>

novosti logo

Društvo Društvo

Nikola Kožul: U Zagrebu sam shvatio gdje je dom

Djeca kolone: Povratak je bio je prepun nelogičnosti i problema. Ponekad je bilo teško nositi se sa složenom srpsko-hrvatskom problematikom koja se, htio ti ili ne, prelamala preko tvojih leđa. Pitanja poput ‘zašto si otišao iz svoje zemlje’ ili ‘zašto pričaš hrvatski’ su me zbunjivala

Moja prva sjećanja vezana su uz vojvođansku varoš: obitelj je renovirala staru zemljanicu, rodila se mlađa sestra i počelo je NATO bombardovanje. Sjećam se života u podrumu, zvuka sirene za uzbunu i granata koje su razarale obližnje mete. Nisam imao kasnije traume jer djeca obično naivno i nevino gledaju na takve pojave. Naime, bilo je poprilično zanimljivo igrati se rata u takvim okolnostima - prisjeća se Nikola Kožul, koji je imao svega četiri mjeseca kada je njegova obitelj u ljeto 1995. izbjegla iz Benkovca.

S obzirom na brojne nesretne sudbine hrvatskih Srba, danas 23-godišnji student prava u Rijeci kaže da se njegova obitelj relativno dobro snašla u izbjeglištvu: izbjegli su kolonu koja je preusmjerena prema Kosovu, unajmili staru kuću u vojvođanskom Temerinu i tamo nastavili živjeti naredne dvije godine.

- Otac je radio kao novinar, mama je bila s nama djecom, baba i djed su uzgajali dalmatinske kulture, a tetka je studirala i bavila se padobranstvom. Ukratko, trudili smo se nastaviti živjeti što normalnije. Rastao sam u ritmu: škola u Srbiji, ljeto u benkovačkom zavičaju - govori on.

U Hrvatsku se vratio 2010., kada je upisao srednju školu u Zagrebu. Nikola kaže da ga danas njegovi uzori iz rane adolescencije, Kurt Cobain i imaginarni Holden Caulfield, podsjećaju da se nije uklapao u konzervativno društvo, da je mrzio dosadnu ravnicu i palanački mentalitet. Ključnu ulogu odigrali su njegovi roditelji, koji i danas žive u Srbiji, a koji su to prepoznali i pogurali ga.

- Budući da se ‘Oluje’ ne sjećam, upisivanje zagrebačke pravoslavne gimnazije doživio sam kao odlazak u Hrvatsku. No ubrzo nakon što sam osjetio slobodu prilikom pričanja na ijekavici i pripadnost zbog vršnjaka s istim backgroundom, shvatio sam da se zapravo radilo o povratku kući. Sjajno sam se uklopio, zavolio Zagreb i shvatio gdje je dom. Međutim, taj put bio je prepun nelogičnosti i problema. Ponekad je bilo teško nositi se sa složenom srpsko-hrvatskom problematikom koja se, htio ti ili ne, prelamala preko tvojih leđa. Pitanja poput ‘zašto si otišao iz svoje zemlje’ ili ‘zašto pričaš hrvatski’ su me zbunjivala. Nisam znao što je to moja zemlja, jezik i slično - govori Nikola i dodaje da su odgovori i promišljanja dovodili do kriza identiteta i unutarnjih sukoba.

- Sve je to klesalo naše identitete i sustave vrijednosti, a ishodi su vrlo različiti. Neke je to definiralo kao osobe liberalnih svjetonazora, osjetljive na bilo koji oblik društvene nepravde. S druge strane, imam prijatelje koji su, zbog nesposobnosti Republike Hrvatske da osudi ratne zločine nad srpskim civilima, zapali u ogorčenost i apatiju te otišli udesno.

Nikola danas živi na relaciji Rijeka-Benkovac-Beograd-Zagreb i, kako kaže, uživa u čarima svakog podneblja.

- Imam prijatelje sa svih strana, kulturu ne dijelim na ‘našu’ i ‘njihovu’; volim srpski humor i hrvatsku glazbu. Pokupio sam najšareniji sleng iz svakog mjesta (‘šta da’, ‘bre’, ‘pari mi se’…) tako da nitko sa sigurnošću ne može reći odakle sam. I tu se opet vraćamo na početak priče – ‘Oluju’, rat i Benkovac - zaključuje on.

1/1