>

novosti logo

Od autokracije do izolacije

Sugovornici Novosti o vladavini Franje Tuđmana: raspaljivanje nacionalizma, nacionalna država bitnija od demokratske, rat protiv Bošnjaka u BiH i nesprečavanje zločina nakon Oluje, kriminalna privatizacija, arogantna egokracija, represija i kršenje ljudskih prava, međunarodna izolacija Hrvatske

Vesna Pusić: Tuđman je imao dva katastrofalna poteza

Hrvatska nije imala previše sreće sa svojim prvim predsjednikom nakon uspostavljanja samostalnosti. Bilo je tada potencijalnih kandidata širih pogleda, viših standarda u uvažavanju demokratskih institucija i svjesnijih važnosti efikasne zaštite i promocije građanskih i ljudskih prava. Spomenut ću samo neke koji mi kao očiti padaju na pamet: Miko Tripalo, Savka Dabčević-Kučar, Vlado Gotovac, Vladimir Primorac… No nitko se od njih nije dovoljno pripremio, niti je imao tu vrstu organizirane podrške kao Tuđman. Gledajući iz današnje perspektive, mnoge izjave i potezi koji su nas kod Tuđmana šokirali u međuvremenu su ušli u svakodnevnu uporabu i gotovo da se nitko na njih više ne osvrće. To Tuđmanove stavove ne čini prihvatljivijima, već pokazuje koliko je naše društvo u svojim standardima i očekivanjima od politike nazadovalo.

Danas možemo raspravljati o mnogim Tuđmanovom potezima i politikama, pa čak i o njegovom političkom stilu, koji je već tada djelovao više kao iz prošlosti nego iz budućnosti. Sigurno se nećemo složiti u ocjenama, ali to možemo pripisati naprosto normalnim razlikama u političkom mišljenju, stavovima i vrijednostima. Činjenica je da se Hrvatska u tom razdoblju obranila od Miloševićeve agresije, mnogo snažnijeg i pripremljenijeg neprijatelja, i to nije samo uspjeh već je i pretpostavka našeg današnjeg postojanja kao društva. Dvije su stvari, međutim, potpuno izuzete od toga i nemaju veze s time jeste li progresivni ili konzervativni, nacionalist ili građanski demokrat, socijalni liberal ili socijalni kršćanski demokrat. To su dva katastrofalna, pogrešna politička poteza koja su obilježila Tuđmanov predsjednički mandat i zasjenila mnoge druge politike i odluke. Prvi je rat protiv dotadašnjih saveznika Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i metode kojima se tzv. Herceg-Bosna u tom ratu koristila. Drugi je onih nekoliko tjedana nakon Oluje, vojne akcije oslobađanja velikog dijela hrvatskog teritorija koja je impresivno dobro uspjela uz, za ratnu operaciju, relativno mali broj ljudskih žrtava. Nakon Oluje oslobođeni teritorij je nekoliko tjedana ostavljen u bezvlašću i upravo je to razdoblje u kojem su počinjeni zločini protiv preostalog srpskog stanovništva. I jedno i drugo se moglo i trebalo spriječiti. Da je Tuđman to spriječio, njegovo bi političko nasljeđe, bez obzira na sve ostalo, bilo pozitivno. Koliko je činjenica da to nije spriječio imala negativne posljedice za Hrvatsku vidi se i po tome što su i dandanas teme vezane uz rat najstrastvenije teme hrvatske politike i što svaki pokušaj racionalnog suočavanja s prošlošću, kao pretpostavka razvoja normalnog društva, izaziva verbalno nasilje i prijetnje stvarnim nasiljem.

