>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Nesumjerljivost i iracionalnost

Ako je, koliko jučer, romantična predodžba fantasta, utopista i alternativca pozitivno određivala dobar dio kulturne proizvodnje u svim društvima, danas se svi, pa i umjetnici, kunu da nisu takvi

Oni koji u politici ne mogu ili ne žele sudjelovati na način na koji se ona sama smatra ‘realnom’, proglašavaju se danas posvuda iracionalnim ljudima. Pa ako je koliko jučer romantična predodžba fantasta, utopista i alternativca pozitivno određivala dobar dio kulturne proizvodnje u svim društvima, danas se svi, pa i umjetnici, kunu da nisu takvi. Danas kao da svi čeznu za subjektiviranjem i sudjelovanjem samo u realnom životu. Kao da ionako nisu preko svake mjere u njega već upali! Mladi su masovno nezaposleni i nemaju uvjete za osamostaljenje i osnivanje obitelji. Pa ipak su to – možda baš zato što im uvjeti, kao nekim prijašnjim generacijama, nisu dati, već se za njih treba s mukom izboriti – poželjne društvene vrijednosti, koje većina nove generacije ne dovodi u pitanje.

Znači li to da u dobu opće i nekritičke pozitivnosti (s njom povezana individualistička narcisoidnost posebna je tema) živimo u svijetu lišenom prepirki i nesuglasnosti? Lišenom raspravljanja o tome kako treba da konstruiramo zajednički svijet u kome živimo? To nikako. Prije bismo rekli da je situacija obrnuta. Od toliko rasprave, medijalizacije i ekstatične komunikacije bez početka i kraja boli glava. I svi koji terapeutski brinu nad zdravljem javnih radnika – bili oni politički ili medijski – preporučuju im u ova pretila vremena povremenu dijetu. Političku i medijsku. No, i ta je situacija u dobroj mjeri prividna. Uostalom baš su ‘medijski intelektualci’ svojedobno, u postmoderni, koju nakon što se dobrim dijelom pragmatično ralizirala, možemo ‘zaboraviti’, razvili ideje simulakruma, ekstaze i propasti simbolizacije u jeziku itd. i sl. Ideja postojanja jedinstvene argumentacijske scene, konsenzualnog komunikativnog delanja, spektakularnije rečeno, zagovaranje ‘mislioca na pozornici’ – sve su to različiti oblici preuranjenog, pa onda i nasilnog, konsenzusa u društvu. Oblici represivne tolerancije, kako je jedno od glavnih obilježja ‘kasnog kapitalizma’ označio još 70-ih godina prošlog stoljeća filozof Herbert Marcuse. Koje onda napada potisnuti disenzus, koji se vraća u društvo. Nerijetko i sam, no na drugačiji način od vladajućeg poretka, u svojoj nemoći nasilan. No, često i vrlo ‘konstruktivan’ u svojim pojavnim oblicima dijalektičke imaginacije.

Mora li subjekt radnik, pita se tako francuski filozof Jacques Rancière, djelovati kao da neka jedinstvena argumentacijska scena u društvu postoji, a on je u nju ubrojan kao ravnopravni sudionik? Dapače, mora li radnik prepostaviti kako neki zajednički svijet argumentacije funkcionira. Pa će u tome svijetu, primjerice, poslodavci iznijeti svoje argumente, a sindikati svoje. I onda će se, uz posredovanje neutralne pozadine državne vlasti, pronaći za sve najprihvatljivija dogovorena riješenja. Iako svaki radnik zna da nije tako! Ili, da je moguće postojanje toga zajedničkog terena u građanskom društvu barem paradoksalno. Za njega istodobno vrlo razumno i vrlo nerazumno! Tako se baš iz diskurzivne strukture radničkih štrajkova vidi istovremena odlučnost u pokazivanju da su radnici razumska govoreća bića. Da čin kojim prekidaju svoju proizvodnju nije buka, nasilna reakcija na tegobnu situaciju, već da on izražava logos koji nadilazi trenutni odnos snaga. Taj čin već uspostavlja demonstraciju njihovih parava, manifestaciju pravde, koja, kada je štrajk dobro izveden, kompromitira drugu stranu.

