>

novosti logo

Kultura Kultura

Nika Radić: Gubitak privatnosti je znak krize

Osim što sam muzejski postav zamislila kao vlastiti kućni prostor i muzealizirane predmete virtualno upotrijebila u svakodnevnom životu, u izložbi ‘Doma’ se bavim brisanjem granica između privatnog i javnog života

U sklopu programa Suvremeni umjetnici u stalnom postavu zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt ove godine izlaže Nika Radić. Ova umjetnica se predstavlja serijom audio-vizualnih radova nastalih posebno za ambijent u koji intervenira.

Izložba naslovljena ‘Doma’ bavi se stanovanjem, a aktivira izložene muzejske predmete bez da ih dira. Kako ste sve to zamislili?

Za mene su muzeji, povijesni ili za primijenjene umjetnosti, još od djetinjstva zanimljiva mjesta jer sam uvijek zamišljala kako bi se izloženi predmeti upotrebljavali danas. Čudila sam se malim krevetima i velikim mačevima i zamišljala kako bi funkcionirali u sadašnjosti. Upravo je to bilo polazište za izložbu ‘Doma’, gdje sam muzejski postav zamislila kao vlastiti kućni prostor i muzealizirane predmete virtualno upotrijebila u vlastitom svakodnevnom životu. Drugo polazište je tema s kojom se zadnjih par godina sve intenzivnije bavim. Primjećujem izvjesno brisanje granica između privatnog i javnog života. Mislim da je gubitak privatnosti i ulazak javnog života u privatni znak krize. Politička situacija se posvuda sve više zaoštrava i javni događaji se više ne mogu ostaviti pred vratima privatnog prostora. Kad čujemo na vijestima da je negdje ubijen veliki broj ljudi, i dalje možemo nastaviti obavljati svakodnevne poslove, ali to ipak mijenja i privatnu svakodnevicu.

Te dvije osnovne ideje sam upotrijebila za izložbu na kojoj se unutar stalnog postava MUO-a povremeno mogu naći moji fotografski autoportreti postavljeni među muzejskim izlošcima. Na izrezanim se fotografijama vide svakodnevne radnje koje svi moramo obavljati da bismo preživjeli. Moramo se kupati, jesti spavati, obući. Međutim, izvan tog prostora se događaju druge stvari i to sam naznačila kroz zvuk. Taj zvuk je neodređen, napravljen od fragmenata dokumentarnih snimaka demonstracija, uličnih nemira i ratnih sukoba te se proteže po velikom dijelu postava. Takav zvuk u zgradi MUO-a djeluje dodatno realistično jer se dio ulične vreve također ponekad čuje u prostoru. Mislim da nitko ne voli čuti demonstracije pred vratima, a nažalost na vijestima čujemo da je i pucnjava sve bliža.

Jedna od karakteristika vašega rade je rad na kontekstu i s kontekstom. Možete li to pojasniti?

Većina mojih radova je napravljena za određeni prostor. U ovoj izložbi je to naročito izraženo jer bi ista zamisao izgledala potpuno drugačije da je napravljena za neki drugi prostor. Obično počinjem raditi na projektima tako da detaljno dokumentiram prostor u kojem ću izlagati pa tu situaciju koristim i u samom radu. To je prvi nivo korištenja direktnog, fizičkog konteksta u kojem izlažem. Međutim, postoji i kontekst koji je skup ideja i tema s kojima baratamo. On nije svugdje isti, ali je važan za razumijevanje. Važno mi je utvrditi ono zajedničko što mogu imati s potencijalnom publikom pa potom napraviti nešto što je unutar toga relevantno. Katkad se sasvim malim promjenama unutar poznatog može stvoriti sasvim novo značenje. Mislim da je jedino moguće raditi tako da se čovjek oslanja na kontekst. To je ono zajedničko što autor i promatrač imaju na izložbi. To je početna točka za razumijevanje svega.

Negdje ste rekli da je ‘kako razumijemo jedni druge, slično tome kako shvaćamo slike, što je pak isto kako razumijemo umjetnost’.

Mislim da je naše razumijevanje dosta ograničeno. Vidimo ono što znamo, što smo već iskusili. Čak je dokazano da npr. brže prepoznajemo razlike u bojama ako one imaju drugačija imena u jeziku kojim govorimo. To potvrđuje da vidimo ono što već znamo. Tako ćemo i u odnosima s drugim ljudima često donijeti zaključke o njihovom ponašanju bazirane na onome što smo već iskusili, a isti način razmišljanja prenosimo i na čitanje vizualnih medija. Često mi se događalo da čujem interpretacije vlastitih radova koje meni ne bi pale na pamet, ali su promatrače asocirale na nešto iz njihovog vlastitog života. To se nadovezuje na priču o kontekstu. Neke stvari dijelimo, međutim nikad sve. Postoji velika mogućnost nesporazuma u dijelovima u kojima se naša iskustva ne podudaraju. Ne mislim da je to loše samo po sebi. Katkad su nesporazumi zanimljivi i tvore nova značenja. Zanimljivo mi je kako komuniciramo znajući unaprijed da smo velikim dijelom osuđeni na neuspjeh.

Živite u Berlinu. Što ga čini sličnim, a što različitim od Zagreba?

Rekla bih da Zagreb nikad nisam napustila. Oba grada volim iz različitih razloga. Berlin je veći, anonimniji i ima veću fluktuaciju stanovništva. U Zagrebu imam prijatelje još od vrtića. Osim možda studenata, ljudi koji se dosele u Zagreb rijetko odlaze, kao što i rođeni Zagrepčani zapravo rijetko odlaze živjeti negdje drugdje. U Berlinu to nije tako. Barem ne na umjetničkoj sceni. Puno ljudi dođe, ostane nekoliko godina i opet se preseli negdje drugdje. To je zanimljivo jer postoji stalni dotok novih ljudi i ideja, ali se može pretvoriti i u površnost.

Prije par dana me jedan student zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti pitao je li umjetnost u Zagrebu i Berlinu ista. Zatekao me i nisam znala što bih mu odgovorila. S jedne strane se može reći da je suvremena umjetnost često međunarodna i da dobrih radova ima svugdje. Neki radovi su specifično lokalni i ne funkcioniraju negdje drugdje, ali ni to nije pokazatelj kvalitete. Mislim da je usporedba s jezikom dosta prikladna. Ljudi na raznim mjestima razgovaraju na razne načine. Katkad su teme univerzalne pa ih se svi dotaknu. Vjerojatno je glavna razlika to što je berlinska scena ogromna pa u takvom mnoštvu čovjek lakše nađe sugovornike s kojima dijeli interese.

Na čemu sad radite?

Završavam knjigu i video s dokumentacijom o projektu ‘Poruka’ kojeg sam završila lani, spremam izložbu za proljeće u jednoj galeriji u Berlinu i radim prve skice za novi video. Uvijek kad pomislim da je prošla gužva, shvatim da je krenula nova.

1/1