>

novosti logo

Društvo Društvo

Od Marxa do poduzetništva

Na samom početku domaće ekonomske tranzicije glavom je platila i ekonomska teorija. Politička ekonomija ukinuta je na ekonomskim fakultetima kao obvezni predmet, njezini nekadašnji predavači postali su stručnjaci za udžbenik ‘Ekonomika’, svojevrsnu Bibliju kapitalističke ekonomije, a onda su se upustili i u poduzetništvo…

Da kritika neoliberalizma u ekonomskoj znanosti može imati negativne posljedice po vaš profesionalni status – u slučaju da ste po zanimanju baš, eto, ekonomist, dakle stručnjak u području u koje primarno smještamo tu ideologiju – detaljno je u svojoj knjizi ‘Kritika neoliberalizma i tranzicije’ (Medinek, Zagreb 2013.) dokumentirao srpski ekonomist Jovan B. Dušanić. Zapitavši se kako to da je neoliberalni program radikalnih ekonomskih reformi (i pored negativnih iskustava koje su u njegovu provođenju imale mnoge zemlje) toliko popularan i gotovo jednodušno prihvaćen od (naše) političke i ekonomske kvazielite, Dušanić odgovara svojim primjerom: najprije su, još od 2002. do 2006., njegovi tekstovi u časopisu beogradskoga Ekonomskog fakulteta ‘Ekonomski anali’ bili cenzurirani, a potom su mu počeli odbijati i sudjelovanje u radu savjetovanja koja organizira Naučno društvo ekonomista. Svim tim institucijama profesor Dušanić nije ostao dužan, objavivši više javnih pisama u kojima tumači njihove postupke i proziva konkretne osobe koje ih vode.

No za pretpostaviti je da nisu svi znanstvenici tako borbeni. Možda nije slučajno što smo za ovu temu, dominaciju neoliberalizma u ekonomskoj znanosti u nas (koja ne duguje puno otvorenoj kritičkoj raspravi raznih škola mišljenja, nego ima elemente institucionaliziranoga strukturnog nasilja), sugovornike pronašli u sociologu, filozofu i nezaposlenom ekonomistu, svima iz Zagreba: istraživaču s Ekonomskog instituta Paulu Stubbsu, asistentu na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Mislavu Žitku i ekonomistu i suradniku Centra za ženske studije Domagoju Mihaljeviću.

Kad je riječ o neoliberalizmu, Institut za javne financije svakako je najbliži toj intelektualnoj poziciji, dok su druge institucije uglavnom premrežene različitim interesima, vezanima uz akademsku reprodukciju i bez jasne artikulacije vlastitoga teorijskog identiteta u javnosti – kaže Mislav Žitko

Za početak, Stubbs podsjeća kako je važno razumjeti da postoji mnoštvo neoliberalizama, a ne samo jedan, ujedinjujući i sveobuhvatan. Citat iz novijeg teksta Wendy Larner (‘The Limits of Post-Politics’, objavljen lani u zborniku ‘The Post-Political and Its Discontents’ urednika Wilsona i Swingedouwa) kaže: neoliberalizam je etablirani hibridni politički projekt, koji poprima raznolike forme na mnoštvu mjesta. Čak i kao politički projekt, on je ujedno i oblik vladavine i set administrativnih prijedloga, koji najčešće uključuju deregulaciju, privatizaciju i komodifikaciju. Tako je bilo i u Ujedinjenom Kraljevstvu, još dok je Margaret Thatcher ‘sjedinila moralni konzervativizam i neoliberalno ekonomsko mišljenje u radikalno novi i konačno hegemoni kulturni i politički projekt’. U tom se kontekstu pokazuje nebitnim što većina onoga što prolazi kao ekonomska teorija ima, blago rečeno, vrlo ograničenu vrijednost i kao model ekonomske aktivnosti i kao naputak za nju.

