Zima dobrano kuca na vrata, pa je tako na Kordunu već odavno pao prvi snijeg. Oko kuće Dušanke Pavlović u Mračaju Krstinjskom nedaleko Vojnića naziru se samo životinjski tragovi: selo što izumire brani tek ta 81-godišnja starica, čuvajući zanove nekadašnjeg života kako zna i umije. Njezin osamljenički dom na proplanku okružen je vinovom lozom i voćkama čija stabla već podulje prekrivaju lišajevi, no krošnje su im u ova doba godine nekako turobne, daleko od proljetne reaskoši prirode. Čak i fasada stare drvene kuće specifična izgleda polako truli i propada pod naletima vremena.
Kada mi je muž umro, ostala je samo gorka kora. Ne znam otkud mi snage i srca za život. Trebala bih u starački dom, jer se bojim da me nitko ovdje neće pronaći ako umrem
Ulazimo slobodno u neograđeno dvorište, ali iz kuće nitko ne izlazi. Kucamo pa pritišćemo kvaku, no ulazna su vrata zaključana. Zazivamo Dušanku dok obilazimo nisko postavljene prozore, a onda napokon kroz tišinu na koju je navikla, do nje dopire naš glas. Sporim se staračkim korakom doputi do vrata pa ih otvara: kaže odmah da slabo vidi i još slabije čuje, no ne skriva iznenađenje i radost radi dolaska nenadanih gostiju. U kući pak tama, osvjetljenje slabo a opremljenost kuhinje oskudna - velik stol, krevet, peć, frižider i televizor, na zidu tek kalendar na kojem se nema potrebe pomicati dane i označavati važne datume. Kao da je samo vrijeme stalo i kao da ga Dušanka, u danima što se sporo vuku i bezimeno nižu, mjeri tek jedino po povremenim dolascima poštara. Što se još čeka, ni sama više ne zna.
- Radim stalno nešto po kući. Moram, iako su me izdale noge i kičma. Ruke su mi, srećom, još snažne, a i pamet me služi, pa se radom smirujem. Kuham sama, donesem drva i vode, uvijek nešto… ali nema tu ni radosti ni volje. Nikada ovdje život nije bio lagodan, no s obzirom na današnju pustoš bar je znalo biti živo i veselo. Puno dvorište, puna štala. Sad je sve prazno, samo tišina vlada. Nestalo ljudi, pa nestalo i života. Više nema tko ni umrijeti – govori nam starica, priznajući kako joj samoća najteže pada.
- Boli duša kada nemaš s kime smijati se, plakati ili posvađati. Teško je kada si sam, bez ljudi, i kad ti je televizor jedina zabava. Nekad mi se i priviđa, jer ovuda prolaze samo srne i srndaći, a znade biti i veprova koji traže hranu, pa jedu orahe. Vidim ih često kroz prozor. Ali ne bojim se ni životinja ni puste noći ni hladne zime. Na svako sam zlo već navikla, na bolest, tugu, samoću, smrt. Ne znam što od toga nisam upoznala. A od dobroga i toploga samo me sunce nije zaobišlo – kaže rezignirana domaćica, zadovoljna ipak što je bar drva za zimu uspjela osigurati.
- Naleti ponekad do mene i komšija Đoko, nas smo dvoje jedini u selu, ali su nam kuće dosta udaljene. Kad dođe, donese mi kruha iz Vojnića i pomogne oko drva i vode. Znade me obići i rođak koji živi u susjednom mjestu. Osim njega, nikoga više od porodice nemam, svi su ostali u Srbiji a djece nikad i nije bilo. Ne znam što bih bez rođaka i Đoke: dobri su mi, ali sam valjda više i njima dosadila. Svatko ionako ima svoj život i svoje brige, pa što će mu još i moje – nastavlja Dušanka.
Sve joj je bilo lakše, kaže, dok je život dijelila sa suprugom, pa i tegobe koje su bile zaredale kad su se 1998. iz izbjeglištva vratili na Kordun. Živjeli su vazda skromno i povučeno.
- Ocijedi se život k’o limun. Kada mi je muž umro, ostala je samo gorka kora. Ne znam otkud mi snage i srca za život. Izgleda da je suđeno da još moram izdržati. Trebala bih u starački dom, jer se bojim da me nitko ovdje neće pronaći ako umrem. Ali eto, neka me tu, dok još mogu samu sebe služiti. Svjesna sam da bih bila kao otrgnuta biljka kad kada bih otišla u starački: ovdje je moja kuća i sve moje, dobro, i loše. Sav život i svo bogatstvo – kaže skromna starica, uvjeravajući i nas i sebe da joj je dobro ovako, premda bi za većinu drugih to bilo - nikako. Jer, u desetom desetljeću života, mora od prvog do prvog u mjesecu razvući mršavih 920 kuna socijalne pomoći, radi koje se odrekla nekadašnje imovine te u zalog dala poljoprivredno zemljište što ga je posjedovala.
- Najvažnije mi je je da imam kruha i drva, da još mogu sama i da nikome ne smetam. Drugih želja nemam. Ali ni nade u nešto bolje, kao ni utjehe za sve što sam preživjela. Ne znam ni sama više zašto je to tako – govori nam na kraju našeg susreta jedina stanovnica opustjelog Mračaja Krstinjskog, sela u kojem je sve manje tragova nekadašnje živosti, a sve više znakova ljudske patnje i nesreće. Prelazak visokoga kućnoga praga koljenima naše vremešne domaćice samo je dodatni napor, pa je brzo prepuštamo njezinoj samoći, ne uspijevajući pritom podjednakom brzinom iz glave izbaciti još jednu u nizu sve uobičajenih priča o ljudima zaboravljenima i sustavno zanemarenima po opustjelim kordunaškim, ličkim, dalmatinskim i slavonskim selima suverene Lijepe Naše.
