>

novosti logo

Kultura Kultura

Neprijateljska propaganda: Priča o ploči

Muzej grada Zagreba uporno odbija vratiti spomen-ploču vlastitim radnicima koje je pobio ustaški režim, a uklonjena je s pročelja zgrade još početkom devedesetih. Građane koji su se sada angažirali oko uspomene na četvero antifašista muzejska uprava pritom proziva zbog ‘političkog aktivizma’

Aktivizam

Eh, kamo sreće da je Muzej grada Zagreba u onim olovnim godinama Endehazije vodila uprava barem upola mudra kao što je ova današnja. ‘Muzej nije mjesto za uvježbavanje i prakticiranje političkog aktivizma’, upozorio bi tada ravnatelj Mariju Hanževački, mladu, tek zaposlenu kustosicu, čim bi doznao da djevojka usred Pavelićevog Zagreba potajno pomaže partizanskom pokretu otpora. ‘Oh, oprostite, nisam znala’, zbunila bi se vjerojatno ona. ‘Hvala Vam što ste mi rekli, odmah ću obustaviti ilegalne aktivnosti!’ I sve bi bilo u redu: niti bi Mariju u proljeće 1944. godine otkrili ustaše, niti bi je zatim zatvorili, niti bi je danima mrcvarili, niti bi je naposljetku strijeljali. Ne bi onda bilo potrebe ni da, nedugo nakon Drugog svjetskog rata, nova vlast na zgradu Muzeja postavi spomen-ploču hrabroj antifašistkinji i trojici njenih kolega, muzejskih radnika koje je pobio kvislinški režim. Pa ne bi kasnije bilo potrebe ni da još novija vlast, početkom devedesetih, ploču potiho ukloni, pospremivši je pod izlikom restauratorskih zahvata na neodređeni rok u muzejski arhiv. Ne bi, napokon, bilo razloga ni da nezavisni istraživač Saša Šimpraga prije kraćeg vremena obnovi inicijativu za vraćanje ploče na mjesto koje joj pripada, ni da se Šimpragi pridruži mnoštvo kulturnih radnica i radnika, ni da tjednima zasipaju Muzej grada Zagreba službenim dopisima i Facebook-komentarima, pitajući samo dvije stvari: zašto je zapravo ploča sklonjena i kada će biti vraćena?

Eh, kamo sreće: da je nekadašnja uprava, prije osamdesetak godina, upozorila Mariju Hanževački da se ostavi politike, ne bismo dočekali da ova današnja odgovori Šimpragi i ostalima kako – pogađate – ‘Muzej nije mjesto za uvježbavanje i prakticiranje političkog aktivizma’. Odnosno: ako vam je igrom slučaja stalo do uspomene na kustosicu Muzeja grada Zagreba koja je i taj muzej i grad Zagreb nepovratno zadužila svojim, hm, političkim aktivizmom – pa je zbog tog aktivizma naposljetku bila strijeljana – iz Muzeja grada Zagreba javit će vam kako političkom aktivizmu kod njih mjesta nema. Ima li onda ozbiljnije razlike između onoga što danas govori uprava Muzeja i onoga što su u proljeće 1944., hapseći Mariju Hanževački, mislili ustaše? Kakav je to muzej grada Zagreba koji briše sjećanje na doba kada je i sam bio točka zagrebačkog otpora? I doista: ne označava li njegovo službeno objašnjenje vrhunac institucionalnog cinizma?