- Bitno je da je kozmološka pretenzija ekonomije, kao uređenoga kulturnog sistema koji po svome karakteru nalikuje vjerskome, postala ne samo vladajućom nego i globalnom. No tu nije riječ o nekoj staroj ekonomskoj misli, nego o određenom sklopu neoliberalnoga ekonomskog mišljenja, povezanog s neoklasičnom ekonomijom koja je naširoko i nadugačko raširena diljem ‘epistemičke zajednice’ školovanih ekonomista koji rade u ‘transnacionalnim ekspertnim institucijama’, poput Svjetske banke i MMF-a - kaže Stubbs.

A kad je riječ o hegemoniji neoliberalizma kao oblika ekonomske misli u užem smislu, to je malo drugačiji proces, posebice na našoj poluperiferiji.

- Otkada je u osobenom istočnom društvenom i političkom imaginariju ‘ekonomija’ zamijenila ‘državu’ kao vodeći mehanizam proizvodnje bogatstva i blagostanja, ona je zamijenila i pravne znanosti, kao krucijalne discipline ‘ekspertize’ potrebne za ideološku vladavinu u ime tehnokracije - smatra Stubbs.

Kad govorimo o današnjoj dominaciji ortodoksne teorije na ekonomskim fakultetima i institutima u Hrvatskoj, najsnažniji faktor treba tražiti, uvjeren je Domagoj Mihaljević, u političkom kontekstu transformacije društvenih odnosa početkom devedesetih.

- Kako je HDZ-ova vlast predstavljala radikalni ideološki rez s dotadašnjim jugoslavenskim sustavom, kako je odmah krenula u procese privatizacije društvene imovine te radikalno mijenjala i uklanjala zamalo svaku kritičku refleksiju, nije neobično što je za takav zahvat u društveni život morala osigurati legitimaciju akademskih institucija. A s obzirom na to da su ekonomski i pravni fakulteti središnje institucije koje mogu osigurati tehničku i logističku potporu za tu privatizacijsku rabotu, programske i kadrovske čistke provedene na njima bile su krajnje temeljite. Nije se radilo samo o tome da se na takvim fakultetima dobije podrška tzv. stručnjaka koji će nakon propasti jugoslavenskog sustava propovijedati kapitalističko evanđelje i davati legitimitet novouspostavljenim tržišnim promjenama (iz straha, oportunizma ili uvjerenja, posve je nevažno), nego i o tome da su to najmasovniji fakulteti, na kojima se obrazuju budući politički upravljači i različiti ekonomski profili. Zato njihovo obrazovanje mora biti lišeno prostora za bilo kakvo kritičko propitivanje.

Rezultat programskih čistki kritičkih sadržaja s jedne, strah i oportunizam, s druge strane karakteristični su za polufeudalno visoko obrazovanje gdje prevladavaju strogi hijerarhijski odnosi, na tragu onih između seniora i vazala - kaže Mihaljević.

Dakle odmah na početku domaće ekonomske tranzicije glavom je platila i ekonomska teorija. A što se tiče razvoja ekonomske discipline u Hrvatskoj, Žitko smatra da je 1989. u tom smislu važna godina, ali da nema status reza koji bi historijski i sadržajno razdvajao ekonomsku disciplinu. Naime, ona je i u Jugoslaviji bila heterogena, barem utoliko što su mnogobrojni ekonomisti upotrebljavali kategorije neoklasične teorije, uključujući najznačajnijeg teoretičara samoupravljanja Branka Horvata. To samo po sebi nije novost, budući da su neoklasičnu teoriju i socijalističku privredu spajali lijevo orijentirani ekonomisti već tokom dvadesetih godina prošlog stoljeća u kontekstu ‘debate o socijalističkom računu’. Ekonomska je disciplina u Jugoslaviji već bila uključena u međunarodne rasprave, a jugoslavenski su se ekonomisti školovali i specijalizirali u inozemstvu. Čistu plansku ekonomiju staljinističkog tipa u Jugoslaviji nije zastupao gotovo nitko. Naravno, kako potvrđuje Žitko, sama se ekonomska disciplina mijenjala u godinama iza Drugoga svjetskog rata te je do početka 1970-ih tzv. neoklasična sinteza izgurana sa scene, odnosno započeo je proces neoliberalizacije ekonomske discipline. Slično Žitku historizira i Stubbs.

