>

novosti logo

Kronika Kronika

Nova runda dobrote

SNV-ove pakete pomoći u sklopu akcije ‘Banija je naša kuća’ ovoga su puta dobili socijalno ugroženi stanovnici opustjelih sela oko Gline, kojima pomoć puno znači

Pomno planirana akcija Srpskog narodnog vijeća ‘Banija je naša kuća’ već je uvelike zaživjela: kroz taj se projekt, za koji je dosad izdvojeno više od 25.000 kuna, socijalno ugroženim osobama, staračkim i samačkim domaćinstvima dijele paketi s hranom i drugim potrepštinama. Pored glinskog područja, akcijom su obuhvaćena sela i zaselci oko Petrinje, Sunje, Donjih Kukuruza, Majura, Hrvatske Kostajnice i Hrvatske Dubice. U raštrkana i dobrim dijelom opustjela naselja koja gravitiraju Glini, tako su se nedavno zaputili Ljuba Vrga i Željka Marčinko, suradnice glinskoga ogranka SNV-a, te predsjednik tamošnjega VSNM-a Željko Gavrilović. Kad su joj na vrata kuće u Donjem Selištu zakucali gosti s darovima, Milka Baltić bila je vidno iznenađena.

- Nisam to očekivala i od srca se zahvaljujem: s tisuću kuna mirovine pokojnog muža jedva preživljavam, malo preostane kad poplaćam sve režije. S ovim ću paketom bar privremeno nekako povezati kraj s krajem - rekla nam je žena kojoj svaka pomoć, kao i ostalima uključenima u akciju, puno znači.

U Balincu nas dočekuje osamdesetogodišnji Lazo Vojnović, vremešni no vedri samotnjak koji prima tek crkavicu od socijale. I on je oduševljen darovima koje nije očekivao, a kad ga zapitamo treba li mu još štogod, odgovara kao iz topa.

- Nađite mi neku babu! Šalim se, no dobro bi mi došao uređaj za mljevenje voća, jer ovo koje mi raste oko kuće nerijetko propada, a s njime bih bar sokove mogao praviti – domišlja Lazo naglas kako bi mogao olakšati život.

Mara Jandrić, koja bi za sedam godina mogla prevaliti stotu, s kćeri Ljubicom živi u Šibinama. Put do njih je strm i zapušten, pa smo se s paketima jedva probili do kuće unatoč lijepom vremenu.

- Da ste krenuli ujesen ili po zimi, ne bismo se uspjeli vidjeti. Nikako da poprave ovaj naš put, pa bismo ostali bez ove povelike kutije u kojoj, već vidim, ima svega što će nam dobro doći – zahvaljuje nam starica, koju mnogi širom Banije pamte po pripremi pita ‘mađarica’ kojima nije bilo premca, pa su se naveliko naručivale za svadbene, pogrebne i druge svečanosti. U Velikom Gradcu odlazimo do povratnika Dušana Borojevića, kojemu se nerijetko pričini da je Oluja, nakon koje je završio na Kosovu, jučer promijenila život.

- Čim smo prešli granicu Srbije, još onako unezvjerene i šokirane, sprašiše nas na Kosovo. Jedva smo se nakon nekog vremena izvukli odonud, pa skrasili u Vojvodini. No ondje sam se rastao od supruge i sad ovdje, na svojoj djedovini, živim s kćeri Bojanom. Prepinjemo najbolje što znamo i umijemo, ali to baš nije jednostavno s mizernih devetsto kuna socijalne pomoći mjesečno - objašnjava nam čovjek kojeg najviše muči što mu kći, rođena usred Oluje i ‘bježanije’ po vrletima Hrvatske i BiH, ne može naći posao premda je s uspjehom završila petrinjsku Pedagošku akademiju te iako se redovito prijavljuje na sve natječaje namijenjene prvostupnicima predškolskog odgoja.

- Živim s ocem, brinem o njemu, pišem molbe za posao i tako prolaze dani. Nije nam lako i paket koji ste donijeli mnogo nam znači - zahvaljuje Bojana u svoje i tatino ime.

Milka Mađarac, starica iz Velikoga Gradca, paketu pomoći se obradovala kao da je dobila glavni zgoditak na lutriji.

- Ovo je zaista iznenađenje i baš ste pogodili pravi trenutak za darivanje. Svega mi je ponestalo, pa sam bila sve zabrinutija. Sada je opet sve na svom mjestu, pa ću nekako ‘pregurati’ dok mi bašta ne počne davati plodove. Hvala vam i Bog vam pomogao – kazala nam je ta zahvalna žena.

Četveročlana obitelj Martinović iz istoimenoga sela ne dobiva baš nikakvu pomoć države, pa preživljava od onoga što ‘na crno’ uspije zaraditi suprug i otac Ljubomir. Supruga mu Ranka kaže da njihovi Nataša i Mladen, učenici prvog i trećeg razreda osnovne škole koji svakodnevno do učionica putuju autobusom, ipak imaju bezbrižno djetinjstvo. Paketu pomoći su se svi jako razveselili jer u njihovoj kući uvijek nečega nedostaje, no kad smo ih zapitali što bi im baš posebno značilo, brižna majka je bez dvoumljenja odgovorila.

- Ne možemo djeci priuštiti računalo, a znate i sami da današnji učenici svakodnevno trebaju kompjutore, ne samo za zabavu nego i za školu – kazala nam je Ranka, a aktivisti su tu za današnje pojmove relativno skromnu želju odmah zabilježili, kako bi se razmotrilo na koji bi se način bar mali Martinovići mogli što prije povezati s ‘velikim’ svijetom.

1/2