>

novosti logo

Kolumne Kolumne

O govornicama

Prema govornicama sam slab. Šta slab, volim ih. Volim ih kao mjesta na kojima su građene uspomene, ona magična mjesta odakle su se mogle spojiti duše koje razdvaja i muči daljina. A volim ih i zato što su one pokazivale čovjeka ne kakav bi trebalo da bude već kakav je bio

Izlazim iz pošte u Novom Pazaru, zaustavlja me čovjek i moli da mu kažem gdje ima najbliža telefonska govornica. On je iz Turske, našeg porijekla, govori onim konzerviranim jezikom pešterskih sela iz šezdesetih godina. Kažem mu da me pita nešto lakše, jer ne znam ima li u Pazaru igdje telefonske govornice. On kaže da su govornice u gradu Pazaru sami kijamet, nema ih čak ni u pošti, a da ih u Turskoj ima, vala dosta. Zar ne umiru govornice i u Turskoj, pitam ga. Kod nas u Tursku bogomi jok, ima hi đe goj hoj! Slab sam prema sandžačkim muhadžerima u Turskoj, čak i kad vidim kako se trude da slučajno ne bi ostavili ma i trunku dvoumljenja po pitanju kajanja što su onamo otišli, pa se upinju da kažu kako je Turska puna svega i svačega. Ponudim mu da zove s mojeg mobilnog telefona, on snebivljivo odbije, kaže kako svojima mora objasniti te ko se na Pešteri ženi, te čijom kćeri te kako radi te svadbe mora ostati heftu dana duže, itd., a to sve traje bogomi podugo i telefon se troši.

Zbilja, gdje u Pazaru ima telefonska govornica? Ne znam, a koga sam god pitao, nije znao. A pošta Srbije, vidim, prodaje telefonske kartice koje se zovu Halo. No govornica je i u Srbiji sve manje, ne znam kad sam igdje posljednjih godina vidio čovjeka da telefonira iz govornice. A ne znam ni kad sam posljednji put sam iz govornice telefonirao. Ovih dana sam se raspitao: u Srbiji, od ranijih desetak hiljada govornica danas je u funkciji 2352, a ove se nalaze na mjestima od javnog značaja: u bolnicama, turističkim centrima. Možda je onaj musafir iz Turske morao poći čak i u pazarsku bolnicu, e da se odande javi svojima. Ja sam, iz jedne kabine u onoj istoj pošti u Pazaru, zaprosio svoju drugaricu životnu. No te kabine više nema.

Govornice odumiru. Odumiru svuda, neumoljivo i nepovratno. One govornice koje su tako snažno obilježile naše živote. One govornice koje su bile simbol neumitnog tehnološkog i svakog drugog napretka, simbol boljeg života, one nestaju, bivaju razgrađene. Prema tim govornicama sam slab. Šta slab, volim ih. Danas i više nego kad su mi služile da nekoga zovnem. Ne volim ih zato što prelaze u uspomenu (ono Puškinovo что пройдет, то будет мило) ili štajaznam, što sam bio mlađi kad sam u njih ulazio, ne. Volim ih kao mjesta na kojima su građene uspomene, ona magična mjesta odakle su se mogle spojiti duše koje razdvaja i muči daljina. A volim ih i zato što su one pokazivale čovjeka ne kakav bi trebalo da bude već kakav je bio. Iako govornica ima i danas, danas ovo više ne važi. Zato što se promijenilo sve oko govornica, i one više ne pokazuju čovjeka ni kakav je bio ni kakav bi trebalo da bude.

A nekada se čovjek kakav jeste pokazivao u telefonskoj govornici i u redu ispred nje. Bezobziran, sebičan, destruktivan. Nestrpljiv i netrpeljiv. Onakav kakav čovjek jeste. Koliko bi se puta samo neki mazgov dočepao slušalice, i mljeo u nju po pola sata, dok bi drugi beznadežno pucketali prstima ispred vrata koja je za sobom zatvorio. A vlasnici govornica, slušalica i mikrofona, vlasnici imenika su tražili da čovjek bude onakav kakav čovjek nije. Prijavite svakoga ko se iživljava na govornicama, nagrada je tolika i takva. Pa su, sa mnogo čega, a i sa nesporazuma korisnika i vlasnika, telefonske govornice ličile na onu trešnju iz pjesme Aleksandra Sekulića, koju je čuvao i strašni gazda i jedna zmija, a ona opet bila sva skršena i poharana.