Aktivizam 2

Eh, kamo sreće. Iz Muzeja su naime stigli još i optužiti zainteresirane građane da zloupotrebljavaju ime Marije Hanževački radi vlastite promocije. Ničim izazvani, dodali su i kako kod njih danas ‘rade pripadnici različitih etničkih i konfesionalnih identiteta’: ako smo dobro shvatili, nadaju se javnoj pohvali zato što ne zapošljavaju isključivo katolike i Hrvate. Pravi spektakl argumentacijskog rusvaja donosi ipak sljedeća rečenica: ‘Vratiti ploču danas značilo bi biti spreman ponovo je ukloniti sutra, popuštanjem pred zahtjevima aktivizma koji bi se pozivao na žrtve Domovinskog rata i na potrebu brisanja simbola komunizma i Jugoslavije.’ Drugim riječima – konkretno, onima Luje Parežanina koji je čitav slučaj komentirao na portalu Kulturpunkt – ‘iz MGZ-a poručuju kako će ostati revizionistima danas kako revizionistima ne bi opet morali postati sutra’. Ili, trećim riječima: jedina odbrana od povijesnog revizionizma kojom raspolažemo sastoji se u tome da sami što dosljednije branimo revizionističke stavove.

Sva bijeda institucionalnog kukavičluka Muzeja grada Zagreba skupila se u toj rečenici. Uzalud nervozne reakcije i sumnjiva pozivanja na stručne kriterije: ono čega se uprava boji, dok svisoka otpisuje ‘političke aktiviste’, zapravo su reakcije političkih aktivista sa suprotne strane ideološkog spektra. U zemlji temeljito očišćenoj od antifašističkih partizanskih spomenika sudbina jedne spomen-ploče nije, naravno, presudna, ali sada barem vidimo zašto je toliko poučna: ona nam otkriva kako se u srži svakog povijesnog revizionizma redovno krije prosti, banalni, isprepadani oportunizam. Samo zbog tog oportunizma Muzej će se spremno odreći vlastite herojske prošlosti, dok jednim okom plašljivo viri prema neizvjesnoj političkoj budućnosti. A budućnost pred kojom se skanjuje naposljetku će zaista doći: isključivo zato što od nje danas strahuje.

Sada već možemo zamisliti i kako ta budućnost izgleda. ‘Šefe, pogledajte ovo’, doviknut će, kroz koju deceniju, neki budući kustos nekom budućem ravnatelju, pokazujući mu staru, prašnjavu kamenu ploču koju je pronašao u zabačenom kutku pretrpanog muzejskog arhiva. ‘Marija Hanževački, Držislav Švob, Ivo Šrepel, Ladislav Strosser’, čitat će ravnatelj mršteći se: ‘Nikad čuo!’ ‘I kamo sad s tim?’ zapitat će ga podjednako zbunjeni kustos. ‘Kamo, kamo’, mrmljat će, više za sebe, ovaj, osvrćući se bespomoćno po prostoriji koju bi napokon valjalo malo raščistiti: ‘Eh, kamo smeće…’

Benčić

U ovotjednim vijestima iz kulture nastavljamo s muzejskom turom: nezavisna kustosica Branka Benčić naslijedit će Slavena Tolja na poziciji ravnateljice riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, a jedna gadna birokratska blamaža time je na sreću izbjegnuta. Benčićin je program, naime, među pristiglim kandidaturama izabralo stručno Upravno vijeće MMSU-a, predloživši nadležnom Gradskom vijeću da ga potvrdi. Prema proceduri, svoje mišljenje prethodno daje i gradski Odbor za kulturu. Tamo su, međutim, kandidaturu odbacili, ustvrdivši da Benčić ne zadovoljava formalni uvjet desetogodišnjeg rada u kulturi, što nikom tko kulturu prati ne zvuči suviše suvislo. Ne baš tako nesuvislo, doduše, kao obrazloženje Odbora: prema njemu, Benčić je, istina, skupila više od deset godina u statusu samostalne umjetnice, ali – kako je objasnio predsjednik Zvonimir Peranić – ‘netko može biti slobodni umjetnik, i ministarstvo mu uplaćivati staž, ali ne mora nužno i raditi’. Par dana, dva-tri stručna pravna mišljenja i nekoliko glasnih apela kasnije, postalo je jasno da je stav Odbora ordinarna glupost: Branka Benčić izabrana je na čelo jedne od važnijih kulturnih institucija grada koji je u ovo vrijeme trebao živjeti vlažne snove Evropske prijestolnice kulture, ali se po putu sapleo o globalnu pandemiju i lokalne krive procjene. Bezrazložno grbav početak vjerojatno je dobra najava posla koji ravnateljicu tamo čeka.

