U Srbiji se izvanredni parlamentarni izbori ipak neće održati u paketu s redovitim predsjedničkima: višemjesečnu neizvjesnost u vezi toga prekinuo je premijer Aleksandar Vučić, objavivši početkom tjedna da ih neće biti. Vučić je koncem prošle godine prvi i progovorio o toj mogućnosti, ali ni tada, kao ni sada, nije detaljno obrazlagao zašto bi birači samo godinu nakon izvanrednih izbora još jednom birali svoje parlamentarne zastupnike.

Činjenica je da je Vučić definitivno odustao od izvanrednih parlamentarnih izbora odmah pošto je promoviran u zajedničkoga predsjedničkoga kandidata vladajuće koalicije (a ne samo svoga SNS-a), ali i ubrzo nakon što je aktualnog predsjednika Tomislava Nikolića stjerao u kut i prisilio da odustane od samokandidature, najavljene po odluci SNS-a da za novog predsjednika kandidira Vučića a ne njega. Nikolićevo izborno soliranje po svoj bi prilici izazvalo podjele u SNS-u, što je Vučić namjeravao sanirati raspisivanjem izvanrednih parlamentarnih izbora, jer bi time stranačke članove i birače sinergijskim ljepilom još čvršće vezao uza svoju kandidaturu, a Nikolića i njegove (stranačke i ine simpatizere) istjerao na čistinu bez zaštite stranačkoga političkoga kišobrana.

Pošto je uspješno izborno pacificirao Nikolića, Vučić je mogao mirno saopćiti da ‘izvanrednih parlamentarnih izbora neće biti jer nema razloga za to. Srbija je stabilna demokracija, stabilna zemlja, vrlo stabilna ekonomija, kojoj je potreban rast, ozbiljnost i odgovornost, a ima i stabilnu većinu koja funkcionira u parlamentu’. Beogradska ‘Politika’ piše da takva odluka nije nikoga iznenadila, ali dok je opozicija vidi kao Vučićev strah od poraza, analitičari tvrde da se on rukovodio državnim, a ne osobnim i stranačkim interesima.

U Vučićevu bojazan od izvanrednih parlamentarnih izbora teško je povjerovati, a nisu puno uvjerljivije ni tvrdnje da se vodio samo državnim, a ne osobnim i stranačkim interesima. Na lanjskim izvanrednim parlamentarnim izborima koalicija koju je predvodio Vučićev SNS osvojila je zamalo 50 posto glasova birača, a glavni mu partner, koalicija na čelu s Dačićevim SPS-om, više od deset posto. Direktor agencije Ipsos Strategic Marketing Srđan Bogosavljević tvrdi da njihova istraživanja pokazuju kako vladajuća koalicija za proteklu nepunu godinu nije izgubila ni mrvicu od zbirne 60-postotne biračke podrške, što uvjerljivo sugerira da bi na eventualnim novim izborima lako obranila taj rezultat.

S druge strane na lanjskim su izborima sve opozicijske stranke i njihove koalicije koje su se vrtjele oko izbornog praga na koncu pomalo neočekivano preskočile tu prepreku te glasove svojih birača pretočile u zastupničke mandate. Rasipanje je bilo minimalno, pa Vučićeva koalicija nije ništa dodatno ušićarila u postizbornom pretakanju glasova u mandate. U međuvremenu, umjesto da se poveže i udruži u nastojanju da parira, korigira i zauzda vladajuće u upravljanju zemljom kad za to ima valjanih razloga, opozicija se u parlamentu dodatno raslojila i atomizirala. Mrvljenje opozicije intenziviralo se upravo zbog predsjedničkih izbora: izuzme li se Srpska radikalna stranka, koja i jest i nije opozicija vladajućima, nijedna druga parlamentarna oporbena stranka nije zasad istaknula svoga predsjedničkoga kandidata, a u taj su prazan prostor, ponajprije kao neovisni kandidati, utrčali bivši Tadićev ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić i dugogodišnji zaštitnik građana Saša Janković. Posljednjega su pogurale civilne udruge, a potom podržale i Demokratska stranka i Nova Srbija, dvije od brojnih sljednica nekad moćnoga Mićunović-Đinđićeva DS-a, oko kojeg se u Miloševićevoj eri okupljao DOS. Danas je to razbijena opozicijska vojska koja nema unutarnjih potencijala da se ponovno okupi; na to bi je jedino mogao natjerati jaki vanjski pritisak i strah od nestanka s političke pozornice. Upravo bi takav inicijalni vanjski poticaj mogli biti izvanredni parlamentarni izbori koji bi sve te stranke i strančice kojima nad glavama poput mača visi izborni prag natjerali na novo udruživanje i stvaranje zajedničke liste. Odustajanjem od izvanrednih parlamentarnih izbora Vučić i SNS oduzeli su im takvu šansu. Štoviše, gurnuli su ih da se dodatno mrve i usitnjavaju zbog predsjedničkih izbora.

