>

novosti logo

Kronika Kronika

Nije u šoldima sve

Bila su to dobra vremena, a mislio sam da su takva zato što se dobro zarađivalo. Danas vidim da je novac bio nevažan i da je vrednije bilo ono ljudovanje uz janjetinu i pivo, kaže Đuro Drača, nekoć vlasnik nadaleko poznate krčme i dućana u Islamu Grčkom

Malo je stanovnika Ravnih kotara i Zadra koji prije rata devedesetih nisu posjetili ili bar čuli za krčmu Zele u Islamu Grčkom: ljeti bi se u tom lokalu na ražnju zavrtilo do deset janjaca dnevno, a za državnih ili vjerskih praznika, posebice na Svetog Iliju te na oba Uskrsa, i po cijelo stado, kojih stotinjak grla. Tik do krčme bio je istoimeni dućan mješovitom robom u kojem nema čega nije bilo, pa se i izdaleka znalo ovamo dolaziti u kupnju. Nije to, kao danas u trgovačkim centrima na periferijama većih gradova, bio užurbani, čak i pomalo mahniti šoping, nego se za taj gastronomsko-ekonomski ‘ritual’ moralo odvojiti barem pola dana, pored vremena utrošenog na putovanje od Zadra, Benkovca, Biograda i još udaljenijih mjesta. Kad bi se, dakle, stiglo u Islam Grčki, žene bi odmah pohitale do dućana, a muškarci, kako je to odvajkada običaj u mnogim našim krajevima, u ‘hladovinu’, odnosno krčmu. Nakon kupnje i odmora, znani i neznani opuštali bi se ćakulom uz janjetinu, mladi luk i rundu za rundom bevande, piva i prijateljstva.

Od sve te buke i halabuke, zdravica i druženja u Islamu Grčkom nije ostalo ništa: danas ondje caruje tek tišina koju paraju samo cvrči i pogled na devastirane ostatke dućana i lokala na kojima, zaleđen u vremenu, još stoji, premda sve bljeđi, natpis ‘Zele’. Preko puta nekoć krcatih objekata obnovljena je kuća, uz kuću murva, a u hladovini njezine krošnje nekadašnji vlasnik Zele, danas sedamdesetpetogodišnji Đorđe Drača zvani Đuro sa suprugom Koviljkom iz dana u dan prebire po sjećanjima, pa kadikad duboko u sebi začuje nekadašnji žamor i vidi vrevu i šušur svojih kupaca i gostiju. Kaže nam Đuro, pola u šali a pola ozbiljno, da je on ionako još trgovac, unatoč tome što su krčma i dućan, do danas neodjavljen, davno temeljito opljačkani i urušeni.

- Eh, da ste ovdje došli osamdesetih, bili biste ugošćeni kao prinčevi i svakakve biste ljude sreli: i Hrvate i Srbe, i lijeve i desne, i gornje i donje. Imali biste tri mjeseca što pisati za te vaše novine. Nikada ovdje nisu padale ružne riječi i nije bilo nacionalnih naboja. Bila su to dobra vremena, a tada sam mislio da su takva zato što se dobro zarađivalo. Danas vidim da je sav taj novac bio nevažan i da je puno vrednije bilo ono ljudovanje uz janjetinu i pivo. Sve je to netragom nestalo kad je započeo rat. U jednom jedinom danu, kad su zagrmjeli topovi u akciji Maslenica potkraj januara 1993., smo navrat-nanos dograbili najnužnije stvari, zajedno s drugim seljanima pobjegli od njih prema Benkovcu, pa završili u Zemunu. Bio sam tih dana na televiziji čuo nekog političara kako govori da je Zemun hrvatski grad, pa sam se malo pobojao da će me odnijeti vrag ako sam iz Hrvatske bježao u Hrvatsku – prisjeća se Đuro.

Kako je odvajkada bio poduzetnog, praktičnog i trgovačkog duha, naš se sugovornik i u Srbiji brzo snašao: odmah je kupio teren za kuću, na njemu uredio igralište i osnovao boćarski klub Zele, pa uz prodaju piva i vina igračima – uglavnom izbjeglicama iz Dalmacije, Like, s Banije i Korduna - iznova započeo život. Pet je godina tako bilo, no zov zavičaja i dalmatinskoga krša bio je sve jači, pa se 2001. obreo pred zgarištem svoje rodne kuće i devastiranim ugostiteljsko-trgovačkim objektom. Sve je bilo uništeno, izgoreno i temeljito popljačkano, no bar je Koviljkin i Đurin zahtjev za obnovom kuće relativno brzo urodio plodom, pa su se za manje od dvije godine uselili u novi dom. Troje djece Dračinih u međuvremenu je odraslo, zasnovalo svoje obitelji i rasulo se s njima po svijetu pa tek povremeno posjete roditelje kojima su najveća radost unučad, njih šestero. Od prije četiri godine tu je i praunučica Una, koja se svom pradjedu i prababi nekako najviše veseli.

Današnji život u Islamu Grčkom nije ni sjena predratnome. Povratnici dobro pamte sve one obrađene njive zasijane salatom, rajčicom, krastavcima, lukom i drugim povrtnim kulturama kojima se mogla opskrbljivati cijela Hrvatska i pola Juge, kilometrima duge voćnjake s nasadima trešanja i breskvi, nepregledne maslinike…

- Kakva su to polja bila, moj sinko: sve obrađeno i zeleno, a voće i povrće čeka kamione da voze do Splita, Rijeke, Ljubljane. Neki ljudi koji su se vratili iznova su započeli s takvom proizvodnjom, ali sve je to nekako klimavo. Otkupne cijene voća i povrća su niske, robu uglavnom preuzimaju šverceri koji nerijetko ucjenjuju, pa se teškim radom i kopanjem malo zaradi. Sve to znaju i oni koji se još nisu vratili ovamo i zasigurno kontaju da im povratak u rodni kraj ne bi puno dobroga donio. I Hrvati i Srbi ovdje podjednako teško žive, posla ni za lijek. Uz to, iz Islama Grčkog više nema autobusne linije prema Zadru, prolazi samo školski autobus iz Benkovca. O dobroj volji vozača ovisi hoće li se ovdje zaustaviti. Ni vodovoda nema, došao je na par kilometara do nas, a onda su radovi stali, nitko pojma nema zašto. Liječniku se mora ići u Benkovac, Poličnik ili Zadar, a kako smo svi u poznim godinama i mahom nemamo aute, to je velik problem. Pa sad sami recite tko bi se pametan vraćao ovamo – rezigniran je inače optimistični i vedri Đuro.

Bračni par Drača danas živi od socijalne pomoći čiju je sramotnu ‘visinu’ bolje ne spominjati, ali nisu ogorčeni ni na život ni na državu: pomirili su se sa sudbinom i razmišljaju jedino o vremenima kad ih nitko nije pitao za nacionalnost. Ponekad sa sjetom a ponekad s radošću, prisjete se dana kad su ljudi i prijatelji iz cijeloga kraja, od Islama Latinskog preko Benkovca do Zadra i Biograda, dolazili na okrepu i druženje, uz časno i pošteno življenje i boćanje. Nacionalnih netrpeljivosti, doduše, ni danas nema – tko je bio dobar prije rata, ostao je dobar i nakon njega, kaže Đuro, a budala što ispisuju poruke mržnje po ravnokotarskim ruševinama i opustjelim kućama ionako ima na svim stranama.

1/1