Novosti

Kultura

Od ljudske materije

Courtney Barnett, ‘Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit’ (Mom+Pop, 2015): Nema muljaže u autoričinim odrastanju i prerastanju posvećenim stihovima

Dpueqzvum2fherqmtss2w2uzjyt

Omot albuma Courtney Barnett ‘Sometimes I Sit and Think…’ podsjeća na omote albuma Daniela Johnstona – isti infantilizam iza kojeg se krije glazba koja, unatoč jednostavnosti, ne pripovijeda o jednostavnim putovanjima. Njoj je tek dvadeset sedam a već nije mrtva, dapače, snimila je dva odlična albuma. Prvi je izbacila iz utrobe (što nije samo fraza, u što se mogu uvjeriti svi radoznali kojima će se dati pozabaviti pažljivijim preslušavanjem albuma) 2013. godine, i ondje postavila vrlo visoke standarde, koje je na ovogodišnjem albumu jednostavno nastavila dizati sve više i više, podsjećajući čak i na Novozelanđane The Chills i The Bats, na koje asociraju njezini melodični i uvrnuti komadi o potpuno realnim problemima, s tekstovima direktnima onako kako može biti direktna biljarska palica drmne li vas netko njome u vaše lijepo oko. Njezini tekstovi imaju ovakvu vrstu ubadajuće preciznosti.

Uspoređuju je s vrlo metaforičkim i nadrealističkim Dylanom, no za to nema posebnog razloga, osim hvalevrijednog spominjanja Dylanova imena – kojeg treba spominjati, nije da ne treba, samo što mu ovdje možda i nije mjesto. Prije solo karijere Courtney je svirala u Rapid Transit i Immigrant Union, a ovaj album snimila je u nekih desetak dana (neki tvrde i brže), što se osjeća u svježini i neispoliranosti pjesama, koje su u ovom grubljem ruhu dobile na uvjerljivosti. Tome treba dodati da Courtney stihove više izvikuje nego što se satire od pjevanja, a na albumu ima i okušavanja u solažama na gitari (kao u pjesmi ‘Small Poppies’).

Courntey Barnett pojavljuje se kao vrli nastavljač indie tradicije posljednjih dvadeset-trideset godina, i kao usporedba nekako mi se najumjesnijima čine već spomenuti sastavi The Bats i The Chills, iako se na prvo slušanje možemo sjetiti i drugih autora i autorica. No naizgled sitna estetika (sitna u smislu nedostatka mega-aspiracija), fino oko za detalj i direktnost u iskazu odlično je povezuju sa spomenutim sastavima. Courtney je znači jednostavna i složena, direktna i metaforična, opora i melodična, elegična i ritmična, i istovremeno uspijeva zvučati kao da je sve otprašila u garaži, a da vam ujedno neki unutarnji glasić (kojemu treba vjerovati) poručuje: je, ali ne u tvojoj garaži, ne u tvojoj garaži. A opet, nije to nikakva vanzemaljka koja, poput Alfa, može pojesti sedam mačaka i ima osam želudaca, nego je vrlo talentirana i uslijed spomenutog nedostatka prepotentnih glazbenih pretenzija ugodna za slušanje, ispovjedna, autoironična, samokritična. Nema muljaže u njezinim odrastanju i prerastanju posvećenim stihovima, jednako kao što se ni ekipa koja je odradila svirački posao nije stigla prenemagati – snimalo se danas za sutra.

Znači, album nije remek-djelo, u njemu nećete čuti zvukove za vječnost, nego je to žamor s ulice, šaputanje iz parka, događanje čiji je epicentar negdje u vama. A kad kažem da nije remek-djelo, nije to na način Gundulićevog ‘Osmana’. Manji je to komad svega, ali od potpuno ljudske materije, bez ikakvih božanskih ili eksperimentatorskih aspiracija, u najboljoj maniri malih velikih sastava, poput primjerice The Go-Betweens. Za nju se piše da je slacker, no kako reče sama Courtney, ako ona i jest osoba sklona sjedenju pred televizorom, njezin je TV pokidan već četiri godine i do daljnjeg neće biti popravljen.

Nije sklona kenjaži. Za ovaj ‘album’ je rekla da to zapravo nije album. Da je za album potrebno vremena, pripreme, kojekakvih procesa, o kojima sve znaju čak i likovi s hrvatske scene. Jedino što ne znaju, a to po mojoj slobodnoj procjeni nikada neće ni saznati, vještina je kojom se pravi pjesma poput ‘Pedestrian at Best’.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više