Novosti

Politika

Od medija prema uslugama

Pregovori o novoj Uredbi o autorskim pravima odgođeni su za jesen, no to će malo što promijeniti. Velike zasluge za ćorsokak u kojem su se našli mediji pripadaju nekonzistentnoj medijskoj politici EU-a, koja je preslaba da bi našla adekvatna rješenja, ali je zato dovoljno jaka da uništi svaki organizirani pokušaj alternative jednom administriranju kojemu je internet samo roba među robama

Vhy4k8x5d8mztpeqzoh3v6zxelz

(foto Malte Ossowski/DPA/PIXSELL)

Kada je u četvrtak, 5. jula Evropski parlament trebao izglasati početak pregovora s Vijećem i Komisijom o direktivama koje će dati s obzirom na novu Uredbu o autorskim pravima u Evropskoj uniji, sve je tijesnom većinom odgođeno za jesen. No to će malo što promijeniti, jer će problemi koji postoje danas nastaviti postojati i nakon godišnjih odmora političara.

O tome smo razgovarali s Tomislavom Medakom, filozofom i medijskim teoretičarem Multimedijalnog instituta iz Zagreba, dok su nas politologinja Sandra Bašić Hrvatin i novinar Lenart J. Kučić, bivši kolumnist Dela i suradnik Mirovnog instituta iz Ljubljane, uputili na svoje tekstove koji se tiču ove teme, a objavljuju ih posljednjih godina na svom zajedničkom blogu. Manjkavosti regulatorne politike EU-a tema su njihovog interesa već desetljećima. Umjesto da raspravljamo o starim i novim medijima mi smo danas, zbog njihove velike komercijalizacije, svu pažnju s medija preusmjerili na borbu za profite među pružateljima usluga na internetu. Velike zasluge za ćorsokak u kojem su se našli mediji, ali i cijela kulturna proizvodnja, pripadaju i krajnje nekonzistentnoj medijskoj politici EU-a. Ona je preslaba da bi otvorila pravu teorijsku debatu i našla adekvatna praktična rješenja za ova pitanja. Ali je dovoljno jaka da uništi svaki organizirani pokušaj alternative jednom administriranju kojemu je internet samo roba među robama.

Velike igrače trgovanja medijskim sadržajima Bašić Hrvatin i Kučić ironično nazivaju ‘ligom prvaka’, izrugujući se tezi zagovaratelja nove direktive da bi se njome napokon stalo na kraj tome da od velike evropske kulture profitiraju uglavnom američke korporacije

Vidljiva je velika jednostranost i zagriženost kojom ‘veliki igrači’, zbog svoje materijalne zainteresiranosti, ovoj temi pristupaju. Uzmimo samo dva primjera u nas. U kolumni koju je za Jutarnji list napisala gostujuća pravnica, hvali se prijedlog direktive uz argumentaciju da on ništa neće cenzurirati, ali će napokon bolje regulirati autorska prava novinara, umjetnika i drugih kulturnjaka koji su izloženi izrabljivanju. Ne čudi da glavni tok pravničke struke stoji na pozicijama jake zaštite autorskih prava. Drugo je pitanje o kakvim je ‘autorima’, pojedincima ili korporacijama, tu riječ. Zanimljivija od sadržaja tu je činjenica da takav stav zastupa Hanza medija, naš najveći izdavač tiskanih izdanja. S druge strane, tportal, medij u vlasništvu telefonskog operatera Deutsche Telekoma, objavljuje članke u potpuno suprotnom tonu. Tu se govori o ‘spornoj uredbi’ koja je već kao prijedlog ‘izazvala polemike i strahove da će omogućiti cenzuru i ograničiti slobode na internetu’. Tako se monopolisti jedne vrste tuže na one druge, a sve u navodno demokratskom društvu ostvarenih sloboda, koje bi sad, eto, netko mogao početi ugrožavati. Velike igrače trgovanja medijskim sadržajima Bašić Hrvatin i Kučić ironično nazivaju ‘ligom prvaka’, izrugujući se i na taj način osnovnoj ‘kulturološkoj’ tezi koja se mogla čuti od zagovaratelja nove direktive u Evropskom parlamentu, da bi se njome napokon stalo na kraj činjenici da od naše velike evropske kulture i njezine baštine profitiraju uglavnom američke korporacije. Takav prigovor imao bi težinu kada bi iza njega stajala želja da se kultura, a i mediji su njezin dio, drugačije promišlja. No kada znamo da iza stoji samo evropska varijanta pristupa koji se ne razlikuje u osnovi od američkog, teško nam je dijeliti ovakva ushićenja. Nije li prekasno gajiti iluziju da će Evropa baš sada iznjedriti medije ili ‘samo’ pružatelje usluga koji će moći konkurirati onim američkim, kada svi pokazatelji govore da su trendovi obrnuti?