Drago Bojić: Bio je arogantni egokrata

Iako se mnogi u Hrvatskoj i hrvatskom narodu neće složiti s tim, Tuđman je najnegativnija politička ličnost u novijoj hrvatskoj povijesti, a zasigurno i jedan od najnegativnijih balkanskih političara posljednja tri desetljeća. Sve ono loše u sadašnjem hrvatskom društvu posljedica je Tuđmanove vladavine. Pogotovo je bila negativna njegova politika prema Bosni i Hercegovini. Od posljedica te politike bosanski Hrvati i katolici se vjerojatno nikad neće oporaviti, bar ne u nekoj bližoj budućnosti. Unatoč tome, njega se i dalje nekritički obožava i u Hrvatskoj i možda još više među bosanskohercegovačkim Hrvatima i u Katoličkoj crkvi, i kako vrijeme bude odmicalo, Tuđmanov kult će biti sve življi i prisutniji. Živimo u vremenu kratkog pamćenja i političkog pragmatizma koji se ne vodi etikom nego makijavelizmom i utilitarizmom. Čak i oni koji priznaju da je Tuđman bio loš vladar, nedorastao zadaćama i izazovima svoga vremena, uvijek će ga braniti time što je stvorio nezavisnu državu Hrvatsku. Nezavisne Hrvatske bi bilo i bez Tuđmana i sigurno bi bila u puno boljem stanju da ju je u tim turbulentnim vremenima vodio razboritiji i mudriji čovjek, pa i da ju je vodio bilo tko drugi. Tuđman nije imao ni mudrosti, ni razboritosti, ni iskustva, ni znanja, ni mjere, ni pronicljivosti. Bio je to arogantni egokrata koji je bolovao od sindroma mesijanizma i čije su političke odluke nanijele puno zla i ljudima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Sadašnja retuđmanizacija u Hrvatskoj pokazuje koliko je to društvo zaraženo virusom tuđmanovštine koje se vjerojatno zadugo neće osloboditi, bar ne za vrijeme sadašnjih političara koji su u nekim segmentima gori i od samog Tuđmana, samo što nemaju moć koju je on imao.

Vesna Teršelič: Nikada nije osudio ratne zločine

Među najveće Tuđmanove pogreške ubrajam raspaljivanje nacionalizma, već u izbornoj kampanji prije prvih demokratskih izbora, privatizacijsku pljačku zamišljenu i ostvarenu kao polugu za bogaćenje uskog sloja odabranih i ratnu politiku toleriranja najgoreg nasilja. I danas se kao zemlja i društvo teško pomičemo od stava prema ratnim zločinima koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u Hrvatskoj i Bosni, koje nikada nije osudio. Još uvijek nas opterećuje nasljeđe zločina počinjenih u vrijeme hrvatsko-bošnjačkog rata, u logorima od Heliodroma do Dretelja, koje je u međuvremenu osudio i Haški tribunal, a za koje je izostala uvjerljiva osuda premijera i predsjednice Republike.

U njegova postignuća ubrajam organiziranje obrane, prikupljanje snage nakon rušenja Vukovara, pripreme međunarodnog priznanja Hrvatske i uspješno okončanje rata procesom mirne reintegracije. Dosljedan svom angažmanu u Narodnooslobodilačkoj borbi, založio se za upisivanje antifašizma u Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske, ali je na ključne pozicije imenovao ljude koji su započeli reviziju povijesti te oslobađanje zemlje od okupacije i ustaškog terora postupno počeli predstavljati kao trenutak porobljavanja.

Mada deklarativno za demokraciju, svoje je nepovjerenje prema institucijama pokazao slabljenjem pravosuđa, razrješavanjem i imenovanjem ideološki i nacionalno podobnih te neuvažavanjem rezultata lokalnih izbora, primjerice u vrijeme zagrebačke krize 1995. zapamćene po grafitu ‘I Pančevo ima gradonačelnika’, uz obrazloženje da neće dozvoliti ‘opozicijsku situaciju u glavnom gradu Hrvatske’.