Ministarstvo kulturizma

Dok ovaj tekst nastaje, množe se medijske spekulacije o sastavu nove vlade: novinari zbunjeno prenose informaciju da je u planu i ‘pripajanje Ministarstva turizma Ministarstvu kulture’. Pomalo čudna formulacija, znamo li da je budžet Ministarstva turizma dvadesetak puta veći od proračuna njegovog kulturnog pandana, da je turizam kod nas ključna ekonomska grana i da smo, sve u svemu, više turistička destinacija nego kulturna nacija. Bit će da se novinari vode viješću kako će vodstvo novog birokratskog kulturističkog galimatijasa preuzeti dosadašnja ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Nije, uostalom, ni presudno tko se tu točno kome pripaja: sama činjenica da se o budućoj fuziji raspravlja govori dosta o shvaćanju nacionalne kulturne politike ovdje i sada.

Početkom devedesetih, recimo, kultura je u arhitekturi hrvatskih ministarstava dolazila u paru s prosvjetom: bilo je to mrko i zeznuto vrijeme, pa je novonastala država od kulturnog aparata uglavnom očekivala da proizvodi, oblikuje i plasira jedinstveni nacionalni identitet među širokim narodnim masama. Od sredine devedesetih i prvog mandata Bože Biškupića, Ministarstvo kulture se izdvaja: nekih pet godina kasnije, u periodu SDP-ovog Antuna Vujića, bit će zacrtane bitne zakonske i proceduralne koordinate njegovog sadašnjeg djelovanja. Kroz posljednjih desetak godina, međutim, zajedno s uvezenim modelom tzv. kulturnih i kreativnih industrija, širi se tržišna panaceja: ideja da bi kultura, prije svega, trebala biti financijski isplativa zanimacija. Obuljen Koržinek je pravovjernica upravo tog kulturno-političkog katekizma: od proračunskog forsiranja poduzetništva do pokušaja nasilnog kačenja komercijalnih medija na neprofitne fondove, neprestano ga je propovijedala za vrijeme prošlog mandata. A ukoliko kulturu želite usmjeriti prema tržištu, na malenoj evropskoj periferiji kao što je Hrvatska ne preostaje vam mnogo izbora: tržište se ovdje otvara kroz turizam i na takvom će tržištu kulturu sada zapasti zadaća bildanja ‘hrvatskog brenda’. Eventualni izbor Nine Obuljen Koržinek za ministricu kulture i turizma u novoj Vladi zato ne bi bio samo njena velika politička pobjeda, nego i neka vrsta ideološkog trijumfa.

Problem je samo što trijumf krije neočekivanu ironiju. Kada je, prije četiri godine, naslijedila nesretnog Zlatka Hasanbegovića, Obuljen Koržinek dočekana je u široj kulturnoj javnosti aklamacijama kao provjerena stručnjakinja, iskusna i upućena, neutralna i pedantna. Nakon nekoliko mjeseci Hasanbegovićevog revizionističkog divljanja, malo koga je izvan tog okvira zanimala njezina ideologija: još je manje ljudi vidjelo problem u tome što se radi o ideologiji tržišta. A sada, dok tržišna ideologija veselo vodi domaću kulturu u zagrljaj turističke industrije, najednom nitko ne spominje kako će ključnu nacionalnu ekonomsku granu preuzeti osoba koja s turizmom nema ni najmanje veze. Nije stručna, a nije ni iskusna. Ali dobro: Obuljen Koržinek je jedna od samo šest ministara iz originalnog saziva prošle Vlade koji po putu nisu otpali zbog korupcijskih afera, a kada dolazite iz HDZ-a, već to je, valjda, dovoljna kvalifikacija.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1