Telefoniranje je bilo skupo i bivalo sve skuplje, monopol na razgovore držala je državna firma latinskog imena posta, tj. posita, naški pošta. Ona je izrabljivala čovjeka koji telefonira. Telefoniranjem se ne troši ništa, infrastruktura je davno otplaćena, kanali prokopani, u njih položeni kablovi, iz njih nadzemne žice, slušalice i mikrofoni. Državna firma bi redovno praznila magacin s novcem i neredovno čistila govornicu i dezinficirala slušalicu. Naše su govornice bile prljave, slušalice su vonjale na znoj, a na mikrofonima je ostajao trag smrada iz usta.

Svejedno, one su bile važne i nije bilo pobune zbog toga što je telefoniranje iz njih bilo skupo. U Njemačkoj se za 20 pfeniga moglo do mile volje obavljati lokalne razgovore, ali su takozvani međugradski bili skupi, naročito u radne dane i za tzv. radnog vremena. A međunarodni razgovori su donosili bogatstvo firmi Deutsche Post. Gastarbajterska brojna populacija je bila sretna što može zvati u Tursku, Jugoslaviju, Grčku, u Portugal, Italiju i Španiju. Jedan pustolovan i vješt pobunjenik protiv poštanskog izrabljivanja, negdje na sjeveru Njemačke, iz jedne je govornice ranih osamdesetih godina, običavao zvati samoga sebe preko Južne Afrike, pa je, tako su javile novine, oštetio njemačku poštu za stotine hiljada maraka. Njegov glas bi od mikrofona preko Afrike do slušalice, putovao nekoliko sekundi. Jedan advokat ga je, ako me sjećanje ne vara, uspio odbraniti optužbe za nanošenje štete. Ne znam šta je s njime bilo, ni je li živ, ne znam, rado bih ga našao.

Na rubu Michendorfa kraj Potsdama prije koju godinu je Deutsche Telekom imao jednu veliku parcelu u šumi gdje su odlagane stare govornice. Barem 3000 ih je ondje bilo, kad sam otišao da vidim to nenavadno groblje. Građani su ih mogli otkupljivati po cijeni od 300 do 450 eura. Neke su završile u dvorištima kao skladište za knjige ili vrtni alat, neke kao poljski nužnici. Omiljenije su bile one žute nego kasnije one lila boje. Jedan je Nijemac kupio tu jednu žutu i poklonio ju je svojoj ženi, koju je, 35 godina ranije, upoznao čekajući u redu pred žutom telefonskom govornicom.

U Italiji je telefoniranje imalo i mistifikacijske dodatke. To nije čudno, narod je italski neki od starih pisaca označio kao zajednicu koja toliko govori kao da ima dvoje usta. Poste italiane imale su posebne žetone (gettoni) za telefoniranje. Oni su bili tako skovani da im je žlijeb lijegao u prorez na govornici. Dugo vremena vrijedio je žeton 200 lira. Šest žetona je bio minimum za vanjsku liniju. Žetoni su bili toliko prošireni da se njima mogla plaćati i kafa, i još ponešto. Ja sam UTET izdanje Martijalovih epigrama, u jednom antikvarijatu u Rimu, kupio za 58.000 lira i deset telefonskih žetona. Kad god toga Martijala uzmem, sjetim se onih žetona. Rado bih znao da li još postoji govornica na trgu kraj spomenika Ovidiju u Sulmoni. Iz nje sam, prije osamnaest godina, zovnuo Dubravka Škiljana, e da mu kažem koga gledam dok njega slušam. A Dubravko je zakliktao kao dijete, kad sam mu rekao.

Nezaboravne su telefonske govornice u Brazilu. To nisu bile govornice kao naše, pokrivene, sa vratima i zidovima od stakla, već je to najčešće bio stub i na njemu velika otvorena školjka u kojoj je uređaj za telefoniranje. Te školjke imaju ime orelhão (veliko uho) i brazilska dizajnerska zajednica se proslavila oblikujući te klempotine za zborenje i slušanje. Bilo ih je u obliku magične brazilske ptice tucano, u obliku nogometnog stadiona, ljudskog mozga. Ne znam da li ih još ima i koliko su ih istisnule džepne i ručne govornice koje zovemo mobilni ili smart telefoni.

Ali znam da jedne od najvažnijih govornica u mom životu više nema. Ona je stajala na recepciji hotela Park u Luzernu, kraj automata za cigarete. Na toj sam recepciji radio u ljeto 1991. godine. Jedne večeri, znam i koje, 5. septembra, sve su linije hotelskih telefona bile zauzete, pa sam se s te govornice javio onoj koju sam iz one pazarske telefonske kabine godinu i po ranije zaprosio. Pitala me je, imam li stolicu u blizini. Imam, rekao sam, a ona mi je rekla da sjednem. Rekao sam joj da sam sjeo, a nisam, jer je stolica bila pet metara dalje, a telefonska žica metar dužine. ‘E sad me čuj: bila sam na pregledu ultrazvukom: mi ćemo dobiti blizance!’

1/1