Odnos prema predsjedniku Franji Tuđmanu ostaje svojevrsna trajna točka izmjere (de)humanizacije odnosa prema žrtvama ratova. Umjesto iznalaženja načina pokazivanja pijeteta koji bi nas kao društvo okupljali u žaljenju zbog različitih zločina i omogućili komemoriranje svih ubijenih u 20. stoljeću, iscrpljujemo se u ratovima sjećanja. Podržavatelji podizanja njegovih spomenika ili preimenovanja zagrebačke zračne luke u njegov spomen, u civilizacijskom smislu kasne u priznavanju patnje i prava svih civilnih žrtava rata, bez obzira na to jesu li stradale od pripadnika JNA, srpskih jedinica ili hrvatskih postrojbi. Ni Tuđman ni njegovi stranački nasljednici nisu bili u stanju sagledati svijetle i tamne strane pobjede u ratu i kritički progovoriti o počinjenim zločinima, posebice u tijeku i nakon vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja, što i danas otežava izgradnju povjerenja.

Hrvoje Klasić: Hrvatska je tuđmanizirana više nego ikada

Suprotno mnogima koji govore o detuđmanizaciji Hrvatske, ja mislim da je Hrvatska tuđmanizirana više nego ikada. Zapravo, jedna od najvećih posljedica Tuđmanove vlasti je upravo to što velik broj građana Hrvatske, a pritom ne govorim samo o članovima i biračima najveće stranke nego generalno o građanima, ustvari dijeli Tuđmanovo mišljenje da demokracija možda baš i nije najpoželjniji oblik vlasti, odnosno da je nacionalna država bitnija od demokratske države. Mislim da se još jednom pokazuje, ne samo u Hrvatskoj, ali i u Hrvatskoj, da žestoki antikomunisti nisu automatski i demokrati. O tome govore slučajevi Mađarske i Poljske, ali to se događa i kod nas. Oni koji najviše zazivaju Franju Tuđmana, oni koji su najžešći u osudama komunizma, u svom govoru i svojim potezima pokazuju da nisu nimalo demokrati i da ih možda smeta jednopartijski komunistički sustav, ali da im uopće ne bi smetao jednopartijski HDZ-ov sustav. Smetalo im je što je netko napadan zbog kritika Jugoslavije, ali im smeta kada netko kritizira Hrvatsku i s njim bi voljeli postupiti slično kao što se postupalo s kritičarima Jugoslavije. Generalno, najveći je problem što se nismo uspjeli odmaknuti od Tuđmanove vizije o samostalnoj Hrvatskoj koja je, po mom mišljenju, tu stala, a prestao je raditi na tome da je učini demokratskom i pravnom državom. Bojim se da je trideset godina kasnije i dvadeset godina nakon njegove smrti velik broj građana Hrvatske i dalje zadovoljan činjenicom da postoji nacionalna država, a da puno manje vode brigu kakva je ta država iznutra.

Anto Nobilo: Izolirao je zemlju

Rekao bih da je sve ovo čemu svjedočimo u zadnje vrijeme u predsjedničkoj kampanji samo verbalna retuđmanizacija kako bi se iskoristila nostalgija nekih izvornih HDZ-ovaca i onih iz prve generacije barakaša, a da bi se djelovalo u pravcu izbora kandidatkinje HDZ-a, ali problem je u tome što i Miroslav Škoro ide na isto biračko tijelo. Faktički, nekakvog pravog pozivanja na Tuđmana u smislu njegove ideologije i politike nema i ne može ga biti. Tuđman je, naravno, imao svojih zasluga za osamostaljenje Hrvatske i za uspostavu kontrole nad čitavim državnim teritorijem i to je sve. On je dao okvir i to je povijesna činjenica. Međutim, kada se pogleda sadržaj u toj državi, sve što je napravio, krivo je napravio. Od uništenja industrije, kriminalne privatizacije, prenošenja modela vladanja iz Saveza komunista, po kojem imamo partijsku umjesto pravne države, dok stranka na vlasti faktički upravlja svim porama društvenog života. Prema tome, Tuđmanovo naslijeđe nije pohvalno, to nisu demokratski standardi. Moramo se samo sjetiti u kakvoj smo međunarodnoj situaciji bili zbog Tuđmana i njegove politike. Na sprovod mu nije došao nitko od stranih državnika osim predsjednika Turske Sulejmana Demirela. To je bila apsolutna izolacija. Jasno, u negativnosti treba pribrojiti i rat u Bosni i Hercegovini i pokušaj podjele BiH. Dakle, Tuđman nam je ostavio okvir i izlazak na državne granice, odnosno Hrvatska je pod svoju kontrolu vratila onaj teritorij koji nam je kao državni utvrdila Badinterova komisija. On je s Hrvatskom vojskom izbio na te granice. To je jedino što imamo od Tuđmana. Sve drugo je, po meni, pogrešno i nitko se zapravo na druge elemente njegove politike i ne poziva. Danas čak izbjegavaju i njegovu teoriju pomirbe. Oni koji se danas na njega pozivaju izbjegavaju i njegovu partizansku komponentu. Tako da ne možemo reći da današnja predsjednica išta baštini od Tuđmana, osim isticanja rata kao temelja hrvatske državnosti.

