Dugogodišnjim je izbjeglicama, bez obzira na to odakle dolaze, jedno zajedničko – potreba za dostojanstvom. Brojna preseljenja, bijeda i nemogućnost integracije ostavljaju posljedice postupno, bespovratno odnoseći najproduktivnije godine njihovih života, svedenih na puko preživljavanje. Izbjegli iz Hrvatske, oni posljednji i najsiromašniji koji su sve do 2015. živjeli u drvenim barakama Kolektivnog centra Krnjača pored Beograda, dočekali su i nove izbjeglice, one s Bliskog istoka. Razlika među njima nije bilo previše, bili su u sličnom položaju, samo što su ‘novi’ imali više energije i nade u neki novi, bolji i drugačiji svijet i što im Srbija nije bila posljednja destinacija. Onima ‘starima’ – napuštenima i zaboravljenima od države i političara te nestalima iz medija – uglavnom je preostala tek gola egzistencija: tri obroka dnevno i nekakav krov nad glavom. Zato je vijest o rješavanju njihovog stambenog pitanja primljena zajedno s nadom da će se takvo stanje napokon promijeniti.

Ista goveda, samo ljepša zgrada. Kako da vam kažem, dobro mi je, ali nije kako valja. Nitko ne dolazi, nitko ne pita, kao da smo umrli – kaže nekadašnja Siščanka Draginja Ivković

Srpske su vlasti, dijelom i zbog priljeva novih izbjeglica i dogovora s europskim državama, napokon odlučile riješiti problem ljudi smještenih u nekadašnjim kolektivnim centrima. Iz Krnjače je iseljeno 45 obitelji iz Hrvatske te premješteno, u većoj mjeri, u naselje Kamendin pored Zemun Polja i, manji broj, u Veliki Mokri Lug. Milijun eura potrebnih za njihovo preseljenje i zbrinjavanje osigurala je Europska unija u sklopu projekta ‘Za bolji život’, pa su izbjegli ljudi nakon dugo vremena ponovno dobili priliku živjeti u pravim stanovima i pravim zgradama, kao i prije rata.

Na južnom izlazu iz Beograda, malo prije Kaluđerice, najvećega bespravnog naselja u Europi, smješteni su Mali i Veliki Mokri Lug, nekoć brežuljkasta sela čiji su potoci tekli sve do Terazija, a danas beogradska predgrađa čiji urbanizam govori više o društvu i korupciji od bilo kojeg medija ili političara. U Velikom Mokrom Lugu između obiteljskih su kuća podignute četiri zgrade u nizu, posljednja za aktere ove priče, a stanovi u njima, koji nisu predviđeni za otkup, dodijeljeni su onima u socijalnoj potrebi. Osim iz Hrvatske, novi su stanari i ljudi iz Bosne i Hercegovine i s Kosova. Ispred jedne zgrade susrećemo Nikolu, njihova susjeda kojeg pitamo o suživotu.

- To su mirni ljudi, problem su ovi naši, lokalni - odgovara.

Na hodniku zgrade nailazimo na sredovječnog muškarca koji se zadihano penje na posljednji kat: živi s majkom, a za medije, kaže nam, ne želi više govoriti. Premda ni drugi, koji zatvaraju vrata stanova ili uz nas prolaze stubištem, nisu raspoloženi za razgovor, jedan nas muškarac i jedna žena (muškarčeva sestra, ispostavit će se) pozivaju u svoj novi dom. Neugodno im je da stojimo na hodniku, kažu. Umjesto očekivanog ponosa i sreće što su se napokon uselili u normalan stan, na njihovim licima iščitavamo zabrinutost, a oni nam odmah tumače razloge za nju.

- Ne znamo kako ćemo platiti grijanje, struju, vodu i sve druge račune i istovremeno se prehraniti. Lijepo je biti u stanu, ali što ćemo s njim ako nemamo za osnovne potrebe? Primamo socijalnu pomoć, ali ona nije dovoljna. Ne znam za otkup. Bilo bi lijepo da dobijemo mogućnost otkupa po nekim povoljnim uvjetima. Međutim, ne znamo kako je ovo sve skupa odrađeno, priča se da se vodi spor oko zemljišta, a pojavljuju se i neki nasljednici koji nam prijete. U stanovima fale stvari koje su u njima trebale biti po specifikaciji, poput venecijanera ili kupaonskih grijalica. Kada smo se useljavali, svi su se došli fotografirati s nama, no od tada nas u ove dvije godine nitko nije došao posjetiti ili pitati kako smo. Ništa gore ne može te zadesiti nego da budeš izbjeglica - kaže nam muškarac, dok njegova sestra nijemo sjedi u fotelji.