Govoreći o kontekstu u kojemu je prijedlog direktive o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu poslan Evropskoj komisiji na doradu, Tomislav Medak odmah primjećuje osnovni paradoks. A on se sastoji u tome da su se ‘kampanje aktivista za informacijske slobode, inicijativa za reformu autorskog prava, pionira interneta, Wikipedije, malih medija i pojedinih autora, sve zajedno našle na liniji interesa internetskih giganata’. Zato je, smatra on, prijedlog doživio sudbinu sličnu prethodnim zakonodavnim prijedlozima poput ACTA-e, koji su pružatelje internetskih usluga htjeli pretvoriti u aktere cenzuriranja sadržaja: ‘Kako je riječ o monopolnim tržištima u kojima prvopridošli imaju znatnu prednost i tzv. mrežni učinak – prema kojem sa svakim novim korisnikom nekog servisa korisnost mreže sve brže raste – na svojoj strani, ta bitka izgleda izgubljena i prije nego što je počela.’ Jednu liniju regulacije koja to nije jer je, kaže Bašić Hrvatin, možemo definirati kao ‘pokušaj dogovora zajednice kako urediti komunikacije u javnom prostoru’, dok se ovdje radi samo o tome kako ‘urediti’ preraspodjelu profita, Medak opisuje ovako: ‘EU želi ograničiti štetno djelovanje giganata digitalne ekonomije poput Googlea, Facebooka, Applea i Amazona koji izvlače ogromnu vrijednost iz poslovanja na tržištu EU-a, narušavaju radnička prava, destabiliziraju funkcioniranje političkih procesa, a istodobno vrlo malo doprinose u pogledu poreza i profita. Koristeći se rupama u zakonu, ti giganti prebacuju prihode iz svojih europskih podružnica u porezne oaze gdje plaćaju minimalne poreze. I dok svako toliko EU uspije prisiliti zemlje članice da im naplate poreze, kao što je to slučaju s Irskom koja nevoljko mora uzeti 13 milijardi eura od Applea, i dok svako toliko ti giganti plate siću ne bi li primirili poreznike, kao što je to Google učinio nedavno u Velikoj Britaniji, EU se odlučila stati na kraj igri mačke i miša i pripremila je prijedlog poreznih mjera kojima bi digitalne gigante oporezivala poreznom stopom od jedan do pet posto na prihod prema lokaciji korisnika.’ Da korporacije, pa i one medijske, moraju imati jasnu lokaciju u samo jednoj od zemalja članica EU-a (iako, naravno, mogu imati podružnice u mnogo njih), stara je problematika, koja se neriješeno vuče još od 1990-ih. Koliko nas je znalo da je sjedište RTL-a, nekada njemačke, a sada sveevropske medijske kuće, davno prebačeno u Luksemburg i da ‘porezni rajevi’ uopće ne moraju biti na egzotičnim otocima već i u Uniji samoj?

