>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Noć na Triglavu

‘Stojimo tako na komadiću jedne uske kamene staze (Zoran je zove polica), jedva širem od cipele broj 44, vezani konopima za željeznu sajlu na stijeni, preusko je da bi se moglo sjesti. Pao mrak. A noć božanstvena, nebo puno zvijezda, bez ijednog oblaka, nenormalno topla noć za datum 31. decembar…’

Priču koju hoću da sačuvam od zaborava čuo sam, svaki put na moje traženje, barem triput od matematičara, moreplovca, planinara i alpiniste Zorana Pusića, a ovdje će, počev sa sljedećim pasusom, biti ispisana verzija koju je prije četiri mjeseca, u novogodišnjoj noći, pred dvadesetak slušalaca (na moju molbu, molim lijepo!) ispričala Iskra Pusić, kćerka Biljane Pusić i rečenoga Zorana. Priča se podudara sa Zoranovom, ali zato što ovom nizu tekstova nedostaje ženskih glasova iz Amerike, prednost je dobila Iskra, profesorica i internista onkolog u St. Louisu, država Missouri.

Dani pred novu 1990. godinu bili su nešto kao i ovi uoči ove Nove godine, bez snijega, nekako vrlo blagi, i nekako vrlo dosadni. Kud ćemo, šta ćemo za Novu godinu, pitali smo se pa odlučili da idemo na Triglav. Pošli smo Zoran, naša prijateljica matematičarka Senka Sedmak i ja. Ja nisam imala nikakvu bolju ponudu niti neko bolje društvo za novogodišnju noć, te smo odlučili da Novu godinu dočekamo na Kredarici, u domu ispod vrha Triglava. U podnožju Triglava je sve izgledalo vrlo povoljno, vrijeme blago, vrlo toplo za taj dio godine, dan sunčan. Nigdje snijega. I tako, Zoranu se učinilo da su se sve prilike stekle da se na Triglav ne penjemo stazom kojom je planirao i koja se zove Čez Kot, nego kraćim ali strmijim putem, tik uz sjevernu stijenu Triglava. Na početku te staze, kad smo prešli suho korito potoka, pisalo je: Tominškova pot. Malo dalje, na crveno obojenoj drvenoj ploči pisalo je bijelim slovima: Zavarovana alpinistička pot. Tada sam išla u treći razred srednje škole, i to zavarovana alpinistička pot mi je zvučalo primamljivo, pa sam i Zoranu i Senki rekla: dobro, idemo! Ja sam na nogama imala relativno lagane gojzerice, dobre za suhu stijenu ali ne za snijeg i led.

I krenuli smo sve troje tom Tominškovom poti, i sve je pošlo lijepo. Međutim, visoko u stijeni počelo je biti sve više leda što se nije vidjelo iz podnožja, tu sam se počela klizati i bivati sve sporija. Zoran je izvadio uže iz ruksaka i navezali smo se. Tominškova pot je na sjevernoj strani Triglava. Bio bi to pravi alpinistički put, da najstrmiji dijelovi nisu osigurani klinovima i sajlama. Sad su ti klinovi i sajle na pola virili iz leda. Hvatali smo se za njih i pomagali cepinima.

Već smo zašli u kasno popodne, ali smo računali da ćemo, kad još tu težu dionicu ostavimo iza sebe, stići do manje zahtjevnih dijelova puta, do ravnijih platoa i grebena, koje možemo proći i po mraku. Da, ali kako smo se uspinjali, ja sam se sve više umarala. A cipele mi sve više klizaju, sve češće moram čekati Zorana da mi cepinom pravi stope u ledu i smrznutom snijegu. Zoran tu kaže Senki da ona ode naprijed prema Kredarici, a da ćemo mi nastaviti polako. Senka je iskusna, poznaje Triglav kao svoj džep, penjala se sa Zoranom po Sjevernoj stijeni; sad je zabrinuta, ali odlazi. Nastavljamo. U jednom trenutku, dok smo prelazili zaleđeni sipar, ja sam se okliznula i pala, trucala sam se tako u padu po ledu iz kojeg je virilo kamenje, srećom smo bili vezani tako da sam došla vertikalno dolje, ispod Zorana. Pri tom padu, udarila sam glavom o neki kamen. Kaciga koju je Zoran nosio za mene bila je na njegovom ruksaku, a kako je bilo toplo vrijeme, nisam stavila čak ni kapu. Ja se sada ne sjećam jasno ni toga pada niti udarca. Sjećam se samo, i to mutno, kako sam krenula da se penjem ka Zoranu, vezana za konop s njime, i kako mi on kaže: ‘Ajde, Ika, sad kreni.’ I pomalo me vuče odozgor, jer ja visim ispod njega.

