Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan bio je u četvrtak, 31. ožujka u službenom posjetu Washingtonu. Prvo je sudjelovao na samitu o nuklearnoj sigurnosti, a potom se uputio u prostorije Instituta Brookings, da tamo održi predavanje. Kada je došao pred zgradu u kojoj je smješten Institut, dočekala ga je grupica novinara i prosvjednika koji su nosili transparente i uzvikivali ‘Tayyip terorist’ i ‘Erdogan ISIS’. Na poprištu su bili i američki policajci i pripadnici Erdoganovog osiguranja. Ovi drugi očigledno su smatrali da atmosfera pred zgradom nije prikladna za doček njihovog predsjednika, pa je situacija učas postala nasilna. Turski su se sigurnjaci počeli nagurivati s prosvjednicima, a od policije su tražili da ih potjera. Jednog su novinara odvukli od zgrade, drugoga su udarili nogom, a jednu su novinarku bacili na pod. Američki policajci nekako su ih svladali, upozorivši ih da su oni ‘dio problema’, a također su im i bezuspješno objašnjavali da prosvjednici imaju pravo prosvjedovati, a novinari izvještavati.
Sutradan na drugom kraju svijeta, u Njemačkoj, čelništvo televizije ZDF turskom se predsjedniku službeno ispričalo zbog nešto ranije prikazanog satiričnog priloga u kojemu ga se ismijavalo i kritiziralo zbog represije koju provodi u svojoj zemlji. Prilog je uklonjen sa svih platformi. Dok je bio u Americi, Erdogan je dao intervju CNN-ovoj Christiane Amanpour, gdje se u skladu s recentnim tendencijama fašistoidnih vlastodržaca diljem svijeta upustio u definiranje satire. ‘Nemam ja ništa protiv običnog skeča’, rekao je učeno, ‘ali satira kojoj je u središtu jedan predsjednik i koja rezultira uvredom i difamacijom, to je nešto sasvim drugo.’ Kada ga je novinarka upitala zašto takve šale jednostavno ne ignorira, Erdogan joj je odgovorio da on ‘ima pravo tužiti svakoga tko uvrijedi njega i njegove birače’. Televizija ZDF dala mu je za pravo, ponovivši u svojoj isprici gotovo istu definiciju satire kakvu je dao Erdogan, jer njemačka vlada ima s njime preča posla, ona s izbjeglicama, od bavljenja slobodom izražavanja.
Iako su ‘Gulenovi mediji’ nesumnjivo najkritičniji prema režimu, nije uvijek bilo tako. Dapače, Fetulah Gulen je Erdoganu, kada je došao na vlast početkom 2000-ih, pomogao provesti čistke u državnim institucijama
Ova dva primjera zorno ilustriraju da za turskog predsjednika doslovno nema granica kada je u pitanju gušenje kritičkih medija. A ne treba biti ni osobito maštovit da bi se zamislilo što li tek radi kod kuće, ako se ovako drsko usudi udarati na novinare u najvećim zapadnim demokracijama. Na njegovu žalost, sve što kod kuće radi dobro u svijetu je poznato, a najsvježiji primjer dogodio se ni mjesec dana ranije, kada je policija doslovno okupirala sjedište medijske grupe Feza, u čijem su vlasništvu najtiražniji turski dnevni list ‘Zaman’ i novinska agencija Cihan. Demonstracije koje su se potom dogodile pred zgradom redakcije u Istanbulu ‘riješili’ su suzavcem i vodenim topovima, a ‘Zaman’ je dva dana kasnije osvanuo s brojem u kojem nije bilo ni riječi o onome što se dogodilo, ali je zato sve vrvjelo tekstovima u kojima se hvali vlada. Dio redakcije pobjegao je u Njemačku, gdje će nastaviti izdavati list ‘Zaman Almanya’.
