>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Numan i Kupari

‘Eto, tako mi ove cigare i ove kahve, sad mi je mila svaka ona cigara koja me popržila po ovoj usnici, mio mi je i onaj rak koji se od toga poturio. Da nije bilo toga raka, ne bi mene niko premestio u konobare, a da me nijesu premestili za konobara, nikad pred ove moje oči i uši ne bi došla Zehra Deović’

Došao Numan Gudžević iz Kupara u Grab. U Kuparima je Numan bio građevinski radnik, a onda bio i konobar. Zadovoljan je poslom, plata mu je redovna, stvar koja je njemu bila nezamisliva dok nije otišao u građevinske radnike. Priča kako je u Kuparima, dok je sedam hefti radio kao konobar, vidio pjevačicu Zehru Deović i kako je Zehra velika gospoda. Jednom došla Zehra u restoran gdje je konobario Numan i rekla mu: ‘Numane, molim Vas, donesite mi jednu kahvu, i ako ikako možete, uz nju jedan rahatlokum!’ To Numanu bilo milo, ali mu nije bilo baš lako, jer rahatlokuma u tome restoranu toga ljeta nije bilo. Ali će Numan nabaviti rahatlokum za Zehru Deović, pa neka svaka vrana pobijeli! Jer se Zehra Deović, osim što joj je glas, po riječima Numanovim, iz samoga dženeta na ovaj naš dunjaluk došao, prva na ovome dunjaluku Numanu obratila sa Vi. I Numan, čim zamakne u restoransku kuhinju, otrči do neke prodavnice, kupi kutiju rahatlokuma, za to vrijeme je kahva za Zehru skuhana, pa Numan iz kutije izvadi tri kocke rahatlokuma (nije gospodski da ih stavlja više!) i lijepo ih uz kahvu, na posebnoj tacni, prinese Zehri Deović. A Zehra me pogleda, kaže Numan, a žao mi što nikoga nema iz moga kraja da to vidi i da čuje kako onaj glas koji svakoga u srce dirne kad iz radija klikne Kolika je duga zima bila, sve sam suze u jastuk salila, a dertove u jagluk zavila, kako taj isti glas kaže: ‘E Numane, ja ću, kad god u Kupare dođem, doći u ovaj restoran, e zbog Vas. Vi ste ovaj rahatlokum za mene nabavili.’ Pa uz kahvu uzme samo jedan rahatlokum, a dva ostavi. Mesec dana sam čuvao one dvije kocke rahatlokuma. Nije šala Zehra Deović!

Mi djeca otvorenih usta slušamo Numanovu priču, kao da je Numan bio na onome svijetu pa došao da nam priča kako je tamo. Mi djeca smo oduševljeni što je naš Numan vidio Zehru Deović, to nam je potvrda da ona stvarno postoji. Ali, u očima odraslih vidimo da oni ne vjeruju da Numan može nositi kahvu i rahatlokum ženi po imenu Zehra po prezimenu Deović, a koja pjeva preko radiona. Pa neko, zasićen u tom nevjerovanju, a da promijeni razgovor, upita Numana, aman Numane, kaži nam kako je to more tamo u tim Kuparima, nama i vijek evo prođe, a more Jadransko ne viđesmo. Numan kaže da, ako dženeta ima, onda u njemu mora biti i more. Dženet je raj, džehenem je pakao, a dunjaluk je ovaj svijet. Aman, Numane, ne griješi se, kako moš reći, ako ima dženeta, za tu riječ moš u džehenem otići?! A znaš li, Numane, jado jadni, da svaki hodža priča da u dženetu tice pevaju, da je sve zeleno, da svuda po njemu potoci grgoljaju i izvori bistre vode izviru? Numan, na tu riječ rekne, da on hodžama ionako ne vjeruje, svaki od njih jedno priča, a drugo radi. Pa rekne: ‘Ja se džehenema ne plašim, nemam čega da se plašim, u džehenem sam pao vala koju godinu pošto sam prohodao! Mene može samo dženet zapasti, ja sam se u ovo moje vijeka džehenema nadžehenemio! Šta ja imam od dženeta hodžanskoga? Tice pevaju, trava i drveće zeleni, izvori bistre vode i potoci kroz bašče zelene – pa to sve imamo ovde usred ovoga našega sela Graba! A koji je to dženet, tice pevaju, potok cipcio od srebra, izvor svaki bistar, a ja i Selman žalosni, puni suza ka brusara za kosu, bez oca i bez majke, sami samcihati usred te pesme i žubora, ha? To je za Arape dženet, oni nemaju ni drveta ni izvora ni trave, oni imaju pustinje i pijesak, pa je njima dženet ovo što imamo mi. A mi znamo kakav je ovo nama dženet. Za mene i za Selmana takav dženet je bio džehenem!’ Opet Numan dobiva opomene od starijih, ali se ne da Numan: ‘Pa vi stariji znate kojega smo se života naživovali ja i moj brat Selman. Ostali smo siročad na svijetu, uveče zaspali sretni, izjutra se probudili nesretni. Otac Murat i majka Mahija su nam umrli iste noći: večerali su kuhana mesa, a meso je bilo od ovce, no se bilo ili pokvarilo ili je ovca imala crni prišt. Nas dvojica smo spavali, deca rano zaspu, pa nijesmo toga mesa okusili. Kamo sreće da ga jesmo okusili, pa da zamaknemo s roditeljima kamo su oni zamaknuli! Ovako smo ostali baš ko dva pileta, kad ono ispanu iz gnijezda, a mačke vrebaju koja će na koje prva da navali. Eto, ovo malo rodbine nam pomagalo koliko moglo, ali svi sirotinja, ne mogu ni sebi da pomognu, kako će nama. Pa smo rasli pod tuđim šašovcima, radili za tuđe torove, čobanovali, nadničili i kosom i grabuljom. Eto, da nijesam do Kupara došao, ne bih ni trohu od života okusio. Po svijetu sam se pokrenuo, baš ko zverka po šumi, od jednoga drveta do drugoga, sve čekajući da na nju neko pukne puškom. Tako sam stigao do Sarajeva, zaposlio me Selman u Vranicu, u veliko građevinsko preduzeće. Posao jes građevinski, ali težak nije, radio sam i teže poslove, svaki mi je bio teži. A građevinski zgodan, počni u sedam, završi u tri, plata redovna, da ne veruješ.