Naime, zbog svađa hoće li na izborima kandidirati svoje lidere ili podržati Jeremića/Jankovića, u gotovo svim parlamentarnim strankama došlo je do pucanja i demonstrativnog napuštanja parlamentarnih klubova te prelazaka među nezavisne zastupnike ili u druge klubove. Stoga je već sada jasno da će rezultati predsjedničkih izbora prouzročiti novo preslagivanje u srpskom stranačkom političkom sustavu, pogotovo u opozicijskom krilu. Neke stranke i njihovi lideri će nestati, a neke će se nove osnovati: Jeremić će očito predsjedničku utrku pokušati iskoristiti za osnivanje nove centrističke stranke, a i Janković bi (ovisno o izbornom rezultatu) mogao postati liderom neke nove stranke koja bi reprezentirala tzv. građansku Srbiju. No o tom potom.

Preliminarne izborne ankete pokazuju da opozicijski kandidati nemaju šanse ugroziti Vučićevu pobjedu: jedina je dilema hoće li pobijediti u prvom krugu ili će ipak morati trčati i drugi. I prije službenog raspisivanja predsjedničkih izbora, Ipsosova istraživanja govore da bi Vučić već u prvom krugu mogao dobiti oko 53 posto glasova, njegovi glavni konkurenti Vuk Jeremić i Vojislav Šešelj između 15 do 20 posto, a Saša Janković manje od deset posto, u slučaju da se kandidira i Nenad Čanak. Naime, LSV-ov lider bi Jankoviću navodno uzeo pet posto birača, premda nigdje nije zapisano da njegovi glasovi ne bi mogli završiti i na kontu nekoga drugoga kandidata.

Neovisno o predizbornim anketama, Vučićeva je prednost u odnosu na protukandidate u tome što u kampanju kreće kao premijer čija Vlada iza sebe ima uspješnu godinu, s brojnim pozitivnim makroekonomskim pokazateljima, stabilnom fiskalnom politikom, opipljivim ekonomskim oporavkom, svladavanjem krize i recesije, a usto i solidnim rezultatima u pristupnim pregovorima s EU-om te dobrim političkim i gospodarskim odnosima s Kinom i Rusijom. Objavljujući da izvanrednih parlamentarnih izbora neće biti, Vučić je najavio da će u središtu njegove izborne kampanje biti upravo ekonomski i politički rezultati Vlade koju predvodi: uvjeren je da su oni takvi da mu jamče trijumfalnu pobjedu, pa će građanima i ubuduće nuditi takva rješenja za većinu problema. Njegovim je konkurentima uglavnom preostalo da upiru prstom u slabosti njegove premijerske vlasti, da mu na nos nabijaju afere i optužuju ga zbog autoritarnosti i nedemokratskoga, izvaninstitucionalnoga stila vladanja. No staro je pravilo da izbore dobivaju oni koji nude kakva-takva rješenja problema što najviše tište birače, a ne oni koji ih znaju uočiti i zorno opisati, ali ne i kako ih riješiti: takvi poput mudrih sova zbore o načelnim rješenjima, a ona ponajčešće ostaju na vrbi svirala.