U listopadu prošle godine istu stvar turska je policija učinila i s medijskom kompanijom Koza-Ipek, provalivši u prostorije i rastjeravši prosvjednike standardnim asortimanom neubojitog oružja. Osim što su u pitanju opozicijski mediji, u oba slučaja radi se i o medijima povezanima s pokretom Hizmet turskog klerika Fetulaha Gulena, utjecajnog Erdoganovog protivnika koji živi u Americi. U oba slučaja državno odvjetništvo okupirane medije optužuje da su propagandna krila Gulenove terorističke mreže koju je ovaj stvorio kako bi svrgnuo vladu.
Iako su ‘Gulenovi mediji’ nesumnjivo najkritičniji od svih prema režimu, nije uvijek bilo tako. Dapače, Gulen je Erdoganu, kada je došao na vlast početkom 2000-ih, pomogao provesti čistke u državnim institucijama, a njegovi mediji predvodili su progon vojnih i policijskih dužnosnika, novinara, aktivista i akademskih radnika kojima je suđeno u procesima Ergenekon i Malj 2008. i 2010. godine. Procesi su završili stotinama osuđujućih presuda zbog navodnog pokušaja državnog udara. Gulenovi mediji pozdravili su 2011. i hapšenje novinara Ahmeta Sika, koji je radio na knjizi ‘Imamova vojska’ o pokretu Gulen, a među novinarima koji su tada likovali bio je i bivši glavni urednik ‘Zamana’ Ekrem Dumanli koji je i sam uhapšen tri godine kasnije.
Nakon dugotrajne plodonosne suradnje, razmirice između Erdogana i Gulena počele su tek 2013., najviše zbog toga što je Erdogan odlučio uspostaviti primirje i pokrenuti pregovore s Radničkom partijom Kurdistana (PKK), što Gulen nije odobravao. Vlada je te godine zatvorila mrežu njegovih škola, koje mu služe za regrutiranje i financiranje pokreta, na što je Gulen uzvratio medijskom kampanjom kojom je razotkrivana korupcija dužnosnika Erdoganove Stranke pravde i razvoja (AKP).
Pritisak na medije naročito je eskalirao prošlog ljeta, kada su propali pregovori s PKK-om, a turska vlada iskoristila operacije protiv Islamske države da pokrene još jednu vojnu operaciju protiv Kurda. Kako piše Emma Sinclair-Webb, istražiteljica organizacije Human Rights Watch, u studenome 2015. godine turska vojska bombardirala je kurdska područja i potpuno blokirala grad Cizre, te istovremeno deportirala troje stranih novinara koji su izvještavali s toga područja. Ona piše i kako je Erdogan tada javno napao glavnog urednika dnevnika ‘Hurriyet’, nakon čega je gomila, u kojoj je bio i jedan član AKP-a, porazbijala prozore i pokušala provaliti u redakciju. Istovremeno su se, nakon Erdoganovih huškačkih izjava, diljem zemlje događali fizički napadi na članove lijeve prokurdske Narodne demokratske stranke, koja je na izborima održanima istog mjeseca uspjela prijeći izborni prag od deset posto i ući u parlament. Tijekom te godine uhapšeno je 14 novinara, od čega polovica kurdskih, a jednom snimatelju policajac je pucao u nogu. Vodeći televizijski Kanal D morao je platiti globu od dva posto mjesečnih prihoda od reklama zbog poziva gledaoca koji je rekao da vojska u Cizreu ubija djecu.
Erdogan svoju netrpeljivost prema novinarima nikada nije krio, a Turska je već godinama u vrhu svjetske liste po broju uhapšenih novinara. Prema podacima Odbora za zaštitu novinara (CPJ), ona je na toj listi bila prva 2013. i 2014. godine, kada je u zatvoru bilo 40 novinara, a nakon kratkotrajnog pada na peto mjesto, lani je broj hapšenja ponovno eskalirao. Trenutno je na turskim sudovima oko 1800 tužbi za uvredu predsjednika, za što se može dobiti kazna do četiri godine zatvora. Prema podacima Twittera, turska je vlada u drugoj polovici 2014. toj društvenoj mreži poslala 480 zahtjeva za uklanjanje sadržaja, višestruko više od bilo koje druge zemlje – Rusija kao sljedeća na listi imala je 91 zahtjev. Erdogan je tražio i proširenje definicije terorizma kako bi ona uključivala i novinare, no to mu zasad, zbog nesklonog ustavnog suda, još nije pošlo za rukom.
