Novosti

Kronika

Nikola Arsenić: Uklanjanje Tita je tragedija

Član Saveza antifašističkih boraca i antifašista: Čak 53 zemlje u svijetu imaju nazive ulica i trgova, institucija i ustanova po Josipu Brozu Titu, a nama u Zagrebu uzimaju i ono zadnje što imamo

Qbtt1cbn6th9c4zid6uz6uhv2bh

Kao član Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SABA RH) aktivni ste u Partizanskom zboru u Zagrebu. Koliko aktivnosti antifašista mogu biti poticajne za jačanje članstva?

Ako smo uporni, osim našim aktivnostima, nove članove možemo privući i ličnim pristupom. Moja osnovna udruga je na Črnomercu (zapadni kvart Zagreba) i tamo sam doveo desetoro njih koji ranije nisu bili članovi. A raditi na povećanju broja članova trebao bi i mogao svatko od nas. Kad govorim o Zboru koji iza sebe ima velik broj nastupa, reći ću da sam napisao pjesmu ‘Vapaj za drugom Titom’ u kojoj ističem što smo izgubili s njim i kako je danas mnogo lošije nego u njegovo vrijeme. Zbog te sam pjesme dobio ‘po nosu’, na što sam i računao, ali nisam računao da će kritike zbog te pjesme doći od nekih naših članova za koje mislim da su i lažni antifašisti.

Kako komentirate uklanjanje imena trga maršala Tita?

To je tragedija za naš narod. Čak 53 zemlje u svijetu imaju nazive ulica i trgova, institucija i ustanova po Josipu Brozu Titu, a nama u Zagrebu uzimaju i ono zadnje što imamo, ime Trga. Zapravo još nisu, ali je odluka o tome donesena i bit će uskoro provedena. Mislim da svi koji se zalažemo da Titu ostane trg nismo učinili dovoljno. Slično je kao 90-ih; mnogi se sada boje izaći na protest ali i strah vlada i uopće. Vidim da se u Zagrebu i Hrvatskoj mnogi srame svog imena i sami se nazivaju drugim imenima: ako je netko Jovo, predstavlja se kao Ivan i slično. Kod ljudi vlada velika doza straha i ne žele se isticati. Ali i mi koji se ne plašimo, premalo se angažiramo da bi očuvali taj trg; trebali bi napraviti masovni prosvjed. Uostalom i Trgu žrtava fašizma je 1990. bilo promijenjeno ime: Ljudi su se godinama okupljali, tražili staro ime, borili se protiv desničara, pa je ime vraćeno. Našao sam i komentar jedne strane agencije, da je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović napravila veliku podjelu među građanima Hrvatske od kojih je 82 posto bilo protiv izbacivanje biste iz njenog ureda. Onih 18 posto i njen glas su nadvladali.

S obzirom što mladi uče u školama, da li je normalno da se ne bune protiv stanja u društvu?

U školama nedostaje puno gradiva iz prošlosti i one prave historije. Iz novih udžbenika vidim da se u njih unosi koješta iskrivljeno. Povijest se prekraja, a djeca to i ne znaju jer ne znaju kako je bilo ranije.

Kakva sjećanja nosite na period socijalizma?

Ja sam ratno dijete, rođen sam 1943. kod Dervente u BiH i upoznao sam glad i nestašice, da bih s 19 godina došao u Zagreb. Svoj radni vijek proveo kao upravni tehničar, ali uvijek tvrdim da nema prosperitetne Hrvatske bez samoupravnog socijalizma. Ljutim se kad čujem da je u onom sistemu bilo jednoumlje, jer ga nije bilo. Ljuti me i kad kažu da smo živjeli u komunizmu: nije to bio komunizam već socijalizam. Sve odluke išle su na društveno-političke organizacije, od partije do sindikata i omladine, a o tome su u poduzećima raspravljali i zborovi radnih ljudi. Radnički savjeti su bili sastavljeni od pojedinaca svih kvalifikacionih struktura i školskih naobrazbi. Nije istina kad neko govori da su samo komunisti vladali. Bio sam u partiji 20 godina i nikad nismo organizirali ni jedan izlet ili večeru osim što smo plaćali članarine prema svojoj zaradi, a danas je drugačije. Možda nije bilo više stranaka kao danas, ali je bilo demokracije i višeglasja.

Zašto ste došli na obilježavanja ustanka u Srb?

U Srbu sam jer podržavam antifašizam, pa i iz svojih iskustava; mojih je pet ujaka završilo u Jasenovcu. Došao sam i zato jer je dizanje ustanka u Srbu bio istinit događaj. Slušao sam jednog biskupa koji se pitao: ‘otkud antifašistima i Srbima tolika mržnja prema Hrvatima kad slave četničku pobunu?‘. Ljuti me kako iskrivljuje činjenice, jer niti je to bila četnička pobuna niti mi mrzimo Hrvate.

Može li pojedinac biti antifašist i vjernik?

Mislim da je to spojivo. Znam velik broj antifašista koji su vjernici i u rimokatoličkoj i u pravoslavnoj crkvi. Neću se osobno izjašnjavati, ali smatram da jedno drugome ne proturječi. No crkvena praksa je, pogotovo u Hrvatskoj, nešto drugo.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više