Mogla sam u Krnjači i s ljudima iz Sirije, koji su bili divni. Uvijek sam njihovoj djeci nudila odjeću ili stvari koje sam dobivala. Nisam ovdje nezadovoljna, ali sam jako usamljena, jer smo daleko od svega – govori nam Dušanka Pjevalica

Do njih živi žena spremnija govoriti za novine: poznatija pod nadimkom Baba, Draginja Ivković u Beograd je stigla iz Siska, nakon Oluje, zajedno sa sinom. Godinama se izdržavala radeći u kavani ‘Kod doktora’ na Palilulskoj pijaci, gdje su joj, kaže nam, ‘glavna klijentela bili policajci i drogeraši’.

- Ista goveda, samo ljepša zgrada. Kako da vam kažem, dobro mi je, ali nije kako valja. Nitko ne dolazi, nitko ne pita, kao da smo umrli. Bila nam je ponuđena i mogućnost kupnje seoskog domaćinstva, ali među nama je puno starih, invalida i bolesnih, pa su se samo dvije obitelji odlučile za selo i to one koje mogu da rade - priča nam nekadašnja Siščanka s čijeg se prozora iza nikada dovršenih okolnih kuća naziru vizure Beograda.

Mnogi od novih stanovnika Velikog Mokrog Luga pate za onim što nikada nisu imali priliku doživjeti, za gradom od kojeg su dobili samo periferiju i iz kojeg se vjerojatno ne bi znali vratiti. Slično je i s mnogima koji žive u Busijama, Staroj Pazovi, Plavim horizontima i ostalim lokacijama na rubu srpske metropole i na društvenim marginama. Najveći broj takvih naselja u zemunskoj je općini, a među njima je i Kamendin, u kojem osim izbjeglica iz Hrvatske obitava i velik broj Roma. Puno socijalno ugroženih i mnogočlanih obitelji na jednom mjestu pridonijelo je tome da su oni danas getoizirani, jer lokalno stanovništvo iskazuje otpor prema njima; ni ovdje se, očito, nije previše razmišljalo o nekim integracijskim modelima stanovanja.

U jednoj od novopodignutih zgrada u Kamendinu nešto manje od godinu dana žive Dušanka i Milan Pjevalica, koji su u Krnjači proveli 14, a u kolektivnom smještaju 21 godinu. Danas žive sa 1.675 kuna mirovine, pa uspijevaju preživjeti samo zahvaljujući djeci i porodici koja im pomaže. Kažu nam odmah da se na ovako malom a gusto naseljenom prostoru problemi pojavljuju i između romskih i izbjegličkih obitelji.

- Ako si čovjek, može se s bilo kim. Mogla sam u Krnjači i s ljudima iz Sirije, koji su bili divni. Uvijek sam njihovoj djeci nudila odjeću ili stvari koje sam dobivala. Nažalost, mi se ne držimo skupa kao što se drže neki drugi. I u ovoj našoj priči uvijek je bilo korupcije. Uvijek je netko tražio novac da bi se dobila bolja soba za život ili bolji uvjeti. Ali tako je kako je. Nisam ovdje nezadovoljna, ali sam jako usamljena, jer smo daleko od svega. Ostao je taj osjećaj da nismo ondje, a ovdje nas neće - priča nam Dušanka pa nam servira, kako kaže, pravu dalmatinsku lozu ispečenu u Srbiji.

Njezin suprug, koji je u Drugome svjetskom ratu ostao siroče, nakon Oluje je bio cijeli mjesec u hrvatskom zatvoru: biologu koji nikada nije uzeo oružje u ruke sloboda je nakraju vraćena, ali su posljedice ostale.

- Želio bih sa svojom ženom živjeti stotinu godina, a onda se ona nervira oko gluposti kao što je izbjeglištvo - kaže Milan pa prasne u smijeh, nakon kojeg se brzo uozbilji.

- Što čovjek uradi više za samoga sebe, manje će mu pomoći trebati, a što manje radiš za sebe, manje ćeš pomoći dobiti. Želja mi je velom zaborava prekriti prošlost i da mi neki dobar vjetar odagna maglu s budućnosti. Nema druge nade - kaže.

I Pjevalicama je bila ponuđena mogućnost kupnje seoskog domaćinstva, ali nijedan od supružnika nije bio fizički sposoban za život na selu i zemljoradnju.

Jedan od onih koji već godinama prate stanje u kolektivnim centrima i kojeg izbjegli rado prihvaćaju je Milojko Budimir, generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske. On smatra da je više trebalo učiniti za ljude koji dulje od dva desetljeća žive po kolektivnim centrima, gdje im je možda omogućena određena sigurnost, ali ne i život dostojan čovjeka.