Kad sam se popela do Zorana, ja sam ga pitala, ja se toga danas ne sjećam, on se sjeća: ‘Gdje smo mi, tata?’ I on je odgovorio: ‘Na Triglavu, Ika!’ Pogledao mi je ono mjesto na glavi kojim sam udarila pri onom padu, vidi da sam dobrano udarila i da malo krvari, ali da nije preopasno. A neki blaži potres mozga sam svakako imala. I sad, Zoran vidi da sam ja smantana od tog pada, da mi je hladno, a vidi i da je već prošlo šest sati popodne. Gledam zaleđenu stijenu kojom smo prošli. Nije se tuda lako spustiti ni po danu, a kamoli po noći. Imali smo neku malu baterijsku lampu, ali ne onu što se stavlja na glavu pa su ti ruke slobodne, već neku džepnu. Zoran mi pomaže da se vežem za klin i sajlu koji vire iz leda. Odlazi da pogleda kako put izgleda dalje, iza okuke. Vraća se, kaže: ‘Zaleđeno je. Najbolje da tu provedemo noć, a sutra ujutro ćemo vidjeti.’ Situacija takva kakva je, i meni je tu izgledalo posve normalno da ondje, na zaleđenoj stijeni, na sjevernoj strani Triglava, provedemo noć vezani za sajlu.

Dakle, mi stojimo tako na komadiću jedne uske kamene staze (Zoran je zove polica), jedva širem od cipele broj 44, vezani konopima za željeznu sajlu na stijeni, preusko je da bi se moglo sjesti. Pao mrak. Hladno mi prstima na nogama. Zoran mi skine jednu cipelu, stavi je oprezno u ranac, da cipela ne padne niz stijenu, inače se sami ne bismo odande mogli izvući, pa mi onda masira stopalo, onda mi obuje cipelu, pa mi izuje onu drugu, pa mi masira drugo stopalo, pa mi obuje cipelu. I tako svaki sat.

A noć božanstvena, nebo puno zvijezda, bez ijednog oblaka, nenormalno topla noć za datum 31. decembar. Bez daška vjetra! Nema mjesečine. Pitam Zorana, koliko je sati, a on, da bi vrijeme prolazilo lakše, kaže: ‘Ika, to ću ti reći kad se iza brda pojavi Sirius!’ A Sirius, zna se, izlazi poslije Oriona. A Orion jedva da se pojavio. Stojimo na toj polici, i ja u onom polusnu, polubudna, poluzaspala, sanjam kako želim da klečim na školskoj klupi. Od hrane imamo dvije naranče i jednu čokoladu. Gladni uopće nismo, tako djeluje taj šok, sve na silu jedemo te naranče i čokoladu. Noć prolazi polako. Ali prolazi.

A Senka je za to vrijeme bila stigla na Kredaricu. I tu ju je uhvatio jak napad migrene. Svejedno je ondje ona razgovarala sa reševalcima iz Gorske službe spašavanja. Ali, kako nije znala gdje smo, šta smo odlučili, da li ćemo se vratiti u podnožje ili se penjati dalje, pa kako je usto rekla i da je Zoran iskusan penjač, koji je mnogo puta bio na Triglavu, reševalci su zaključili da je noć mirna, uz to novogodišnja i da smo se vjerojatno vratili u podnožje. I tako, čekali smo i dočekali jutro na toj uskoj polici uz zaleđenu stijenu, vezani za sajlu. Kad je svanulo, negdje oko osam sati, krenuli smo natrag nizbrdo. Išli smo polako, Zoran je išao ispred mene i cepinom pravio stepenice u zaleđenom snijegu. Sjećam se, osjećala sam se vrlo sigurno i bila sam vesela, a kad smo konačno izašli iz leda gotovo smo počeli trčati. Završili smo na juhi u Aljaževom domu. Ni on ni ja se nismo prehladili.

Ta uspomena je za mene ostala nešto veliko i svakako nešto lijepo. Kako onda, tako i danas. Kad mislim o toj noći, ne mogu reći da me je bilo strah. Valjda taj adrenalin radi svoj posao. A presudno je to što sam bila sa svojim tatom! Iako znam da je njega bilo jako strah tada. On, naravno, to nije ničim pokazivao, a bio je itekako svjestan mogućnosti gadnih ishoda.

Da, Senka je ponekad znala reći: pazi, kad si sa Zoranom, lako ti se može dogoditi da upadneš u sranje. Ali, kad si u sranju, najbolje što ti se može dogoditi to je da si sa Zoranom. E neka: danas, kad živim u Americi, o kako mi nedostaju pothvati sa Zoranom!

Koju godinu kasnije, bila sam već studentica na medicinskom fakultetu, opet smo se Zoran i ja penjali na Triglav, ali ovaj puta u ranu jesen, i to uz vertikalnu Sjevernu stijenu, Bambergovom poti. To je pravi alpinizam, s klinovima i sajlama. I popeli smo se na vrh! A vraćali smo se Tominškovom poti, putem kojim se nismo popeli za onu Novu godinu! Dan je bio lijep, pun sunca, sve smo vidjeli. I naravno, posjetili smo ono mjesto na kojem smo proveli novogodišnju noć 1989/90.

1/2