>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Anja Kožul

Nisu me uspjeli zastrašiti, i dalje ću dolaziti u Uzdolje

Ovo je veća trauma nego 1995. kada smo bježali. Tad smo bili djeca, stavili su nas u auto i odvezli za Srbiju, a sad kad smo stariji napad ostavlja gorak okus. Moji su otišli u Francusku, ja u Beograd. Imam osjećaj kao da smo pobjegli, kaže svjedokinja nasilja u Uzdolju Kristina Starčević

Kristina Starčević, jedna od svjedokinja napada maskiranih huligana koji su prošle srijede napali goste u kafiću u Uzdolju, prenosila je detalje napada na svom Facebook profilu neposredno nakon incidenta. Iako je još uvijek pod šokom zbog onoga što se dogodilo, pristala je govoriti za Novosti, mada je savjet policijskih inspektora bio da ne izlazi u javnost zbog ometanja istrage.

Magistrica ekonomije iz Beograda svake godine od kraja rata dolazi u Hrvatsku, i to ne samo u rodni kninski kraj, nego i puno šire: s djecom ljetuje na Braču, Hvaru, a s familijom iz Francuske nekoliko dana prije divljaštva u Uzdolju bila je na Rabu, u Šibeniku i u Dubrovniku. Kristina i njena porodica su protjerani u Oluji, a baka i stric ubijeni na kućnom pragu u Uzdolju. Zločin je to za koji još nitko nije odgovarao.

- Nisam vaspitana da mrzim i da se bojim. Da je tako ne bih svake godine bila u Kninu. Bratić i ja smo ove godine počeli obnavljati kuću u selu, jer želimo imati nešto svoje tamo gdje smo rođeni. Za mene i ove ljude koji su bili u kafiću, a koji žive svuda po svijetu, rat je završen prije 24 godine. Mi se ne vraćamo na to i ne možemo razumjeti nasilje - govori Kristina.

U napadu na kafić nije zadobila nikakve fizičke povrede, ali to je samo zbog toga što nisu sjedili ‘na prvoj liniji‘ već bliže šanku. U kafiću je bila s bratićem iz Francuske, njegovom ženom i dvoje djece, a vlasnici Branka i Boris Petko su im kumovi. Kaže da je atmosfera bila uobičajena i nimalo navijačka; paralelno su gledali i Zvezdu i Dinamo, šaltali kanale, dok je na terasi kafića bio upaljen radio za one koji ne gledaju utakmicu.

- Gledali smo utakmicu bez ikakvih klupskih ili nacionalnih obilježja. Maskirani muškarci su upali unutra i rekli ‘šta je delije, gledate Zvezdu‘, a onda su počeli udarati. Ja sam samo gledala da sklonim djecu, htjela sam zvati policiju, ali od šoka nisam mogla. Poslije nismo mogli zaspati, svi smo se smjestili u jednu sobu i zaključali, a prošlih dana ulazna vrata bila su uvijek otvorena. Zaista smo se osjećali sigurno - prepričava događaj i dodaje da joj se ne sviđa relativiziranje napada po kojem oni ispadaju kao navijači koji su namjerno provocirali.

Kaže da su htjeli otići odmah istu noć, ali da su ipak ostali pomoći Petku i njegovoj porodici, kao i dati sve potrebne izjave policiji. Njena porodica je ubrzo otišla za Francusku i otad je s njima na telefonu. Bratić joj govori kako se njegove kćerke od sedam i jedanaest godina noću bude uplakane i da je žena, porijeklom iz Francuske, i dalje u nevjerici. Njima je, pritom, ovo bio prvi posjet Kninu. Planiranu izgradnju kuće su privremeno obustavili.

- Mislim da nam je ovo veća trauma nego 1995. kada smo bježali. Tad smo bili djeca, stavili su nas u auto i odvezli za Srbiju, a sad kad smo stariji ovo ostavlja gorak okus. Oni su otišli u Francusku, ja u Beograd: stvarno imam osjećaj kao da smo pobjegli - govori Kristina.

Također, u moru loših komentara i divljanja desničarskih medija, smetaju joj i Facebook komentari koji pristižu iz Srbije u kojima je pitaju što uopće radi u Kninu, zašto ide dolje i što drugo očekuje.

- Suština mojih objava nije da se pljuje po Hrvatskoj. Ja pitam zašto ne bismo išli u Knin, meni je to potpuno prirodno, tu sam rođena i živjela, tu su nam sahranjeni preci. Ovaj događaj me je pogodio, ali nisu me uspjeli zastrašiti, i dalje ću obilaziti svoj kraj - odlučna je Kristina.

1/1