NATO nije nikada, nikada bio jedinstveniji nego što je to danas. Kao posljedicu upada u Ukrajinu, Putin postiže upravo suprotno od onog što je namjeravao – rekao je 24. ožujka prilikom briselskog samita Sjeveroatlantskog pakta američki predsjednik Joe Biden, pojasnivši da se ruski vođa "nadao podjelama unutar NATO-a". Mnogi su primijetili da je – nakon što je Emmanuel Macron krajem 2019. NATO-u dijagnosticirao moždanu smrt – Putin agresijom na Ukrajinu ovaj savez potpuno oživio: Macronovim riječima, NATO je napadom "primio elektrošokove". "Loš dan za Vladimira Putina", piše nakon samita poljski tjednik Polytika, jer mjesec dana po početku rata "Ukrajinu ne može ni poraziti ni prisiliti da prihvati njegove zahtjeve (...) ovog dana izgubio je barem dva ratna broda u okupiranoj ukrajinskoj luci; povrh svega dobio je 'poklon' od NATO-a u obliku brojnijih i bolje naoružanih trupa u blizini svojih granica. Za njega to mora biti noćna mora" jer je započinjući ovaj rat "naveo dva glavna cilja: pokoravanje Ukrajine i potiskivanje NATO-a". Rusija je u zahtjevima isporučenim zapadu tijekom prosinca zahtijevala da se NATO-ove snage povuku iz istočne Europe, odnosno da se geostrateška situacija vrati na onu iz 1997., prije pristupanja prvih postkomunističkih zemalja NATO-u. Umjesto toga, uz četiri NATO-ove borbene grupe koje su nakon aneksije Krima raspoređene u Poljskoj (gdje su i hrvatski vojnici) i tri baltičke zemlje (približno pet tisuća vojnika u sve četiri grupe), sada će u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj biti raspoređene četiri nove grupe. Prema glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu, na istočnom se krilu između Baltika i Crnog mora nalazi ukupno 40.000 vojnika pod direktnim zapovjedništvom pakta. Tome treba pribrojiti sto tisuća američkih vojnika u Europi, stotine tisuća vojnika europskih članica NATO-a te vrlo velike zračne i pomorske snage, uključujući pet flota s nosačima aviona. Još gore po Moskvu, u neutralnoj Finskoj i Švedskoj jačaju zagovornici pristupanja NATO-u. Švedska premijerka Magdalena Andersson je, doduše, poručila da njena zemlja "za sada" o tome ne razmišlja jer bi to "destabiliziralo sigurnosnu situaciju u Europi". Vlastitu neutralnost, uvrštenu 1994. i u ustav, podcrtala je i bivša sovjetska republika Moldavija, vjerojatno pod dojmom ruskog napada.
"Prijelomna točka u NATO-ovim odnosima s Rusijom pokazala se odluka donesena u Bukureštu u travnju 2008. da se članstvo ponudi Ukrajini i Gruziji. George W. Bush je s potporom istočnoeuropskih država htio brzo postići taj cilj...", piše Wolfgang Richter
Za veliku većinu zemalja, međutim, "novi sigurnosni poredak u Europi za dugo vremena neće više funkcionirati kooperativno-integrativno s Rusijom, nego bez ili čak protiv Rusije", pišu vodeći njemački stručnjaci za međunarodnu sigurnost Claudia Major i Christian Mölling. Radi se o kraju poretka zasnovanog na suradnji, principima teritorijalnog integriteta, suvereniteta, nepovredivosti granica, nemiješanja, samoodređenja i mirnog rješavanja sukoba, koji su europske zemlje, uključujući Sovjetski Savez (odnosno njegova sljednica Rusija), utvrdile u Završnom aktu iz Helsinkija (1975.), Pariškoj povelji (1990.) i Temeljnom aktu odnosa NATO-a i Rusije (1997.). "Istina je, međutim, i da je rusko vodstvo taj poredak sve više smatralo manjkavim te ga se odreklo – to je 2014. pokazala aneksija Krima", nastavljaju eksperti. Odsada će se Europa nalaziti u stalnom sukobu s Rusijom ili Kinom. Taj sukob će se "proširiti na sva životna područja" i ne mora biti samo vojni, nego i privredni, informacijski i svaki drugi. Mete mogu biti društvena kohezija, demokratske institucije, internetska infrastruktura i privreda, a sredstva cyber-napadi, fake news, gospodarski pritisci ili organizirani izbjeglički valovi.
