O rezultatima postignutima na Evropskom prvenstvu u košarci, na kojem je zlato osvojila reprezentacije Španjolske, srebrnu medalju ekipa Litve, a brončanu Francuske, i (ne)uspjesima ekipa s područja bivše Jugoslavije (loš rezultat Hrvatske, Srbija je bila četvrta), razgovarali smo s Nikolom Plećašem, jednim od najboljih evropskih košarkaša svih vremena. Sveti Nikola, kako su ga u Zagrebu i Hrvatskoj zvali, zasigurno je jedan od najkvalificiranijih za procjenu viđenoga na posljednjem skupu košarkaških reprezentacija Evrope.
Sistem nije isprika
Jesu li Španjolci zaista igrali najbolju košarku i zasluženo osvojili titulu evropskih prvaka? Koji je igrač na vas ostavio najjači dojam i što mislite o plasmanu drugih reprezentacija?
Uz kiks Srbije, plasman ostalih reprezentacija je realan. Igralo se na visokom nivou i to je dobro za košarku. Najviše me se kao igrač dojmio Španjolac Pau Gasol, kojeg posebno ističem, a od ekipa je svakako najveće iznenađenje Litva. No Španjolci su zasluženo pobijedili, pokazali su odličnu košarku.
I Nijemci su slovili za jedne od favorita?
Litva je, rekoh već, bila najugodnije iznenađenje i zasluženo je osvojila srebrnu medalju, kao i Francuska brončanu. Po mome mišljenju, Nijemci uopće nisu bili favoriti, usprkos Dirku Nowitzkom. Najveća snaga uoči završnice prvenstva bio im je domaći teren.
Sistem takmičenja je svima bio poznat i reprezentacije su se prema njemu trebale pripremati i fizički i psihički. Kiksevi u predtakmičenjima ipak nisu opravdanje za neuspjeh. I mi smo nekada za zlatnu medalju morali neku reprezentaciju pobijediti više puta
Bilo je i prigovora na pravednost sistema takmičenja, odnosno na to što su u predtakmičenju grupe različitih kvaliteta, pa smo tako imali i tzv. grupu smrti, u kojoj su primjerice bile Njemačka, Španjolska i Srbija. Bi li možda bilo bolje da, kao u nogometu, postoje nosioci grupa, pa onda prvi, drugi i treći razred selekcija, kako bi u završnici snage odmjerili doista oni najbolji?
Sistem takmičenja je svima bio poznat godinama unaprijed i reprezentacije su se prema njemu trebale pripremati i fizički i psihički. Mislim da kiksevi u predtakmičenjima ipak nisu opravdanje za neuspjeh. I mi smo nekada za zlatnu medalju na prvenstvu morali neku reprezentaciju pobijediti više puta. U nogometu je drugačije, možda je tako poštenije i realnije, ali u košarci je zasad tako kako jest i tako se treba spremati za nadmetanja.
Slično je i sa završnicom: izgubi se jedna utakmica primjerice u osmini finala i sve propada. Ne bi li bilo bolje da se igra ligaški, u dvije veće grupe nastale iz početne četiri, pa da prvoplasirani i drugoplasirani u objema igraju polufinale i finale? Tako je prije bilo, ako se ne varamo?
Kako rekoh, završnica se već godinama igra po istom sistemu, pa se i ekipe po njemu moraju pripremati. Sistem ne može biti isprika za poraz.
Udba nije bila u našoj blizini
Kako ocjenjujete nastup hrvatske reprezentacije, od koje se mnogo očekivalo a malo vidjelo? Tko je za to kriv i što učiniti s hrvatskom košarkom: igrači su, čini se, kvalitetni, no jesu li takvi i treneri?
Kod nas je struka vrlo upitna. Zato mi je žao što je primjerice jedan Velimir Perasović olako potrošen kao trener reprezentacije u kojoj mnogo toga, nažalost, ne štima. Po meni, najveća odgovornost za još jedan neuspjeh reprezentacije leži na čelnim ljudima Hrvatskoga košarkaškog saveza i zato bi bilo nužno napraviti svojevrsni remont te organizacije. Čini mi se da je pitanje struke nedavno, za velikoga košarkaškog turnira u Zadru, postavio i bivši reprezentativac Stojko Vranković…
Kako komentirate učinke Slovenije, Makedonije i BiH?
Neosporno je da je učinak tih ekipa bio slab. To dokazuje da loši američki (polu)igrači ne mogu učiniti ništa na poboljšanju kvalitete reprezentacija koje se na njih oslanjaju.
Slično je mislio i poznati španjolski trener Antonio Diaz Miguel, koji je za Univerzijade 1987. nevjerojatno hvalio jugoslavensku košarku koja se tada bazirala isključivo na domaćim igračima. Što reći o selekciji Srbije? Jesu li podbacili nakon srebra na lanjskom Svjetskom prvenstvu i snosi li trener Saša Đorđević kakvu krivnju za to?
Srbija je odigrala samo jednu lošu utakmicu i to onu s Litvom. Mislim da su u tu utakmicu ušli nedovoljno pripremljeni, posebno u psihičkom smislu. Već su se vidjeli u finalu nakon što je Španjolska u polufinalu pobijedila Francusku, i to ih je koštalo: bili su poraženi i razočarani, pa Francuzi nisu imali većih problema da ih pobijede u utakmici za broncu.
Sljedeće su godine Olimpijske igre u Brazilu. Može se pretpostaviti da će Amerikanci na njih opet dovesti neki svoj košarkaški dream team, no što se može očekivati od ekipa s nekadašnjega jugoslavenskog prostora? Koja će se od njih uspjeti plasirati na olimpijsko natjecanje i što se ondje uopće može očekivati od evropskih timova?
Smatram da će SAD zasigurno doći s najjačom ekipom, Amerikanci najviše drže do Olimpijade i neće nikome prepustiti svoj primat. Od evropskih reprezentacija šanse za dobar plasman imaju Španjolci, Francuzi i Srbi.
Kako vas se dojmio film ‘Bićemo prvaci sveta’ koji je trebao biti posvećen vašoj generaciji igrača, tituli svjetskih prvaka koju ste osvojili i trenerima koji su vas za to pripremali, no njime dominiraju košarkaški funkcioneri, iako ne svi koji su tada to bili. Karikaturalnima se u tom filmu čine i scene u kojima Udba kontrolira sve, pa i izravni TV prijenos utakmice?
O tom sam filmu već dosta toga rekao i u potpunosti se slažem s vašim navodima. To su bile i moje glavne primjedbe, iako mislim da je film kao film dobro napravljen. Koliko se sjećam, Udba uopće nije bila u našoj blizini, ni tokom priprema ni tokom samog natjecanja.
