Novosti

Politika

Novi naftni rat

Cijena nafte iskorištena je prvi put kao oružje početkom 1970-ih u sukobu rada i kapitala, a sad se koristi u sukobu u kojem je oporavljena Rusija počela osporavati Americi ulogu jedine svjetske sile

Zj4z1r2yj0g50cr7ggivrhpvu8o

Cijenu nafte, naravno, diktira politika (foto Pixsell)

Po drugi put u novijoj povijesti cijena nafte postala je oružje kojim se iz temelja mijenjaju odnosi moći u svijetu. Prvi put to se desilo početkom 1970-ih godina i tada je bila riječ o sukobu rada i kapitala. Sad su u pitanju interesne sfere i dominacija nad svijetom. Sad, kao i nekad, javnosti se mažu oči navodnim ekonomskim objašnjenjima, koja nemaju veze sa stvarnošću. Tako se nekad tvrdilo da nafta mora poskupjeti jer su postojeća nalazišta pri kraju, a novih više nema. Čuveni Rimski klub, elitno društvo svjetskih političara i bankara, tada je prognozirao da će do godine 2000. sve rezerve nafte u svijetu biti potrošene. Danas se tvrdi da nova tehnologija, tzv. fracking, osigurava obilje nafte. Dakle cijene gore, cijene dolje, sa svim planiranim i kolateralnim posljedicama.

Javnosti se mažu oči navodnim ekonomskim objašnjenjima, koja nemaju veze sa stvarnošću. Nekad se tvrdilo da nafta mora poskupjeti jer su postojeća nalazišta pri kraju, a novih više nema, dok se danas tvrdi da nova tehnologija, tzv. fracking, osigurava obilje nafte

U godini 1973. svijet je potresla prva naftna kriza. Cijene su raketirane, a čak se i u Americi čekalo u redovima pred benzinskim crpkama. Pravi uzrok nije bila nestašica nafte, kako se tvrdilo, već pobuna na pariškim ulicama godine 1968., koja se prelila na dobar dio Europe, kao i klima stvorena protestima u Americi zbog rata u Vijetnamu. Dok je trajao ustanak u Parizu, predsjednik Charles de Gaulle potajno je putovao u Njemačku da s francuskim trupama koje su se tamo nalazile dogovori njegovo gušenje. Francuzi na Francuze? Kako to poznato zvuči! Do toga ipak nije došlo, bura se ispuhala, ali je kapital odjednom postao silno popustljiv. Talijanski sindikati su na primjer izborili tzv. scala mobile, sistem po kojem se plaće stalno usklađuju s rastom cijena. Zvuči dobro? Ali kao i svako zamrzavanje ekonomskog stanja imalo je katastrofalne posljedice. Lira se toliko urušila da su se umjesto sitnog novca na blagajnama trgovina uzvraćali bomboni. Kapital je bio prestrašen do kostiju, nastupilo je vrijeme sindikalnog trijumfa, a odnosi u raspodjeli toliko su se poremetili da su profiti pali na minimum. Neki su čak tvrdili na nulu.

Trebalo je gotovo pet godina da se smisli rješenje. Ali ono je bilo maestralno. Izazvana je svjetska kriza, dakle nešto protiv čega se ne može boriti ni tvrdim sindikalnim pregovorima, ni štrajkovima, ni uličnim neredima koji mirišu na revoluciju. Bila je to naftna kriza, čiji je uzrok navodno bila viša sila. Tvrdilo se da će čovječanstvo uskoro iscrpsti sve dostupne izvore, pa je ono što je preostalo moralo biti skupo. I to iznimno skupo, tako da je narednih godina cijena porasla i za deset puta. Ne treba objašnjavati da je cijena energije ugrađena u sve druge cijene, uključujući i cijenu rada, pa je nastupilo doba preračunavanja i velike preraspodjele. Svojevrsnog New Deala, iako ga nitko nije tako nazivao. Odnosi uspostavljeni poslije revolucionarne 1968. više nisu mogli opstati, niti su se na bilo koji način mogli braniti. Tvrdilo se da svi moraju platiti cijenu krize.