- Ne bismo trebali gledati Hrvatsku, pa i bivšu Jugoslaviju, kao pukog recipijenta ovih globalnih trendova. Kao što pokazuje Johanna Bockman (‘Markets in the Name of Socialism’, Stanford University Press, 2011.), jugoslavenski ‘tržišni socijalizam’ nalikovao je barem od ranih 1960-ih, kad je prigrlio ideje tržišta, na neke naplavine neoliberalizma. U kriznim uvjetima 1980-ih neki vodeći jugoslavenski ekonomisti uistinu su zagovarali mnoge ortodoksije ranijih ‘strukturnih prilagodbi’ u Južnoj Americi ili kasnijih ‘mjera štednje’ na europskoj poluperiferiji. Neki od tih ekonomista (ili njihovi omiljeni učenici) postavili su radikalnu hipotezu da su neuspjesi hrvatske ekonomije direktan rezultat neuspjeha uvođenja slobodnog tržišta - kaže Stubbs.

Ipak, temeljitost promjena kroz koje su prošli ekonomski fakulteti i instituti najplastičnije se može opisati kroz sudbinu pojedinih predavača.

- Postoje predavači koji su za jugoslavenskog sustava napisali vrlo zanimljive doktorske teze o pojedinim marksističkim pitanjima, a koji su u nastavnom programu sudjelovali s predavanjima iz političke ekonomije. No vrijeme tzv. demokratskih promjena potpuno ih je progutalo. Politička ekonomija ukinuta je na ekonomskim fakultetima kao obvezni predmet, a njezini nekadašnji predavači postali su stručnjaci za udžbenik ‘Ekonomika’ Paula Samuelsona i Williama Nordhausa, svojevrsnu Bibliju kapitalističke ekonomije - govori Mihaljević.

Da je tu bio kraj karijerama naših junaka, možda bi scenu napustili uzdignute glave. No sudbina je valjda htjela da stvari ipak krenu svome logičnome kraju. Novo tisućljeće donijelo je nastavak liberalizacije u ekonomiji, te su promjene popraćene i na fakultetima, pa su kao obvezni kolegiji uvedeni sadržaji iz poduzetništva.

- Tako su nekadašnji stručnjaci za Marxa, pa onda Samuelsona, postali i stručnjaci za poduzetništvo. Budući da su još u mlađim danima naučili lekciju da treba povezivati teoriju i praksu, i sami su se uputili u svojevrsne poduzetničke vode. Sve dok u jesen 2008., paralelno s izbijanjem globalne ekonomske krize i završetkom razvoja temeljenog na jeftinim kreditima, nije izvedena Uskokova antikorupcijska akcija ‘Indeks’ na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, a neki od tih ‘junaka’ bili privedeni upravo zbog specifičnih ‘poduzetničkih’ aktivnosti: prodavanja ispita - podsjeća Mihaljević.

Znatnijih promjena u ekonomskim obrazovnim institucijama nije bilo ni kad su završile olovne devedesete, a SDP-ova vlast liberalizirala javni prostor. Nova vlast nastavila je s privatizacijama i protržišnim reformama, a ekonomski fakulteti još se čvršće vežu i s politikom i s ekonomijom. O tome Mihaljević kaže: ‘Svaka stranka je pronašla svog ekonomskog stručnjaka koji će za nju opravdati štogod je potrebno, a nova vlasnička klasa bliske suradnike koji pomažu u kadrovskim, logističkim ili promotivnim potrebama.’

No opisani proces znanstvene i političke ‘pretvorbe i privatizacije’ za Žitka ipak nije generalno kriminalan.

- Po mom sudu, današnji hrvatski ekonomisti nisu toliko uvjereni sljedbenici Von Misesa ili Hayeka koliko su jednostavno praktični ekonomisti, u čijem se razumijevanju i objašnjenju ekonomskih i društvenih fenomena ogleda put koji je ekonomska disciplina prešla u posljednjih četrdesetak godina - kaže on. I Stubbs primjećuje da ‘ još uvijek rubno grupiranje libertarijanskog, fundamentalističkog krila slobodnotržišnih ekonomista, nije navažnije. Prije su to ideje ‘novog javnog menadžmenta”, tog ‘mlađeg brata” neoliberalne ekonomije, koje su sada prihvaćene od skoro svih ekonomista u Hrvatskoj, kao jedini način da se razumije i reformira javni sektor.”