- To je maksimum koji im je Srbija mogla osigurati, ali problem je bio u njihovim državama porijekla, koje su ih se jednostavno odrekle. Da im je u njima vraćeno stanarsko i druga prava koja im pripadaju, sigurno bi i njihova agonija ranije prestala. Nažalost, to se nije desilo i sada su uglavnom frustrirani, bez obzira na to što su dobili pristojan krov nad glavom - kaže naš sugovornik, prebacujući s pravom lopticu odgovornosti i na Hrvatsku.

U Srbiji je do danas ostalo mnogo osoba izbjeglih iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Cilj je da se u sklopu Regionalnoga stambenog zbrinjavanja ondje zbrine 16.780 najugroženijih porodica. Za to je dosad odobreno pet podprojekata, a u sklopu njih 4.153 stambena rješenja. Ona iz prvog podprojekta, kojim je predviđeno 70 montažnih kuća i 129 paketa građevinskog materijala, već su realizirana; izgradnja 200 stambenih jedinica predviđenih drugim započela je lanjskog listopada. Pokušava se dakle pomoći svima koji nisu uspjeli sami riješiti svoje stambeno pitanje.

- Nikome nije bilo lako napustiti svoj rodni kraj i krenuti u nepoznato. Očekivanja su bila da će se nakon akcija Bljesak i Oluja prognani Srbi vratiti u svoja mjesta u Hrvatskoj, ali to se nije dogodilo jer je hrvatska vlast donijela više diskriminatornih zakona na temelju kojih im je uskraćena ta mogućnost. A više od dva desetljeća nakon progona povratak je teško održiv. Oni rijetki koji su uspjeli prodati svoje nekretnine u Hrvatskoj sami su se integrirali u Srbiji. No pošto su nekretnine morali prodati po daleko nižim cijenama od njihove prave vrijednosti, bila im je dostupna samo okolica Beograda ili nekih drugih gradova - govori Budimir.

Stariji su odavno umrli, djeca su uglavnom upisala fakultete i integrirala se, a život izvan zavičaja i svega nekada poznatog najteže je pao srednjoj generaciji koja je sve svoje izgradila u Hrvatskoj, iz koje je iznenada presađena u Srbiju, što je mnogima bilo izuzetno teško.

- Što se integracije tiče, teško je decidirano odgovoriti je li ona uspjela. Za mlađe ljude, one koji su završili škole i fakultete i ostvarili radni odnos, može se reći da je uspjela. Za one starije, koji još u duši nose napušteni zavičaj, to se ne bi moglo kazati, pa i kada je riječ o onima koji su uspjeli riješiti osnovna egzistencijalna pitanja. Jedno je sigurno: status izbjeglih i prognanih iz Hrvatske nije riješen. Iako je najveći broj njih dobio državljanstvo Srbije i tako ostvario određena prava, to je samo polovično rješenje. Hrvatska se potrudila putem Zakona o prebivalištu izbrisati te ljude, oni su time dovedeni u situaciju da mogu izgubiti ne samo biračko nego i druga pripadajuća prava. Hoće li gubitak osobne iskaznice značiti samo gubitak pasivnog i aktivnog biračkog prava, pogotovo u mjestima u kojima takve osobe imaju i neke svoje interese i imovinu, tek će se vidjeti. A s obzirom na to da hrvatska vlada planira uvesti i Zakon o porezu na nekretnine, to bi moglo dovesti do novih problema. Naime, bez hrvatske lične karte Srbi će biti tretirani kao turisti, a njihove kuće, devastirane ili obnovljene, kao vikendice na koje će se plaćati veći porez nego na one u kojima je vlasnik prijavio prebivalište. Nakraju, ostaje tek nada da će se u godinama pred nama konačno početi ispravljati pogreške i nepravde učinjene tim ljudima i da će im biti vraćena imovinska i druga prava kako bi napokon prestali biti građani drugog reda - ističe Budimir, koji je i sam sa svojom obitelji prošao izbjeglički put.

Dan nakon prvog posjeta Velikom Mokrom Lugu i Kamendinu, ponovno prilazimo novim zgradama u kojima su i Srbi iz Hrvatske bili prisiljeni pronaći novi dom: sunčano je pa pročelja izgledaju moderno, čisto i neoštećeno, barem iz daljine. Ali izbliza uočavamo prve pukotine… Kada bi ih se nekako uspjelo zakrpati, možda bi i stanari mogli početi vjerovati da im se nade neće opet izjaloviti – barem ne one vezane uz ljudsko dostojanstvo.