Porodica Markoš iz sela Pađene, nedaleko Knina, i danas je zahvalna ljudima koji su ih u Mačvanskom Prnjavoru, između Loznice i Šapca, prihvatili i pomagali u danima kada su nošeni ‘Olujom’ stigli u Srbiju. Voji i Marceli, sa njihovo šestoro djece tada, godinu dana bilo je sasvim dovoljno da shvate kako će svojoj obitelji ipak više pružiti ako se vrate svom domu u svoje selo. I vratili su se. Marcela sa djecom 1996. godine, a Vojo par mjeseci kasnije, u januaru ‘97. godine. Najmlađi članovi već su stasavali za školu, a porodičnu kuću trebalo je obnoviti i dograditi.

Prošle godine Vojo Markoš sazidao je novu štalu po svim standardima koje zahtijevaju pravila eu za seoska obiteljska privredna gazdinstva i mini siranu

- Srce nam je bilo ogromno, svi presrećni što smo konačno opet u svojoj kući koju smo sagradili samo svojim trudom, sa željom da našoj djeci nešto stvorimo. Šest mjeseci živjeli smo bez struje, obnavljali kuću, započinjali obradu svoje zemlje kako bi imali ono najosnovnije. U međuvremenu ostvarili smo i socijalnu skrb, a kako nam nije bilo teško raditi, korak po korak širili smo obim poslova u selu zahvaljujući kojima smo mogli živjeti, a da naša djeca ni u čemu ne oskudijevaju. Međusobna sloga, ljubav i dogovor su nas vodili naprijed - kaže Marcela.

Nakon nekog vremena, obitelj Markoš postala je bogatija za još dvoje djece koja su rođena u poslijeratnim Pađenima. Međutim, nepredvidive okolnosti, iskušenja, i cesta koja je prolazila pored njihovog doma, nedugo potom uzeli su svoj danak. U porodičnoj tragediji koja ih je zadesila, stradao im je najmlađi sin. Od tog gubitka teško se bilo oporaviti, ali su morali naći snage i volje kako bi se ponovo izdigli i pomogli ostaloj djeci. Mjesto prepuno uspomena zamijenili su preseljenjem u staru kuću Vojinih roditelja i opet krenuli iznova. Djeca su pozavršavala škole, kćeri se udavale, sinovi odlazili da život okušaju u Njemačkoj, a njih dvoje za to vrijeme su zidali, gradili, prodavali proizvedeno, kupovali građevinski materijal i stalno se trudili da stvore uslove u kojima će njihovi nasljednici imati dostojan život. Vojo je nabavio pčele, vozio košnice od Dalmacije do Like i proizvodio domaći med. Uz pomoć jedne američke organizacije kupili su krave i krenuli u mini proizvodnju mliječnih prerađevina.

Krave i proizvodnju domaće base otac je prepustio sinu Milošu koji se nakon godinu dana vratio iz Njemačke. Drugom sinu, Ljubomiru, završava kuću da se i on vrati

- Svaki početak je težak. Zahvalan sam svima onima koji su nam pomogli dok smo bili u Mačvanskom Prnjavoru, ali je srce uvijek vuklo rodnoj zemlji. Ovo ovdje se ne može platiti. Ovaj mir, sloboda i tišina čine čovjeka jačim i stabilnijim. U prvi mah bilo je jako teško, posla za mene nije bilo u Kninu, pa sam godinu dana otišao raditi u jednu građevinsku firmu na otok Krku. Tamo su prema meni bili fer i korektni, ali sam ostao tek toliko da stvorim osnovna sredstva koja bih mogao ulagati ovdje. Zatim je došla obnova kuća, pojedine humanitarne organizacije su nam priskočile u pomoć, a uz moju i supruginu volju i rad, sada mogu reći da lijepo živim. Zahvaljujući svemu što smo radili u selu, školovali smo naše sedmoro djece, a da sam ostao u Srbiji ne znam da li bih im ikada mogao pružiti ono što su imali ovdje. Posla je malo u gradu, i to je činjenica. Država kakva je takva je. Neko prima socijalnu pomoć, neko dječji doplatak, a svi imaju zdravstveno osiguranje radili ili ne, što je značajno i što ne bi trebalo izostavljati. U selu uvijek ima posla za onoga ko hoće da radi. Mnogi će vam reći da se ne isplati, a isplati se jer uvijek nešto ostane. Često se svaštari, ali i to nije loše, jer neka kuna uvijek odnekud kapne. I danas držim pčele, krave, svinje, baštu, pa se to dopunjuje jedno sa drugim i sve se vezuje za domaćinstvo. Ništa neće pasti s neba, a život u selu ranije je bio još teži, i samo su dobro zdravlje i jaka volja čovjeka da nešto stekne vodili ka napretku - kaže Vojo.

Ni u poslu sve nije išlo uzlaznom putanjom. Prošle je godine u Lici Markoš ostao bez sedamdeset košnica pčela, nedugo zatim uginule su i dvije krave. Veterinar kaže da su bile otrovane, ali Vojo o razlozima ne želi ni da nagađa. Pomirio se s tim. Prošle godine sazidao je novu štalu po svim standardima koje zahtijevaju pravila EU za seoska obiteljska privredna gazdinstva, mini siranu, a zatim i novi svinjac. Krave i proizvodnju domaće base prepustio je sinu Milošu koji se nakon godinu dana vratio iz Njemačke. Drugom sinu, Ljubomiru, završava kuću i osmišljava plan samozapošljavanja da bi se i on iz Njemačke vratio kući.