Sandra Benčić: Pamtim represiju i represivnu atmosferu

U vrijeme vladavine Franje Tuđmana išla sam u srednju školu i na faks. Ono čega se od njegove ostavštine iz tog vremena najbolje sjećam, posebno nakon 1995., jesu kršenja ljudskih prava i ograničenje slobode kretanja. Sjećam se da me policija često po dva puta dnevno zaustavljala na cesti i tražila osobnu iskaznicu. Kamo god su mladi izlazili i koju god su akciju radili, policija je upadala i pretraživala sve živo. Pamtim represiju i tešku represivnu atmosferu u društvu, sjećam se da je bilo evidentno da postoje određene kaste ljudi kojima je sve dozvoljeno i mi drugi kojima nije. Ono što je postalo važno u mirnodopskom periodu, sve do danas, pitanje je ratne ostavštine. Smatram da postoje veliki propusti u procesuiranju ratnih zločina, za što odgovornim smatram Tuđmana jer je imao de jure polupredsjednički, a de facto gotovo predsjednički sustav. I danas postoje neistraženi ratni zločini i nad Srbima i nad Hrvatima, što je Tuđmanova ostavština. Osim toga, tu je i pitanje pomirenja, za što uopće nisu stvoreni uvjeti. Nema ni minimalnog otvaranja dijaloga, tako da ni 25 godina nakon rata nemamo normalnu zemlju. Imamo zemlju u kojoj su ljudi srpske nacionalnosti građani drugog reda. Osim toga, apsolutno svi osjećamo posljedice privatizacije i pretvorbe, koje su napravljene tako da su omogućile da se ljudi bliski Tuđmanu i HDZ-u enormno obogate u kratkom roku, da se unište proizvodni i poljoprivredni kapaciteti zemlje i da nekolicina ljudi privatizira zajedničku imovinu. To je napravljeno tako da danas možemo reći da su privatizacija i pretvorba bile čista pljačka. Tuđman je znao što se događa. Njegov model vladanja, taj polupredsjednički sustav, apsolutno je anakron, ne samo u smislu ovlasti nego i načina vladanja, i danas ne može funkcionirati. Sva današnja zazivanja tog modela vladavine vraćaju nas desetljećima unatrag i mogu napraviti nepopravljivu štetu za budućnost, jer mi sada saniramo štetu koja je tada napravljena. Nama treba više demokracije, više demokratskih mehanizama i sudjelovanja građana, a manje fokusa na ideju da će neki deus ex machina riješiti sve, kao što je Tuđman sam sebe vidio i kao što ga je vidio HDZ. Nama se 2000. godine otvorio prostor za kritiku Tuđmanove ere i tada se govorilo o njezinim i pozitivnim i negativnim stranama. Danas se gotovo ne može govoriti o negativnim stranama 1990-ih i Tuđmanove vladavine jer više nemate političkih aktera, barem od ovih koji dobivaju najviše medijskog prostora, a to su SDP i HDZ, koji o tom razdoblju pričaju različito. Nema razlike zato što se dodvoravaju desnici i tajkunima kojima je taj period pasao i koji i danas drmaju Hrvatskom, bilo financijski, bilo politički.

