitnicama šaljemo čestitke, čitaocima i čitateljicama preporuke!

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1