>

novosti logo

Društvo Društvo

O tekstu i kontekstu (opet i iznova)

Odgovor na tekst Jerka Bakotina ‘Treba nam dinamita’: Tvrdi da ja ipak u knjizi inzistiram na tezi da je književnost proizvela rat. To je, kako sam pokušavao argumentirati, neistina

Bakotin u svom odgovoru na moj odgovor tvrdi da ja ipak u knjizi inzistiram na tezi da je književnost proizvela rat. To je, kako sam pokušavao argumentirati, neistina. Ako neka mjesta u tekstu podupiru Bakotinovo mišljenje (da su ‘dvosmislena’), onda to znači da on ne referira ta mjesta prema kontekstu nego ih čita izvan konteksta. Ali tako, izgleda, čita tekstove. Tako je i pročitao Gombrowicza. Svođenje piščeve kompleksne filozofije forme, s kojom se sučeljavao Miłosz dugo nakon smrti Gombrowicza (a što je sam Gombrowicz komentirao više puta), na puko prevladavanje poljskosti jasno to pokazuje.

Nego, ima važnija stvar u Bakotinovom interpretiranju moje knjige koja do kraja nije bila očita u prijašnjim javljanjima. Bakotin, naime, otvoreno tvrdi da je moja knjiga politički ‘pristrana’. Ako je moj pristup pristran, onda to znači da postoji pristup koji je nepristran. Time Bakotin kaže da – unatoč deklariranoj mogućnosti izbora perspektive – postoji perspektiva pristrana (to je, naravno, moja), a neka druga (valjda Bakotinova) to nije. Bakotin nadalje piše: ‘Czerwiński se tu i tamo ovlaš dotiče tih pitanja, međutim, dojam je da raspad i zajedničkog imaginarija i države nije posljedica konkretnih djela određenih ljudi, nego gotovo historijski determiniran ishod.’ Dakle ja se ‘tu i tamo dotičem’ nekih važnih stvari, ali on ipak ima svoj dojam. Riječ ‘dojam’ dobro karakterizira Bakotinovo proizvoljno čitanje.

Ali na stranu nedosljednost i proizvoljnost u interpretaciji. O čemu se tu radi kada Bakotin kaže da moje čitanje književnosti nije dekonstrukcija nego afirmacija? Ne znam zašto bi analiza uzroka prodora nacionalnih imaginarija u narativ o NOB-u u književnosti, koju u dijelu svoje knjige provodim, bila afirmacija raspada tog imaginarija. Nije moja knjiga napisana da bi pokazala da je taj proces predeterminiran odnosno da je tako ‘moralo’ biti. Da bih tu dilemu riješio, hoću se ipak (opet) vratiti na stručnu stranu tog problema. Riječ je o jednoj fundamentalnoj stvari koja je imanentna svakom govoru o prošlosti. Naime, kada se raspravlja o uzrocima neke pojave, npr. hitlerizma, često se referiramo na stvari koje toj pojavi prethode, kao da bismo govorili da je to tako ‘moralo’ biti (iako ja tu riječ u knjizi nijednom ne koristim, ali to mi na neki način imputira Bakotin). To ne znači da mi afirmiramo hitlerizam nego da je to neka intelektualna konstrukcija koja nam omogućava da pronađemo uzroke stanju koje se ostvarilo kasnije, da razumijemo što je posrijedi da se to dogodilo na takav, a ne na drugi način. Riječ ‘morati’ u tom kontekstu ne znači da mi suponiramo ‘dobro da je tako’ ili ‘tako je bilo jer je predeterminirano’, nego suponiramo: ‘tako se dogodilo jer su očito bile neke pretpostavke za to’. Pa se možemo pitati – koje. I ja sam se pitao.

I ponavljam: može nastati knjiga o ratnoj književnosti (a autor može biti i sam Bakotin) da tako nije ‘moralo’ biti. Na kraju će netko reći: tako nije moralo biti, ali je ipak bilo. A ja se nadam, i govorim to bez imalo ironije, da taj netko neće takav pristup stigmatizirati kao ‘pristran’ nego kao jedan od legitimnih.

1/1