Dok se telekomi svog dijela pokušavaju domoći dokidanjem neutralnosti interneta, teškaši novinske industrije opstanak traže u novim izdavačkim pravima kojima bi internetskim gigantima ispostavili ceh u vidu licenci za prenošenje manjih segmenata sadržaja uz linkove – kaže Tomislav Medak

Drugi dio šire slike su ostale frakcije u digitalnoj ekonomiji. Izdavači i telekomi muku muče kako dalje razvijati poslovanje i rado bi uzeli dio velikih profita, koje giganti poput Facebooka i Googlea skrivaju u poreznim oazama. Medak o tome kaže: ‘Dok se telekomi svog dijela pokušavaju domoći dokidanjem neutralnosti interneta, teškaši novinske industrije, koja je konsolidacijom vlasništva, homogenizacijom sadržaja i dolaskom interneta izgubila velik dio svoje čitalačke baze pred novim internetskim medijima, svoj opstanak traže u uspostavljanju novih izdavačkih prava kojima bi internetskim gigantima ispostavili ceh u vidu licenci za prenošenje manjih segmenata sadržaja uz linkove.’ Mali igrači, po analogiji s radnicima koji još vjeruju u tripartitno pregovaranje, često vjeruju da će ovakva regulacija dovesti do stvarne zaštite proklamiranog medijskog pluralizma, medijske raznolikosti itd. Ukratko, da će i mali poduzetnici u digitalnoj ekonomiji naći svoju, ma kako marginalnu, ali neovisnu poslovnu nišu, bude li se samo poštovala istinska otvorenost i konkurentnost. Puno realniji razvoj događa za većinu njih je, kaže Medak, da će preživjeti oni koje monopolna digitalna tržišta jednostavno kupe. Tada će biti u prilici da ‘ugrabe rani monopol u nekoj manjoj niši ili nađu neki preostatak niše’.

A što će biti s autorima, vječnim ‘kreativcima’ koje se, poput polja kulture i umjetnosti uopće, a onda i u ‘kulturnim industrijama’, na što hoće svesti sve medije, uvijek hvali? Ali samo uopćeno, dok ih se pojedinačno i konkretno kinji na sve moguće načine. Medak smatra da će tu samo rasti borba svih protiv sviju: ‘Autori funkcioniraju u ekonomiji zvijezda gdje se većina nada uspjehu rezerviranom za nekolicinu i stoga su u klopki konkurencijskog ponašanja namjesto kolektivne borbe za zajednička prava i ravnopravniju raspodjelu naknada.’ Dobro, ovakva distopija nije sva priča o kulturi budućnosti, no ovdje u prvom planu govorimo o digitalnom biznisu.

U tekstu na svom blogu naslovljenom ‘Sloboda izražavanja i cenzura’ Bašić Hrvatin i Kučić podsjećaju na povijest ovih institucija, da bi se fokusirali na današnje oblike cenzure, koji ne sliče na one klasične. Oni podsjećaju da ‘internet nije samo mreža po kojoj putuju poruke. Internet je istovremeno mreža i sve ono što se na toj mreži događa.’ Prosvjetiteljska misao, koja se često čuje i u tijelima evropskih vlasti te u ostacima javnih medija ili iz ministarstava za kulturu, gdje ona još postoje, jest da je rješenje u obrazovanju. Ljudi trebaju postati medijski pismenima. No koliko su te ideje danas provedive? Ne zato što se nove generacije globalno neće znati služiti ‘pametnim telefonima’, nego zato što ne možemo individualno, kao pojedinci, raspetljati kolektivne napore i ogroman novac koji korporacije ulažu da nas uvjere u bilo što za što misle da će ih dovesti do još većeg profita. Ovdje nećemo širiti teoriju o manipulativnosti medija, već ćemo samo prenijeti jedan od zaključaka s bloga: ‘Nije više moguće razlučivati između medija koji se stvarno trude informirati državljane i onih kojima je jedina svrha manipulacija.’ Drugim riječima, varati se može i istinom. A danas se cijela diskusija sa sadržaja prenosi na pitanje tko ima pravo da na istini i laži zarađuje, a tko ne, niti će mu vladajući to ikada dozvoliti.