Ali sam se dva-tri puta po gradilištima spržio cigarom po ovoj doljnjoj usnici, pa mi se nešto čudno poturilo, te me uputiše u Kupare, da tamo radim, tamo je Vranica imala gradilište, a kažu ima tamo blizu i najbolja bolnica, neka te pregledaju doktori tamo. Tamo stignem, a nakon nekoliko dana kažu mi hajde ti radi u restoranu, dok doktori ne kažu šta ti je to na usni, posle ćemo videti. I uzeli me u taj restoran za konobara. Iz toga restorana sam mogao gledati more. I naučio sam da se more ne zove voda no se zove more. Tamo poznaju došljaka po tome što došljak za more kaže voda. A more i nije voda. Vodu iz mora ne pije nijedna životinja, ne može ni da je pije, ne voli ni da je takne. Kakva je to voda koju neće ni koza da pije. More je more i more nije voda. Ni čoek ne može da pije tu vodu, hoće da umre prije ako je pije, no ako je ne pije. Eto, ja se pravim pametan, a tu pamet svako može da stekne, ode u Kupare i tamo mu kažu da ne brka vodu i more. Ja to dvoje nikad ne brkam niti miješam. Doduše, nijesam to dvoje ni prije brkao ni miješao, zato što more nikad prije Kupara nijesam ni viđao, pa ga nijesam mogao ni brkati ni s vodom miješati.

U Kuparima sam počeo da živim. Tek u Kuparima me prošla volja da umrem. Vidim, ne umire mi se, vidim da je svijet i lijep i velik, nije mi svijet više tijesan no mi prostran, neću da umrem u svijetu đe ima mesto Kupari. Jok, ja nijesam naučio da plivam, ne umijem. A i neću, šta će mi da učim to? Vidim, svi idu u more, svak pliva, ja sandale ni ne skidam. Koje sam sreće, ne bi me začudilo da čim bih ušao u more, povuklo bi me na dno, i s dna pravo mome Muratu i mojoj Mahiji. A ne ide mi se prema njima još, đe ću sad kad su me Kupari malo davranisali. A Kupari su me i spasili. Vidite li ovaj zakoljak na mojoj usnici? Odem ja tu našem doktoru u Kupare, i doktor kaže, Numane, to je rak, moraš u Dubrovnik na operaciju. I onda su mi zarezali usnicu, i maknuli mi to. I bio malo na bolovanju, pa mi iz Vranice poslovođa rekao da još ne radim građevinske poslove dokle mi ova usnica posve ne zaraste. I uzeli me opet u restoran za konobara. I bio sam taman mesec dana konobar, a u restoran došao cio tamburaški orkestar i s njime Zehra Deović. Svratili na kahvu. I Zehra naručila kahvu i, čuli ste, rahatlokum. Eto, tako mi ove cigare i ove kahve, sad mi je mila svaka ona cigara koja me popržila po ovoj usnici, mio mi je i onaj rak koji se od toga poturio. Da nije bilo toga raka, ne bi mene niko premestio u konobare, a da me nijesu premestili za konobara, nikad pred ove moje oči i uši ne bi došla Zehra Deović, niti bi tražila da joj uz kahvu donesem rahatlokum.’

1/2