Nafta i plin nisu moćno oružje Rusije nego njezina Ahilova peta, iako su američki političari i diplomati i europski im istomišljenici do neki dan tvrdili suprotno. Krstarili su Europom i uvjeravali čelnike država da moraju smanjiti svoju ovisnost o ruskim energentima i diversificirati svoje dobavne kanale, da ih Rusija ne bi mogla ucjenjivati i nametati svoje interese. Posebno su se okomili na projekt Južnog toka, kojim su Rusi namjeravali plin dostavljati jugoistočnoj i južnoj Europi, zaobilazeći dosadašnji ukrajinski plinovod. I uspjeli su: pod američkim pritiskom EU je odbijao dati zeleno svjetlo početku gradnje Južnog toga, što je Rusiju natjeralo da se okrene izgradnji plinovoda do tursko-grčke granice.
Kao jedna od najvećih gubitnica uslijed ruskog odustajanja od Južnog toka, Bugarska očajnički pokušava, uz podršku Njemačke, nagovoriti Rusiju da Južni tok ipak izgradi do njezinih crnomorskih obala i da, umjesto u Turskoj, veliko skladište plina izgradi na njenom teritoriju, odakle bi ga se transportirali do južnoeuropskih kupaca. Bugari vjeruju da su pronašli solomonsko rješenje, po kojem će i vuk biti sit i ovca cijela: izbacivanjem Gazproma iz distribucije plina po europskom kontinentu udovoljili bi europskim pravilima igre, a Rusi bi ipak dobili još jedan pravac isporuke svog plina europskim kupcima, kojim bi se zaobišli rizični ukrajinski plinovodi.
Pod utjecajem moćnih lobija, poglavito iz SAD-a, EU-birokracija vješto modificira mogućnost ‘vertikalne integracije’ distributera i proizvođača medijskih sadržaja u zemljama članicama i kandidatkinjama, ovisno o tome tko su njihovi vlasnici
U pokušaju novog miješanja karata, Bugari i europski im pokrovitelji više ne spominju navodnu pogubnu ovisnosti Europe o ruskim energentima. Ni Amerikanci o tome više ne govore, a u međuvremenu se rasplamsao novi naftni rat koji su potaknuli sa svojim bliskoistočnim saveznicima, što je rezultiralo drastičnim padom cijene nafte i na koljena bacilo rusko i druga gospodarstva ovisna o proizvodnji i izvozu energenata. Američki političari predvođeni Obamom trijumfalno objavljuju da ih Putinova Rusija nije nadigrala, nego da su je oni, sa svojim saveznicima, gurnuli u recesiju i siromaštvo drastičnim padom cijene nafte. A nadaju se i padu Putinova režima. EU im pritom pruža ruku, uvjetujući izgradnju Južnog toka zabranom ruskim proizvođačima plina da budu i distributeri te tražeći da to pravilo poštuju sve njezine članice, ali i države kandidati, poput Srbije.
Tu je zabranu Unija u Sjevernom toku premostila tako što je rusko-njemačkim vlasnicima nametnula obvezu da 50 posto kapaciteta rezerviraju za moguće neruske proizvođače i distributere plina njemačkim i sjevernoeuropskim kupcima. To što to zapravo graniči s fantazijom nije je briga, jer su njezina pravila igre iznad takvih ‘banalnosti’; važnije je pokazati Rusiji i njezinim proizvođačima plina da, barem na papiru, ne mogu istovremeno biti i distributeri plina na teritoriju EU-a.
No to licemjerje nije jedino svjedočanstvo o tome kako najmoćnije članice EU-a znaju vješto proklamirana načela prilagođavati interesima svojih moćnih nacionalnih i multinacionalnih kompanija, ali i političkih pokrovitelja i saveznika, pogotovo s druge strane Atlantika. Beogradski tjednik ‘Vreme’ objavio je krajem godine tekst Bojane Barlovac o tome kako su američki i europski dužnosnici slomili vlasti u Srbiji i prisilili ih da izmjenama medijskog zakonodavstva omoguće kablovskim distributerima da budu i proizvođači medijskih sadržaja, što je još uvijek zabranjeno i u Hrvatskoj i u mnogim drugim članicama EU-a: srpski parlament je početkom lanjskog kolovoza zakonski omogućio kablovskim distributerima medijskih programa da budu i proizvođači medijskih informacija, čime mogu favorizirati svoje programe na štetu ostalih. Za jednogodišnjeg procesa izrade i donošenja novih medijskih zakona, piše Bojana Barlovac, američki investicijski fond KKR postao je većinskim vlasnikom najvećega regionalnog kablovskog distributera Junajted grupe (SBB/Telemah grupa), koja je preko svoje tvrtke kćeri Adria njuz osnivač i vlasnik N1 televizije, pa su se u čitav proces umiješali američki i europski lobisti, ali i lokalni srpski moćnici, kako bi udruženim snagama zaobišli pravila o medijskom pluralizmu i slobodi tržišnog natjecanja. Prvo se pokušalo u nove zakone ubaciti odredbu kojom se Telekomu Srbije dopušta proizvodnja sportskih medijskih sadržaja, kako bi se omogućila efikasnija i povoljnija prodaja nacionalne telekomunikacijske kompanije. Na koncu su, raznim igrama, postigli svoj cilj i omogućili Junajted grupi i njezinim većinskim američkim vlasnicima KKR-u (ali i manjinskom europskom vlasniku EBRD-u) da pokrenu N1 televiziju kao regionalnog partnera CNN-a.
Vladu Srbije i premijera Aleksandra Vučića lomili su američka ambasada u Beogradu i umirovljeni general i bivši šef CIA-e Dejvid Petreus, koji se u Beogradu pojavio kao predsjedavajući fonda KKR, a završni udarac došao je iz Brisela, kamo su prijedlozi medijskih zakona poslani na konzultacije i usklađivanje s europskima: tamošnja administracija zapovjedila je da se prijedlozi korigiraju tako da omoguće distributerima medijskih sadržaja da budu i njihovi proizvođači, iako je u slučaju Slovenije i Hrvatske tražila upravo suprotno. Na upit novinarke ‘Vremena’ kako to da je Europska komisija u slučaju Srbije postupila sasvim drugačije, Mirijam Feran, šefica Jedinice za Srbiju pri Generalnoj direkciji za proširenje Europske komisije, odgovorila je da nijedna pravna odredba EU-a ne nameće obavezu razdvajanja distributera i proizvođača medijskih sadržaja te da ‘što se tiče EU akija, Srbija ima pravo dozvoliti njihovu vertikalnu integraciju’. Činjenica jest da s tim u vezi u EU-u postoji različita praksa, no očito je da se novim i budućim članicama ona nametala ovisno o tome tko su u njima vlasnici distributera i proizvođača medijskih sadržaja.
Ono što je dopušteno Amerikancima i EBRD-u u Srbiji nije dopušteno hrvatskim i slovenskim distributerima medijskih sadržaja. Kao što ni ruskim proizvođačima plina nije dopušteno da izgrade Južni tok i njime distribuiraju plin koji su proizveli do južnoeuropskih kupaca, iako im je bilo dopušteno da gradnjom Sjevernog toka svoj plin distribuiraju do njemačkih i sjevernoeuropskih kupaca. Kako su samo, pobogu, još stari Rimljani znali da će Europska komisija američko-europskim bogovima dopuštati ono što neće ruskim i drugim europskim volovima?
