>

novosti logo

Nije čas za spas

Srbi izvan Srbije nisu nedorasla i neosviještena populacija kojom se može manipulirati i upravljati iz Beograda, jučer na temelju Memoranduma SANU-a, a sutra provođenjem Deklaracije o spasu srpske nacije

Anto Đapić i Željka Markić najavljuju da će organizirati referendum o promjeni izbora zastupnika nacionalnih manjina, ponajprije srpskih, kako bi ih izbrisali iz Hrvatskog sabora jer, navodno, imaju prevelik utjecaj na kreiranje hrvatske politike i upravljanje državom. Pravaši bi manjince sveli na političke Hrvate, obiteljaši bi njihove političke, kulturne i ine interese spustili na lokalnu razinu, a i jedni i drugi bi ih, osobito Srbe, stavili na uzicu i vodali po domaćim i međunarodnim izložbama kao pripitomljene zvjerčice koje su pretvorili u domaće životinje. Pravaško-obiteljaška logika je jasna: kad ih hrvatska većina već ‘hrani’, odnosno iz proračuna daje sredstva da ostvaruju svoja manjinska prava, zauzvrat očekuje poslušnost i kakvu-takvu korist, barem u obliku nošenja jaja i lajanja na prolaznike i susjede, no ne i na domaću čeljad.

Paralelno s pravaško-obiteljaškom inicijativom ‘pripitomljavanja’ Srba u Hrvatskoj, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik bosanskohercegovačke Republike Srpske Milorad Dodik objavljuju da udruženim snagama pišu Deklaraciju o spasu srpske nacije, koja bi već ove godine trebala biti ozvaničena u parlamentima Srbije i srpskog entiteta u BiH. Tandem srpskih predsjednika pojasnio je da je riječ o dokumentu u kojem će se razraditi ‘pravo na upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, na izučavanje i njegovanje srpske kulture, povijesti i slobodarske tradicije, očuvanje nacionalne geografije, zaštitu srpskog kulturno-historijskog naslijeđa i pravo na informiranje na srpskom jeziku’. Deklaracija navodno proizlazi iz radne verzije Strategije razvoja kulture Republike Srbije.

No i prije nego što je njezin sadržaj ugledao danje svjetlo, Deklaracija je u dijelu srpske javnosti pobudila sumnju da je riječ o novoj verziji Memoranduma SANU-a, dokumenta koji je bila prigrlila Miloševićeva Srbija i u djelo pokušala provesti ratovima devedesetih. Kritičari Vučićeve državne politike prepoznali su njezin velikosrpski hegemonistički karakter i u doniranih 5,5 milijuna eura koje je Vučić u ime srpske države predao vlastima BiH-entiteta za svoga nedavnoga službenog posjeta susjednoj zemlji, a koji bi trebali poslužiti za izgradnju vrtića, škola… Premda je Vučić pritom poručio da bi mu bilo drago da i Sarajevo izdvoji isti pa i veći iznos za izgradnju vrtića i škola na Sandžaku, u većinski bošnjačkim sredinama, inicijativa za ‘spas srpske nacije’ zasad se, dojam je, promatra ponajprije kao njegova najnovija velikosrpska nacionalistička ujdurma, a spočitava mu se i što iz sirotinjskoga srpskoga državnog budžeta donira novac za kulturno-obrazovne aktivnosti Srba u susjednim državama, u konkretnom slučaju u RS-u.