Ne relativizirajući kriminalnu agresiju na Ukrajinu, treba reći da za eroziju europskog sigurnosnog sustava nipošto nije odgovorna samo Rusija, upozorava Wolfgang Richter, umirovljeni pukovnik i istraživač Njemačkog instituta za međunarodnu i sigurnosnu politiku (SWP), utjecajnog think-thanka iz kojeg dolazi i Major. Richter u opsežnom tekstu iznosi detaljnu kronologiju sporazuma i sukoba oko sigurnosti između Sjedinjenih Država, NATO-a i SSSR-a odnosno Rusije, iz kojeg prenosimo tek manji dio. Moskva je "fiksirana na SAD kao vodeću silu NATO-a s kojom održava nuklearni strateški balans zasnovan na sposobnosti uzajamnog zajamčenog uništenja", piše Richter i podsjeća na sporazume poput Novog START-a koji ograničavaju nuklearno naoružanje i sredstva za njegovu upotrebu, isključujući mogućnost da napadač uništi protivnika prvim udarom i osiguravajući da napadač i sam pretrpi enormnu štetu. No s obzirom na geografsku udaljenost SAD-a, Moskva se suočava s dodatnim rizicima, poput američkog supstrateškog nuklearnog naoružanja i NATO-ovih konvencionalnih snaga na svojim granicama, kao i oružja srednjeg dometa koje može zaprijetiti ciljevima u europskoj Rusiji. "Za Kremlj je NATO, dakle, primarno instrument kojim SAD promovira geopolitičke interese na štetu sigurnosti Rusije", ističe Richter. Povlačenje Moskve iz Istočne Njemačke i srednje Europe, provedeno do 1994., olakšano je Ugovorom o uništenju raketa srednjeg dometa (INF) iz 1987., Ugovorom o konvencionalnim oružanim snagama u Europi (CFE) iz 1992., kao i time što do 1994., sukladno usmenim obećanjima Gorbačovu, nije bilo širenja NATO-a. Temeljnim aktom NATO-Rusija potpisnici su se 1997. obvezali jačati Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (OESS) kao zajedničku sigurnosnu organizaciju, dok se NATO obvezao da neće trajno raspoređivati značajne količine vojnih snaga u novim članicama. Rusija se složila s prvim proširenjem iz 1999., kada su NATO-u pristupile Češka, Mađarska i Poljska. Suradnja putem Vijeća NATO-Rusija nastavila se i nakon NATO-ovog bombardiranja krnje Jugoslavije, što je Moskvu duboko ogorčilo. Krajem 1999. potpisana je nova varijanta CFE-a (ACFE), a sve članice OESS-a potpisale su Povelju europske sigurnosti kojom su potvrdile posvećenost cilju stvaranja područja zajedničke sigurnosti i obvezale se, piše Richter, da "nijedna država ili organizacija ne može pretendirati na primarnu odgovornost za europsku sigurnost ili na posebne zone utjecaja". Svaka država ima pravo da se pridruži određenom savezu ili da bude neutralna, "međutim, države trebaju poštivati međusobne sigurnosne interese i ne smiju jačati vlastitu sigurnost nauštrb drugih". Moskva smatra da NATO-ovo širenje na istok predstavlja kršenje ovih sporazuma.
Pristupanju Ukrajine NATO-u protivili su se i mandarini američke geopolitike poput Kennana, Brzezinskog i Kissingera, a današnji šef CIA-e William Burns 2008. je upozoravao da takav potez doslovce svi pripadnici ruske elite, a ne samo Putin, vide kao neprijateljski akt
Rusija je ACFE ratificirala 2004., no on nikada nije stupio na snagu zahvaljujući Georgeu W. Bushu, koji je ratifikaciju blokirao nakon što je 2001. postao predsjednik SAD-a, pravdajući to ruskim trupama u Moldaviji (Pridnjestrovlje) i Gruziji (Abhazija), iako su one imale mandate UN-a i OSCE-a (stav Njemačke se, kaže Richter, razlikovao od stava SAD-a). Zemlje koje nisu potpisnice CFE-a počele su se 2004. priključivati NATO-u, što je stvorilo mogućnost nereguliranog rasporeda NATO-ovih snaga u baltičke države. Amerika se 2002. povukla iz Sporazuma o antibalističkim raketama i bez pregovora u Vijeću NATO-Rusija rasporedila antibalističke sustave u Poljskoj i Češkoj te snage na Crnom moru. Sve to je Putin 2007. na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji žestoko kritizirao kao kršenje sporazuma iz 1997. i 1999. Potom su granice u Europi promijenjene 2008. proglašenjem nezavisnost Kosova, a Moskva je – nakon što je odbila napad na Južnu Osetiju koji je, ohrabren partnerstvom sa SAD-om, pokrenuo gruzijski predsjednik Mihail Sakašvili – odgovorila priznanjem Abhazije i Južne Osetije.