Ali je li to bila istina? Velike naftne kompanije bilježile su ogromne profite, a u američke i britanske banke potekla je rijeka novca. Nafta se plaćala samo dolarima – to je praksa koja se do danas brani svim sredstvima, pa i vojnim – što znači da su Amerikanci diktirali igru. Povećana je važnost Izraela kao bliskoistočnog policajca, a enormno su porasli prihodi tzv. rentijerskih ekonomija, kakva je na primjer Saudijska Arabija. Njihovi dolari ležali su u zapadnim bankama, pa je dio zemalja, u prvom redu Amerika, imao i ovce i novce. Kupovali su skupu naftu, ali Lassie se odmah vraćao kući. Točnije, dolari nisu ni napuštali njihove banke.

Zarađivao je i Sovjetski Savez, ali nedovoljno da plati goleme račune za vojsku, posebno za skupu avanturu u Afganistanu. A kad ga je zameo vjetar i kad su nastupile Jeljcinove godine, mnogi su na Zapadu oblizivali prste. Rusija je postala zemlja bezakonja i teške bijede, dok su se na Zapad odlijevala njena bogatstva. Prema jednoj računici (ruskog filozofa i disidenta Aleksandra Zinovjeva), ruski gubici nakon poraza u hladnom ratu bili su veći nego u vrućem, odnosno Drugom svjetskom. I to ne samo materijalni, već i demografski.

Sad je cijena nafte ponovno ubitačno oružje, u sukobu u kojem je oporavljena Rusija počela osporavati Americi ulogu jedine i neprikosnovene svjetske sile. (Kina, zasad, nije izravno u igri. Vjerojatno se računa da bi pad Rusije riješio i taj problem, odnosno omogućio pritisak na Kinu s dvije strane, azijske i pacifičke.) Sve što se prije poduzimalo, sve sankcije uvedene protiv Rusije zbog Ukrajine, bile su samo prazna puška, a za Europu i dvosjekli mač. Tek je pojeftinjenje nafte, zasad za cijelu trećinu, pogodilo u središte mete. Mogu se mirno zaboraviti poljske jabuke, hrvatske mandarine ili uskraćivanje viza ruskim uglednicima. Sad i Francuzi mogu mirno isporučiti Rusima naručene nosače helikoptera. U usporedbi s cijenom nafte to su samo dječje igračke.

Pritom objašnjenja zašto Amerika odjednom postaje izvoznik, odnosno sve te priče o frackingu i novim metodama bušenja nisu istinitije od onih nekadašnjih o iscrpljivanju svjetskih rezervi nafte. Ništa od toga nije zaista novo (jedino je tehnologija danas sofisticiranija), ali se prije rijetko koristilo jer jeftinija nafta nikome nije bila u interesu. Sad jeste. Koliko jeftinija? Odgovor ne ovisi ni o tehnologiji ni o ekonomiji već samo o politici. Ako se razvikani fracking počne primjenjivati i na Bliskom istoku, nafte će biti kao u priči. Indikativno je da pritisnuti novom američkom konkurencijom bliskoistočni dobavljači ne smanjuju proizvodnju. Nekada je strašni OPEC (naftni kartel zemalja proizvođača) skoro svakodnevno brojao barele, kako prevelika ponuda ne bi ugrozila rast cijena. Danas se te iste zemlje ponašaju po pravilima blagdanske rasprodaje. Veži konja gdje ti gazda kaže.

Rusi su, naravno, shvatili igru i prilagođavaju se novoj stvarnosti. Ovih je dana ruski predsjednik Vladimir Putin u jednom govoru pripremao naciju za turbulentne i teške dane koji dolaze. Južni tok odjednom je prestao biti interes Rusije, što je, kako se čini, zabrinulo Europu. Ona bi trebala jednu energetsku ovisnost zamijeniti drugom, ne nužno povoljnijom. I to u uvjetima vlastite ekonomske i političke krize, s neriješenim sukobom sjevera i juga, pri čemu se po utjecaju na svjetska zbivanja postupno svodi na američku koloniju. Istovremeno ulice mnogih europskih i američkih gradova sve češće sliče na pariške iz 1968. Kaže se, tko preživi, pričat će. I, naravno, zbrajati profite.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više