Vučić-Dodikovu Deklaraciju o spasu srpske nacije ispisuju anonimni autori daleko od očiju javnosti i njezin je sadržaj još uvijek maglovit i tajnovit, pa su moguća svakakva nagađanja i dijametralno suprotstavljena vrednovanja. No njezino proglašavanje novim Memorandumom SANU-a, dokumentom-zloduhom koji će još jednom Srbiju i Srbe gurnuti u sukobe a možda i ratove sa susjedima i susjednim državama u kojima žive, a priori definira Srbe izvan Srbije, pa i one u Hrvatskoj, kao nedoraslu, maloumnu i neosviještenu populaciju kojom se može manipulirati i upravljati iz Beograda, jučer na temelju Memoranduma SANU-a, a sutra provođenjem Deklaracije o spasu srpske nacije, pogotovo ako im se pritom periodično daje šaka eura iz srpskog proračuna kako bi zadržali nacionalni identitet i razvijali srpske nacionalne interese. Kao što Đapić i Željka Markić žive u iluziji da će dokidanjem srpske političke autonomije i ucjenjivačkom kontrolom proračunskih kuna koje se izdvajaju za srpsku kulturnu autonomiju podjarmiti i zbrisati Srbe s hrvatske političke i društvene scene, tako i dio kritičara Vučićeve deklaracije ishitreno i uvredljivo tretira prečanske Srbe, pa i one iz Hrvatske, kao izraslinu na hrvatskom društvenom i političkom biću koja opstaje samo kao benigni ili maligni tumor, pa ga treba liječiti proračunskim lijekovima i terapijama ili kirurški odstraniti.

Politička legenda o Memorandumu SANU-a kao idejnoj preteči srpske pobune i rata u Hrvatskoj te svih ostalih jugoratova traje i trajat će, iako svih ovih godina njezini zagovornici i pronositelji nisu ni pokušali objasniti kako to da je golema većina Srba u Hrvatskoj na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima glasala za političke stranke koje su već bile u sukobu s Miloševićevom politikom, unatoč tome što je ta politika već tada bila na vrhuncu moći ne samo u Srbiji nego i na jugoslavenskom političkom prostoru, a i Memorandum SANU-a bio je godinama u optjecaju, pa i među hrvatskim Srbima. Zašto se već na tim izborima Srbi iz Hrvatske nisu upregli u velikosrpska memorandumska kola? I u razdoblju od prvih izbora do srpske oružane pobune većina Srba iz Hrvatske nije se priklonila velikosrpskoj politici, a na koncu nije ni sudjelovala u oružanoj pobuni dijela svojih sunarodnjaka. Čak i oni koji su se latili oružja (po izjavama Miroslava Tuđmana, ratnog šefa svih ovdašnjih tajnih službi, bilo ih je između 30 i 50 tisuća od šestotinjak tisuća predratnog srpskog stanovništva u Hrvatskoj), učinili su to iz različitih razloga i motiva: Kordunaši i Banijci nisu u rat krenuli s istim ciljevima i na jednak način kao pobunjeni dalmatinski i lički Srbi, a i zapadnoslavonski pobunjeni Srbi nisu zaratili na isti način kao oni iz istočne Slavonije. Uostalom, zamalo dvije trećine hrvatskih Srba ostalo je živjeti na neokupiranom području Hrvatske i nisu ratovali protiv nje, no unatoč tome su izbjegli ili su protjerani u sličnom broju kao i oni koji su s oslobođenog teritorija pometeni u Bljesku i Oluji.

Kao što veliku većinu Srba iz Hrvatske prije četvrt stoljeća nisu bili zaludili Milošević i Memorandum SANU-a, tako ni one preostale na sukob s većinom neće navesti nikakve deklaracije, pa ni Vučić-Dodikova o ‘spasu srpske nacije’. A valjda će i hrvatski ekstremisti ovog puta biti manje uspješni u izazivanju konflikta, asimilaciji i tjeranju Srba iz Hrvatske. Uostalom, oni su, kao i pripadnici drugih nacionalnih manjina, ono što jesu i što žele biti, a ne ono što piše u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, Memorandumu SANU-a ili Deklaraciji o spasu srpske nacije. Papir trpi sve i svašta i počesto govori više o onima koji ga ispisuju nego o onima o kojima se piše, pa tako može primjerice otkriti i jesu li autori spomenutih dokumenata doista spremni omogućiti i pomoći Srbima u Hrvatskoj da se slobodno i samostalno iskazuju u punini svojih ljudskih bića, uključiv i onaj njihov etnički i nacionalni dio koji ih je zapao rođenjem ili su ga sami odabrali.

1/1