>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

O tajnama ljubavi

‘Što smo si bliže’, film otvaranja 12. ZagrebDoxa: Još jedan dobrodošao film koji ljubav smješta u zonu tzv. treće životne dobi

Film otvaranja dvanaestog izdanja ZagrebDoxa neobična je autobiografska priča škotske autorice Karen Guthrie, koja se vratila u obiteljski dom kako bi se brinula o teško šlagiranoj majci. Brizi se pridružuje i autoričin otac, u čemu ne bi bilo ničeg čudnog da se dotični 77-godišnjak odavno nije rastao od autoričine majke zbog izvanbračnog sina iz Etiopije kojeg je tajio sve do dječakove pete godine života, kad ga je nonšalantno doveo kući na ljetne praznike. ‘Što smo si bliže’ razmatra nekonvencionalan odnos vrlo mobilnog oca koji je obitelji tajio i, kako će se pokazati, još taji neke ključne činjenice iz svog života, te nepomične majke koja usprkos rastavi, koju je sama inicirala, nikad nije prekinula bliske odnose s bivšim suprugom koji je nastavio živjeti tek koju ulicu dalje i bio redovni gost u kući bivše supruge. Njegovo formalno preseljenje u njezin dom nakon što ju je zadesio moždani udar u njoj je dodatno obnovilo ionako nikad presahnule osjećaje prema njemu; ona je dirnuta njegovom pomoći i uživa u njegovoj duhovitosti, ne znajući, zajedno s kćeri i gledateljima, da on skriva još jednu tajnu – obećanje dano svojoj mnogo mlađoj etiopskoj družici da će se njome jednom vjenčati. Za to, kao u kakvom šlageru, nikad nije kasno, pa će se taj vitalni muškarac otputiti u Afriku kako bi ispunio svoje obećanje, što prva supruga, zbog svog zdravstvenog stanja, ne smije saznati.

Kao i ‘S one strane’, aktualni igrani film Zrinka Ogreste, tako i ‘Što smo si bliže’ opisuje čudne putove ljubavi, kao i taj film baveći se dobronamjernom i naivnom ženom te osebujnim, čak bizarnim muškarcem. Ljudske kvalitete protagonista britanskog dokumentarca nisu najjasnije, ali očito da ga je nešto činilo fatalnim za dvije privlačne i, reklo bi se, inteligentne i samosvjesne žene s dva kraja svijeta. No tajnu njegove neodoljivosti film ne pojašnjava: fizički je prosječnog statusa (doduše, bivša supruga veli da je imao dobre noge i uopće dobro tijelo), voli se šaliti, ali ne djeluje urnebesno zabavan, ne pokazuje ni posebne intelektualne kapacitete (što ne znači da ih nema). Ono što se sa sigurnošću može reći jest da je prilično samouvjeren i dobro situiran, što navodi na zaključak da su obje njegove žene tipično patrijarhalno pale na rodno dominantnog mužjaka dobre ambalaže, ne shvaćajući da se u njegovoj nedokučivoj nutrini krije do apsurda samoživa osoba. No samoživost ne dokida složenost njegova ponašanja, što opet sugerira nezanemarivu složenost njegova mentalnog sklopa: on će neumoljivo slijediti naloge vlastita zadovoljstva, ali istovremeno pokušavajući da nekako, na svoje čudne načine, bude pošten prema objema ženama u svom životu. Dirljivo je kad o tom njegovom poštenju, prema njoj i vanbračnom sinu, progovara prva supruga, ne znajući da je on osim prema njoj i sinu, ‘pošten’ želio biti i prema majci svog sina iz Afrike.

Karen Guthrie dramaturški je vješto, inteligentno tretirajući razne stupnjeve znanja (likova i gledatelja) o tajnama u svojoj obitelji, sklopila ritmički vrlo dobro vođen film vrlo interesantnih protagonista, progovarajući prije svega o tajnama ljudske duše, o tajnama ljubavi. Još je jedan to film u posljednjih nekoliko godina koji ljubav smješta u zonu tzv. treće životne dobi (uključujući i ljubav između roditelja i djece), dobrodošlo osvježavajući tematiziranje erotske problematike iz koje je umjetnost prečesto isključivala one pri kraju puta. ‘Što smo si bliže’ daleko je od tipičnih feel good filmova kakvima direktor festivala Nenad Puhovski voli otvarati ZagrebDox, štoviše, ozbiljno se bavi složenim emotivnim odnosima, diskretno u drugom planu inicirajući i kolonijalna pitanja, i to je smjer koji svakako valja pozdraviti.

1/1