Razlikuje li se stanje na različitim ekonomskim institucijama u Hrvatskoj, pitamo Žitka.

- Javne i privatne institucije koje se bave ekonomijom razlikuju se, dakako, po svojoj funkciji, no mislim da u većini slučajeva ne postoji jednoznačan identitet u smislu prihvaćanja i promocije određenih intelektualnih tradicija. Kad je riječ o neoliberalizmu, Institut za javne financije svakako je najbliži toj intelektualnoj poziciji, dok su druge institucije uglavnom premrežene različitim interesima, vezanima uz akademsku reprodukciju i bez jasne artikulacije vlastitoga teorijskog identiteta u javnosti. Budući da se još nije dogodila smjena generacija, u svakoj od javnih obrazovnih ili istraživačkih institucija naći ćemo zastupnike različitih smjerova, no najčešći je slučaj da se u javnim raspravama ekonomisti predstavljaju kao ‘neutralni tehničari’ ili ‘socijalni inženjeri’ koji se bave pozitivnim aspektom ekonomije, ostavljajući normativni dio nekim drugim skupinama, uglavnom donositeljima političkih odluka. Takva je reprezentacija, dakako, problematična i vodi nas do pitanja koje se tiče odnosa vrijednosti i činjenica u društvenim istraživanjima. Mislim da je navedena dihotomija vrijednosti/činjenice neodrživa u mjeri u kojoj su vrijednosti upisane u sam dizajn ili okvir istraživanja; o tome je pisao još Max Weber, odnosno i konzervativci su toga bili svjesni. Osim toga, nakon 1990. imamo porast broja privatnih obrazovnih institucija, najčešće ekonomskih škola, koje se bave uglavnom proizvodnjom menadžera i drugih ekonomskih praktičara, s malo interesa za znanstvene rasprave - odgovara Žitko.

U plitkom akademskom polju izleti u ekonomske pravce poput postkejnzijanizma, marksizma, feminističke ekonomske teorije… nisu dobra investicija u smislu akademskog napredovanja.

- To čini raspravu o ekonomskim problemima siromašnijom, ali odgovara političkim strankama koje su se manje-više obvezale na fiskalni konzervativizam i tržišna rješenja u različitim društvenim domenama. Pritom ključni društveni problemi poput odnosa rada i kapitala, koji neprestano iskrsavaju u različitim oblicima, bivaju karakterizirani kao anakronizmi 19. stoljeća. Ironično, upravo nemogućnost da se o temeljnom sukobu suvremene privrede jasno i razgovjetno govori jamči povratak društvenih odnosa nejednakosti i eksploatacije ljudi i prirode za koje neki misle da su davno iza nas - naglašava Žitko.

- Ne postoji nijedan rad ili studija koji bi povezivali političke, ekonomske i socijalne promjene u posljednjih 25 godina. Za takvu bi interpretaciju bilo potrebno ovladati kritičkim konceptima, koji su temeljito eliminirani. Danas ekonomski fakulteti i veleučilišta zapravo i nisu obrazovne institucije, a još su manje mjesta nekakve kritičke analize. To su obične poslovne škole koje studente upoznaju s pojedinim funkcijama poduzeća: marketingom, menadžmentom, financijama, računovodstvom. U tom smislu, možemo reći da je prilagođavanje ekonomskih fakulteta tržištu u potpunosti uspjelo - gorko rezimira Mihaljević.

Pa ipak, zaključuje vedrije Stubbs, ako čak i MMF proglašava neoliberalizam neuspjehom, postoje nade da će novo ekonomsko mišljenje – povezano sa senzibilnošću nove ljevice u Hrvatskoj i šire, a fokusirano na ideje javnih dobara, commonsa i odrasta (degrowth – pokret koji nas podsjeća da neograničen rast na planetu ograničenih resursa nije ni poželjan ni održiv; nastavak nekadašnje diskusije o ‘granicama rasta’) – nastati kao genuino kontrahegemonijski teorijski i politički projekt.

1/4