Tvrtko Jakovina: Stvoren je idealizirani i mumificirani portret

Da je sada moguće Franju Tuđmana mumificirati, a grob pretvoriti u mjesto hodočašća na način na koji su to mjesta svetaca ili nekih političkih vođa, to bi se Franji Tuđmanu dogodilo. Na dvadesetu godišnjicu on više nije političar i general, već samo štit i brand HDZ-a, a to znači i Hrvatske. Udar na Tuđmana nije moguć, jer to je udar na Hrvatsku, mada to zapravo znači članove pokreta koji žele živjeti Hrvatsku tako da njima bude najbolje. Članovi pokreta kojeg je stvorio Tuđman, jesu Hrvatska i krug je zatvoren, tako savršen, da ga je nemoguće propitivati ili kritizirati. Na takav idealizirani, mumificirani portret, prilijepilo se ono što prati stvaranje lažnih povijesti ili davanje lažnih atributa. Potpredsjednik Sabora i bivši predsjednik Sabora u vrijeme vlade Mosta i HDZ-a Željko Reiner, u jutarnjem programu nacionalne televizije nariče nad slabim znanjem koje đaci dobivaju u školama. Učenici ne znaju tko je bio Tuđman, nemaju pojma iz kakvog je pakla on izvukao Hrvatsku, što argumentira kako je početkom osamdesetih bilo nemoguće kupiti kavu, kako se vozilo 'par-nepar'. Premijer Plenković u Splitu, posebno je istaknuo spregu Katoličke crkve u Hrvatskoj i Franje Tuđmana. Crkva je 'institucija koja nas održava, hrani, okuplja - koja kroz naše kršćanske korijene učvršćuje našu tradiciju i naš identitet'.

Reiner je govorio navlas isto kako se govorilo za maršala Tita osamdesetih godina. Plenković je malo pobrkao mit o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i održanju Srba, s ulogom Katoličke crkve. U Hrvatskoj su postojali i plemići, Stjepan Radić, mnogi koji Crkvu nisu vidjeli kao saveznika. Međutim, nije to važno. Važno je promatrati kako se stvara kult, kako to ide isto kao s Titom.

'Jednom, dok smo sjedili pred televizorom, gledamo Dnevnik i na ekranu se pojave Milutin Baltić, Jure Bilić i Josip Vrhovec, vraćaju se iz Beograda. I onda je on počeo: Eto vidiš da zastupaju hrvatske interese!', govorio je Franjo Tuđman, nakon izlaska iz zatvora, prisjećao se njegov sin Miroslav. O vjeri Franje Tuđmana otac Vatikanskih ugovora Jure Radić rekao je kako 'nije imao u sebi ono što osjeća hrvatski vjernik. On nije imao u sebi vjerničku klicu, vjerničku nit…'. Antuna Vrdoljaka, režisera sjajnog 'Generala', molio je da sjedne iza njega u Katedrali. 'Molim Vas, Tonči, oko te lože mora biti netko tko zna kad se klekne i kad se ustane.' Sjećanja i izvori i zdrav razum više nisu važni. Kultu ne treba pitanja, kultu treba tek adoracija.

Sve su to loše vijesti za društvo, historiografiju i društvene znanosti, za Hrvatsku, a najviše za Franju Tuđmana. Njega bi bilo lakše jednoga dana iskreno i uravnoteženo portretirati kada bismo bili poput Britanaca ili Nijemaca, poput Šveda ili Amerikanaca. Nismo takvi, pa će nam sudbina biti kao Jugoslavenima. Najmanje će se tome, barem u jednom segmentu, protiviti Franjo Tuđman. Po načinu kako će ga se opisivati, svojoj sudbini koja ga čeka od danas zapjenjenih obožavatelja, bit će sličan svom uzoru maršalu Titu.

1/8