Pritisak na medije naročito je eskalirao prošlog ljeta, kada su propali pregovori s PKK-om, a turska vlada iskoristila operacije protiv Islamske države da pokrene još jednu vojnu operaciju protiv Kurda
Njegova netrpeljivost prema stranim novinarima također nije ništa novo. Prije dvije godine direktoru CPJ-ja Joelu Simonu požalio se da su strani novinari ‘pristrani, nasilni i tendenciozni’ te da skupa sa svojim lokalnim jatacima podrivaju vlast. Te je godine dopisnica ‘New York Timesa’ Ceylan Yeginsu morala pobjeći iz zemlje pred demoniziranjem AKP-ovih medija i prijetnjama smrću nakon što je napisala tekst u kojemu je vladu optužila za pomaganje u regrutiranju ISIL-ovih boraca.
Istih dana dok su Erdogan i njegovi nasrtali na američke novinare i njemačke satiričare, živce su mu digli i zapadni diplomati koji su se pojavili na suđenju uredniku i novinaru lijevo-liberalnog dnevnika ‘Cumhuriyet’, u čijoj je tiskari, inače, u siječnju prošle godine također provedena racija jer su objavili karikature ‘Charlieja Hebdoa’ u znak podrške nakon terorističkog napada na redakciju.
Urednik ‘Cumhuriyeta’ Can Dündar i šef dopisništva u Ankari Erdem Gül uhapšeni su u studenome prošle godine zbog objavljivanja reportaže u kojoj su tajno snimili pripadnike sigurnosne službe kako ilegalno dostavljaju oružje nepoznatim sirijskim pobunjenicima. Nakon intervencije ustavnog suda pušteni su u veljači, a 25. ožujka započelo je suđenje na kojemu ih se tuži za špijunažu i traži kazna doživotnog zatvora. Prijavu je podnio Erdogan osobno, a suđenje je zatvoreno za javnost istoga dana jer su se u sudnici pojavili diplomatski predstavnici zemalja Evropske unije, Amerike, Australije i Kanade. U siječnju je obitelj Dündara čak podsjetio američki potpredsjednik Joe Biden, rekavši njegovom sinu da ‘može biti ponosan na svog hrabrog oca’. Erdogan se bijesno ostrvio na zapadne diplomate rekavši im da za svaku aktivnost izvan svojih zgrada moraju tražiti dozvolu, pa su ga neki od njih – uzalud – podsjetili da su ga baš zapadni diplomati branili 1998. godine, kada je bio osuđen na četiri mjeseca zatvora zbog nacionalizma i antisekularizma iskazanih u političkom govoru u kurdskom gradu Siirtu.
Falsifikatom protiv građana
Bizaran primjer medijske manipulacije od strane AKP-ovih medija dogodio se u proljeće prošle godine, tijekom građanskih prosvjeda zbog dozvole vlade da se u istanbulskom parku Gezi provede megalomanski građevinski projekt. Uz uobičajene batine, vlada se tada upustila i u medijsko demoniziranje prosvjednika, pa je u sklopu toga jedna mlada majka, inače snaha AKP-ovog dužnosnika, na televiziji ispričala kako su je prosvjednici vrijeđali, udarali nju i dijete i urinirali po njoj. Erdogan je tu priču spominjao naredne dvije godine, iako za nju nisu pronađeni nikakvi dokazi. Dapače, policija je pregledala 40 sati snimki nadzornih kamera i razgovarala s desecima svjedoka, a kasnije je čak i odvjetnik navodne žrtve javno priznao da je sve izmišljeno. No Erdogan je sve te dokaze odbacio i nastavio koristiti falsificirani iskaz kad god mu je zatrebao za diskreditaciju političkih protivnika.