Iako mu je tek dvadeset i neka, Miloš se odgovorno prihvatio posla u selu. Osjetio je, kaže, šta znači zaraditi dnevnicu u inostranstvu, pa sad ovu svoju još više voli. Obiteljsko gazdinstvo sada se vodi na njegovo ime, vlasnik je i jedini radnik, nijedan posao mu ne pada teško. Optimizam je naslijedio od roditelja, baš poput radnih navika, a na spretnosti, umijeću i higijeni koja vlada u njegovom prostoru, svako bi mogao pozavidjeti. Za sada, uzevši u obzir mali fond od pet krava, bavi se isključivo proizvodnjom domaće base. Sir pravi tek za vlastite potrebe ili za prijatelje, i tek planira proširenje stočnog fonda.

- Završio sam u Kninu osnovnu i srednju školu, a onda je i mene inostranstvo počelo privlačiti. Otišao sam u Njemačku i tamo radio godinu dana. Danas mogu reći Bogu hvala pa sam bio tamo, jer sam tim više naučio cijeniti sve što imam ovdje. Na žalost, za sada sam jedini u selu od mlađe generacije koji je išao tim putem, ali duboko vjerujem da će nas uskoro biti više, počevši od mog brata, čiji povratak čekam, pa do još nekih momaka koji imaju želju vratiti se, a sada mogu da vide kako je ovdje i na mom primjeru. Danas, zahvaljujući naših pet krava, mogu reći da imam svoj pristojan posao. Sve se radi ručno, a od svježeg mlijeka do svježe ocijeđene base treba oko dva dana. Treba čovjek da se posveti da bi krajnji proizvod bio tražen i prepoznatljiv. Što se plasmana tiče, svi hoće domaći proizvod. Neko po proizvod dolazi ovdje kući, ali isporučujemo i po okolnim selima onima koji ne mogu doći, dok je subota rezervisana za pijacu. Reći ću vam da su me ljudi oko Božića zvali više od mjesec dana ranije, kako ne bi ostali bez base. Upravo iz tih razloga, namjera je da se malo proširimo, nabavimo još koju kravu, počnemo sa proizvodnjom sira. Ima tu mnogo toga što bi se moglo raditi. Selo danas nudi bezbroj potencijala koje treba iskoristi, od trgovine, proizvodnje, poljoprivrede i stočarstva, samo treba raditi i sebi zacrtati neki cilj. Teško je ljudima dočarati onaj osjećaj kad ujutro ustanete i sami sebi planirate dan, sami postavljate prioritete u obavezama, sigurni da vas niko neće otpustiti sa posla i da vam neće uskratiti isplatu uloženog truda. To su stvari koje nemaju cijenu - ponosno ističe ovaj mladi momak.

Miloš dodaje kako svaki posao u selu smatra časnim i poštenim, te da se ne treba stidjeti sopstvenog rada već nerada i čekanja da ti neko nešto ponudi ‘na tacni’. Njegova generacija, kaže, uz pomoć svih dostupnih sredstava, malo ambicije i volje, ideja i upornosti, ponovo može oživjeti ove krajeve.

Marcela i Vojo supružnici su u mješovitom braku, ona rodom Slavonka, a on Dalmatinac. Nikada ih to nije dijelilo, već nadograđivalo i spajalo. Nikada svoju djecu nisu učili da mrze, već da vole i poštuju svoje, da poštuju tuđe. U ona i ova vremena izrodili su sedmero djece, othranili ih i školovali, učili da budu iznad svega pošteni i vrijedni ljudi. Na tom putu i oni su nosili ‘svoj krst’ različitih iskušenja, ali samo zajedno su mogli naprijed. Marcela je bila jedanaesto dijete u svojoj obitelji, u Rijeci završila školu za odgajateljicu, a u Pađene se udala kad još ni asfalta u selu nije bilo. Pored svega proživljenog, ovoj majci hrabrosti i danas osmijeh topline krasi lice, a svaka riječ puna je ljubavi i požrtvovanosti prema bližnjima.

- Sloga, zajedništvo i ljubav grade svaki dom. Bitno je djecu vaspitavati kako da postanu dobri ljudi. Ponosna sam što smo ih tome naučili, što su vrijedni i ne ustručavaju se seoskog posla. Svi vole Pađene, kako oni, tako i naših petoro unučadi, i svi jedva čekaju doći u selo. Na selu čovjek ne može biti gladan, bilo da se bavi poljoprivredom, stočarstvom, ili nečim trećim a to mnogi zanemaruju. Mi bi danas voljeli da se ljudi vraćaju, da se bore i rade, da zajedno oživljavamo ove krajeve, da je više omladine i djece u selu - kaže Marcela.

Pored mnogo osobina koje krase ovu ženu, ne može se ne spomenuti ono što je, čini se, danas odlika rijetkih. Nerazumljiva joj je sva ta mržnja i ogorčenost kojom se i danas, u ovim teškim vremenima, ljudi okreću jedni protiv drugih, pravdajući to vječito nepremostivim preprekama. Ponosno ističe kako je vjera ta koja treba da spaja, a ne da razdvaja ljude, te da je Bog ljubav, a ljudi pravoslavni, katolici ili neke druge vjeroispovijesti, kako god ga zvali, Bog je i dalje za sve samo jedan.

Dok mnogi putevi i danas vode ka Njemačkoj, činjenica je da postoje i oni koji se vraćaju iz Njemačke ponovo ka svom izvoru, kao što je put ovih hrabrih i vrijednih Markoša iz Pađena.