"Prijelomna točka u NATO-ovim odnosima s Rusijom pokazala se odluka donesena u Bukureštu u travnju 2008. da se članstvo ponudi Ukrajini i Gruziji. George W. Bush je s potporom istočnoeuropskih država htio brzo postići taj cilj, ali Njemačka i Francuska su spriječile konkretni Akcijski plan za članstvo", nastavlja Richter. Berlin i Pariz su kritički promatrali unutarnjopolitičke okolnosti u tim zemljama, a bojali su i destabilizacije Ukrajine "s obzirom na to da je većina stanovništva odbijala pridruživanje Savezu. Također, upozoravali su da se ne prelazi 'crvene linije' Moskve zato da se ne ugrozi regionalna sigurnost i stabilnost Europe i Saveza". S naše strane podsjećamo da su se pristupanju Ukrajine NATO-u protivili mandarini američke geopolitike poput Georgea Kennana, Zbigniewa Brzezinskog i Henryja Kissingera, a te je 2008. današnji šef CIA-e William Burns upozoravao da takav potez doslovce svi pripadnici ruske elite, a ne samo Putin, vide kao neprijateljski akt. Richter zaključuje da je "aneksijom Krima suprotnom međunarodnom zakonu te potporom pobunjenicima u Donbasu erozija europskog sigurnosnog poretka dosegla kulminaciju. S ruskom invazijom Ukrajine taj se poredak slomio. No erozija je počela već 2002. s rastućim potencijalom za sukob između Washingtona i Moskve. Geopolitika predsjednika Georgea W. Busha igrala je znatnu ulogu u tome".
Iako Moskva svoje poteze legitimira zaštitom strateških sigurnosnih interesa – slično SAD-u tijekom kubanske krize 1962. (u grubim crtama ovo je argumentacija i pobornika realizma u međunarodnim odnosima Johna Mearsheimera i njegovog poznatog predavanja iz 2015. "Zašto je Ukrajina krivica zapada") – "činjenica da Kremlj sigurnosne interese svojih europskih susjeda podvrgava vlastitima je neprihvatljiva". Osnovni problem sastoji se u pitanju kako implementirati principe europskog sigurnosnog poretka tako da sačuvana bude i sigurnost Rusije i sigurnost njenih susjeda – i njihovo pravo da biraju saveznike. To pravo, piše Richter, ne znači automatski i pravo na pristupanje NATO-u jer Savez ima "posebne obaveze na koje je pristao kao dio strateškog balansa interesa". No ni po Temeljenom aktu Rusija ne može zahtijevati povlačenje svih trupa stacioniranih u novim članicama. Svakako, unatoč dogovorima postignutim 1990-ih, sigurnosne garancije nisu bile implementirane niti je OESS ojačan kao središte sigurnosnog poretka.