Evropska medijska politika niz je neuspjelih pokušaja regulacije, još od vremena Povelje o temeljnim pravima EU-a. Iz takvih dokumenata, koji svakome pojedincu garantiraju slobodu izražavanja i informiranja, a društvu medijski pluralizam i zaštitu javnih medija (država je dužna stabilno ih financirati, dok protiv pritisaka na njih nisu razrađeni mehanizmi zaštite; zato EU ne intervenira npr. na stanje na HRT-u), vidi se do čega im je tu stalo. To je politika reguliranja medijskih tržišta: prava korporacija i potrošača, postavljanje raznih kvota, regulacija reklamiranja i definiranje pravne jurisdikcije (tko je za što odgovoran i kojim sudovima). Prvo pravilo takve politike glasi: zaštita slobodnog tržišta i konkurencije u djelovanju medija. A rezultat? Sve veći rast monopola. To je moguće samo na način da se razna tijela EU-a međusobno ne usklađuju ili da čak jedno krši pravila drugog. Tako Amsterdamski protokol štiti javne medije, a Evropska komisija uvodi kazne za prekršioce tržišnih pravila i poštivanja konkurencije u javnim medijima.

Direktiva nije prošla jer se usmjerila na ograničenja, a ništa nije učinila da olakša mogućnost kreativnog i inovativnog korištenja postojećih vijesti, informacija ili djela, koji su dio svakodnevice na internetu, mišljenja je Medak. To bi bio optimističan zaključak jer govori o snazi ‘nemoćnih’, korisnika interneta koji nemaju neposrednog ekonomskog interesa. Neki komentatori govore o dva, a Medak o tri sporna članka direktive: ‘Prvi je članak 3. kojim se uvodi iznimka za rudarenje teksta i podataka u svrhe znanstvenog istraživanja. Ta iznimka je mali ustupak s obzirom na to da nije dopušteno rudarenje primjerice knjižničarima ili istraživačkim novinarima, što bi oboje bilo u javnom interesu.’ O drugom spornom članku, onom 11., Medak kaže: ‘Sporno je pravo izdavača da naplaćuje reprodukciju i priopćavanje dijelova novinskih tekstova uz linkove. Primarna svrha ovog članka je preusmjeriti reklamne prihode od agregacije vijesti na Googleu i Facebooku kreatorima informativnog sadržaja.’ Najsporniji je članak 13., za kojeg njemački novinar u berlinskom ‘Tageszeitungu’ navodi i veseli primjer: autoru koji bi napravio video na svadbi prijatelja, pri čemu su sudionici plesali na pjesmu The Beatlesa ‘All You Need Is Love’, ‘čistači’ bi skinuli video jer nema autorska prava na izvođenje. ‘Radi se o tome’, pojašnjava Medak, ‘da društvene mreže poput Facebooka i Twittera, muzički i video streaming servisi poput YouTubea ili Deezera, ali i nekomercijalni repozitoriji znanja poput Wikipedije ili Internet Archivea postaju odgovorni za sadržaje koje uploadaju njihovi korisnici te moraju osigurati licence i instalirati filtere za prepoznavanja sadržaja. Ovakve tehnološke mjere, kao što je uvijek slučaj pri pokušaju da se regulacija autorskog prava automatizira iz institucionalnog u tehnološko, otvara niz rizika po narušavanje informacijskih sloboda. Ovime bi potencijalno bilo otežano i u nekim slučajevima ograničeno pravo parodije, kreativno remiksiranje, kritičko prenošenje drugih sadržaja, a otvorila bi se i mogućnost dodatnog nadzora korisnika.’

Medak nas podsjeća na naše stvarno stanje: ‘Internet je tehnički i praktički omogućio opću dostupnost digitalne kulture i dvosmjernost digitalnog stvaralaštva. Mnoge generacije u našem društvu kulturno su se oblikovale i znanstveno obrazovale na – uglavnom ilegalnom – dijeljenju filmova, muzike, knjiga i časopisa. U siromašnijim dijelovima svijeta i siromašnijim dijelovima društva, uključujuće i ovo naše, to je dugo, a za neke sadržaje još je uvijek, bio jedini vid dostupnosti. Mogućnost opće dostupnosti bila je prilika da društva preosmisle ekonomiju kulturne proizvodnje, ali industrije su uporno tražile načine kako da tehnološki zauzdaju korisnike i nađu što više načina monetizacije. Stoga danas, kada svi tlape o pravičnosti koju će im donijeti tržište, korisnici nastavljaju prakticirati nedopuštenu kolektivnu društvenost u privatnosti svoja četiri zida.’

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više