Stvari bismo mogli ovako zaoštriti: nije li svaki društveni ili radnički pokret drugo ime za nesuglasnost? Proglas da taj svijet puke neutralne i argumentirane rasprave ne postoji? Ali da postoji obilježje zajedničko svakom govorećem biću općenito i radniku koji radi na određenom mjestu u podjeli rada. Jer, moderni proleteri više nisu bića koja ne govore, poput robova. Oni jesu govoreća bića (nadati se je da tu tekovinu građanske i pogotovo socijalističke revolucije niti tranzicija ne može do kraja razgraditi), ali građanski svijet pokušava nas stalno uvjeravati da činjenica što oni govore nema veze s činjenicom da oni rade. Pa čak niti tada kada im radno mjesto sve više zahtijeva ‘komunikacijske vještine’ u ophođenju sa klijentima. Oni koji brinu o funkcioniranju postojećeg poretka – od ‘realnih’ političara, preko raznih upravitelja i menadžera, do sudaca i režimskih novinara – čine sve da ne vidimo vezu između ta dva termina: govora i rada. Oni ne vide srednji termin, piše Rancière, koji bi mogao ujediniti govoreće biće, sudionika u zajedničkom jeziku, i radnika koji se bavi određenim zanimanjem, zaposlen je u tvornici ili radi u korist nekog drugog vlasnika. Zato vladajući ‘ne vide’ kako udio koji radnik prima u obliku plaće može postati stvar zajednice, predmet političke rasprave! Nije li tako i na svakom našem radnom mjestu, ako ga još imamo?

Prepirka je nešto što prethodi raspravi. U njoj se odlučuje postoje li uvjeti da nešto postane temom na terenu ‘zajedničkog raspravljanja’. Kada se ona više ne može kvalitetno kanalizirati (jer je količinom prevelika, a kvalitetom premala) imamo situaciju poput ove sada u politici i medijima. Prevladava osjećaj da se glavni sukobi u društvu događaju ‘prije’ i ‘poslije’ ulaska u krajnje suženo shvaćenu oficijelnu političku i medijsku sferu. A u njih se pripušta samo ono što vladajući procjene da time mogu ovladati. Imamo dakle stalno posla sa situacijom nesuglasnosti koja javnu scenu potencijalno uvijek transponira u radnički sukob. Diskurzivna strukturacija sukoba sada može glasiti: ‘Imamo pravo argumentirati naša prava i tako pretpostaviti postojanje zajedničkog svijeta argumentacije. I imamo pravo to učiniti upravo zato što to ne priznaju oni koji bi to trebali priznati, jer oni djeluju kao oni koji ignoriraju postojanje zajedničkog svijeta.’ Zato lucidni radnički proglasi uvijek komentiraju govor uprave poduzeća koji ne cilja na ništa drugo osim da snage javnog reda pozove na represiju, govor sudaca koji osuđuju svako osvješćivanje odozdo, govor režimskih novinara koji žele pokazati kako riječi radnika ne idu u prilog očiglednosti zajedničkog svijeta razuma i argumentacije. Tako riječi svih onih koji negiraju radnička prava ta ista prava na paradoksalan način i potvrđuju! Jer podrazumijevaju jednu nezajednicu nejednakosti koja je nemoguća, proturječna i na duži rok neodrživa. Argumentacijska scena građanskog društva – na kojoj se danas svakodnevno krećemo – tako najprije mora ne znati za samu sebe, da bi potom svoje neznanje iznijela na vidjelo.

Nesumjerljivost koja utemeljuje našu politiku nije dakle nikakva ‘iracionalnost’. Ona je samo mjera odnosa između logosa i alogije koju definira ta nesumjerljivost sama. Objašnjeno na konkretnom primjeru iz svakodnevnog života tako izraz ‘Jeste li me razumjeli?’ mi potlačeni bi trebali čitati ‘Nemate vi što razumjeti, vi nemate potrebu za razumjevanjem.’ A u zaoštrenijem obliku: ‘Niste vi sposobni razumjeti. Na vama je da budete poslušni.’ Ali mi sada razumijemo ova očekivanja vladajućih, premda oni to stvarno ne žele. Ukratko, mi razumijemo da oni lažu kada tvrde da moramo beskonačno komunicirati iako ne postoji zajednički jezik. Političku racionalnost moguće je zato shvatiti pod uvjetom njezina oslobođenja od alternative u koju je zatvara građanski ‘racionalizam’: ili razmjena između partnera koji raspravljaju o svojim interesima ili nasilje iracionalnog. Jer, postoji i ono treće, samo što je ono za ovo postojeće nesumjerljivo.

1/1