Putin je Clintonu 2000. spomenuo mogućnost ruskog članstva u NATO-u (Foto: Presidential Press and Information Office/Wikimedia Commons)
Norveški povjesničar Odd Arne Westad u monumentalnoj "Povijesti hladnog rata" ističe da je ekonomska tranzicija 1990-ih "za većinu Rusa nedvojbeno bila potpuna katastrofa", a Zapad je za to vrijeme "čestitao Jeljcinu na njegovoj ekonomskoj reformi". Za Westada je "nedvojbeno da je Zapad s posthladnoratovskom Rusijom trebao postupati neusporedivo bolje" i da nije bilo razumijevanja "da Rusija bezuvjetno mora ostati jedna od najvažnijih država međunarodnog poretka, ako ni zbog čega drugog a ono zbog njenog golemog prostranstva". Integriranje Rusije u europski trgovački i sigurnosni sustav bio je prvorazredni interes Europe, ma koliko to iziskivalo "novca i strpljenja s obzirom na kaos koji je zavladao Rusijom". Mnogi tvrde da je takav pristup bio nemoguć, nastavlja povjesničar, "kako zbog Zapada, tako i zbog same Rusije. Napor poput Marshallovog plana vjerojatno nije dolazio u obzir, ali bi i Zapad i Rusija danas bili znatno sigurniji da je (...) otvorena mogućnost pristupanja Rusije Europskoj uniji, a možda i Sjeveroatlantskom paktu, u bilo kojem obliku. Umjesto toga, Rusija je držana podalje od procesa vojne i ekonomske integracije koji je na koncu dosegao njene granice. Dok je Rusija klečala pred dverima Europe, Ruse je obuzimao osjećaj izopćenosti. U takvim okolnostima rastao je ugled ruskih šovinista i tvrdolinijaša", poput Putina, "koji uzrok svih zala (...) vide u unaprijed smišljenom američkom planu čiji je cilj da Rusija ostane slaba i izolirana". New York Times podsjeća da je Putin 2000. spomenuo Billu Clintonu mogućnost ruskog članstva u NATO-u, no ništa nije započeto. Svakako, iz današnje perspektive se postavlja pitanje o propuštenim šansama i je li se zaista sve moralo nužno odviti tako kako se odvilo – a odvija se, vidimo, katastrofalno.
Istina je, međutim, i da napad na Ukrajinu nije samo uništio sve šanse za pregovore, a europski sigurnosni poredak i sve dosadašnje sporazume raznio u paramparčad. Putin je prilikom priznanja takozvanih narodnih republika u Donbasu o Ukrajini i Ukrajincima govorio jezikom nacionalističkog šovinizma i imperijalizma, pa je (uz opravdanu pretpostavku da se ne radi samo o priči za rusku javnost) logično zaključiti da je agresija motivirana i tim ciljevima, a izgledno i strahom od utjecaja demokratizirane Ukrajine na njegov vlastiti režim. Rusija, uostalom, do danas nije riješila dilemu treba li postati "normalna" europska nacija-država ili očuvati, odnosno graditi imperij. Doduše, moguće da je dvojba barem u krugu oko Putina i makar privremeno razriješena te da je neoimperijalna ideja konstruirana oko koncepta "ruskog svijeta" (o kojem vrlo upućeno piše beogradski povjesničar Milan Subotić). U određenom smislu to je nastavak višestoljetne ideje ruske izuzetnosti, koja je postojala bilo u carističko-pravoslavnom, bilo u komunističkom duhu. Westad u knjizi "Globalni hladni rat" ističe da ni SAD ni Rusija veći dio svoje povijesti nisu bile "normalne" države: obje su vjerovale u svoju posebnost i univerzalističku mesijansku misiju i samo su u trenucima slabosti pristajale poštivati suverenitet drugih zemalja i odustajale od prava na intervencije, uključujući vojne: "Većina dvadesetog stoljeća može se promatrati kao kontinuirani pokušaj drugih zemalja da socijaliziraju Rusiju i Ameriku u oblike međunarodne interakcije zasnovane na principima suverenosti."
No sudbina današnjeg potencijalnog imperijalnog projekta Moskve još je bitno neizvjesnija negoli carističkog i SSSR-ovog. Talijanski autor Marco D'Eramo pišući u New Left Reviewu postulira nepremostivi problem Rusije: "Jednostavno je prevelika da postane još jedan američki vazal, ali preslaba da bude svjetska sila. Ne zaboravimo da je BDP Rusije (1,49 bilijuna dolara) inferioran onom Italije (1,89 bilijuna) i tek malo veći od španjolskog (1,28 bilijuna). U usporedbi, BDP Njemačke iznosi 3,8, Japana 5,1, Kine 14,7, a SAD-a 20,9 bilijuna. Kao što je Josif Brodski napisao 1976., 'zajedno sa svim kompleksima superiorne nacije, Rusija ima snažan kompleks inferiornosti male zemlje'."
