>

novosti logo

Od robova do ljudi

Prema filozofu Peteru Hallwardu, od tri revolucije 18. stoljeća, one američke, francuske i haićanske, samo ova zadnja uspjela je nametnuti bezuvjetnu primjenu principa koji su inspirirali sve tri. A to je da se svi ljudi rađaju s prirodnim i neotuđivim pravom da budu ljudi. Te da taj princip valja braniti svim sredstvima

Prva uspješna pobuna robova i antikolonijalna revolucija započela je 22. augusta 1791. i trebalo joj je 13 godina da bi 1804. bivša francuska kolonija Saint-Domingue postala suverenom državom nazvanom Haiti. To vrijeme ispunjeno je događajima prepričavanje kojih bi nam uzelo sav prostor jednog novinskog osvrta. Zato ga sažmimo samo u glavnim crtama.

Oružana pobuna većinskog crnog stanovništva, robova dovoženih uglavnom iz tri afrička plemena, Joruba iz Nigerije, Fon s Benina i iz tadašnjeg kraljevstva Kongo (danas većim dijelom Angola), da bi radili na plantažama šećerne trske, kave, kakaovca i indiga, što je činilo francuskim vlasnicima i državi privredno najbogatiju koloniju i ‘biser Kariba’, bila je prvi ustanak takvih razmjera i vojne organizacije. U njemu su bivši robovi, koji su se proglasili slobodnim ljudima, uspjeli ukinuti ne samo neko pojedino tlačenje ili nepravdu nad ovim ili onim pojedincima i grupama, već cijeli sistem robovskog rada koji ih je ugnjetavao, a na kojemu je ta kolonija ‘prosperirala’. Teško je opisati predrevolucionarno društvo kolonije Saint-Domingue, s raznim ‘vrstama’ ljudi u njihovim statički dodijeljenim ulogama, a da izbjegnemo logiku prikaza rasne hijerarhije. Crni robovi bili su bespravni i na dnu, iako je i među njima postojala razlika između većine koja je morala raditi na plantažama i manjine kućnih robova koji su se spram prvih mogli smatrati povlaštenima. Varijanta ropstva primjenjivana ovdje bila je posebno okrutna, čak i u komparaciji s drugim robovlasničkim kolonijama. Razlog su bile nezdrava klima i bolesti za koje se još nije znalo lijeka, primjerice tzv. žuta groznica, pa gazde nisu ni računali na dugovječnost eksploatacije pojedinog roba. Zato su ga tih nekoliko godina, dok velikom vjerojatnoćom ne umre, neliječen, od bolesti, tjerali da radi kao marva. Da bi ga onda odbacili i dovozili nove mlade i snažne ljude. Bilo je to nešto poput trošenja ljudi na tekućoj traci, prije no što je ona u industrijskim zemljama izmišljena. Poseban status imali su mulati, obojeni (gens de couleur libre) po terminologiji koju mnogi i danas upotrebljavaju, ljudi miješanog afričko-francuskog porijekla, koji su se uglavnom bavili slobodnim zanimanjima, a neki su dogurali i do vlasnika plantaža. Bijelci (les blancs) su ustvari bili najviše klasno podijeljeni jer je postojala bogata kasta vlasnika plantaža (grands blancs) i puno onih koji to nisu bili, već su se bavili zanatima, trgovinom ili radili kao nadničari u bogataša (petits blancs). Sva dinamika društvenog života, kako su je vidjeli tom vremenu suvremeni povjesničari, iscrpljivala se u međusobnoj mržnji ovih rasno fiksiranih grupa, a onda i u zavisti i konkurenciji s obzirom na različit položaj pojedinaca unutar svake. Izbijanje nasilja nije bilo rijetkost u društvu natopljenom mržnjom ‘svih protiv sviju’, a bijelci su krivnju svaljivali i na crnačku sinkretističku religiju vudu, kombinaciju katolicizma i sjevernoafričkih vjerovanja (stereotipe o tom kultu kao posebno krvoločnom Hollywood i njegovi trabanti njeguju do danas), u kojoj su crnci tražili mistični nadomjestak za svoju realno izgubljenu slobodu. Ono što je nasiljem rastočeno društvo Saint-Dominguea ipak držalo skupa bila je jedino kapitalistička logika velike akumulacije profita za bogatu manjinu, od čega je i francuska država imala velike koristi. No sve je to prekinuto konačnim porazom i protjerivanjem francuske vojske 1803. bitkom kod Vertièresa.

Revolucija je iznijela dvije velike ličnosti, dva velika crnca, koje se prikazuju kao ključne za pobjedu i nastanak haićanske države. Prvi je Toussaint Louverture, vojni zapovjednik, porijeklom kućni rob, koji je nakon desetogodišnjeg ratovanja s Francuzima, uz taktičke podrške drugih sila, npr. Španjolaca prisutnih na sjeveru otoka, u jednom trenutku postao pomirljiv spram Francuske. Pozvan u Pariz da se sporazumno utanači novi poredak na otoku, on se naivno odazvao i završio u tamnici, gdje je i umro. Iako je izborio ‘samo’ ukidanje ropstva, a nikada nije tražio i nezavisnu državu, smatra se svojevrsnim ocem haićanske nacije. Drugi lik je njegov nasljednik, tada već general haićanske vojske, a onda i guverner Jean-Jacques Dessalines, koji je uistinu 1. januara 1804. proglasio nezavisnost, držeći vatrene govore širom zemlje, od kojih je najpoznatiji ostao onaj pod nazivom ‘Sloboda ili smrt’. On je ‘zaslužan’ i za poticanje osvetničkih pogroma protiv bijelaca, točnije samo Francuza koji se nisu htjeli izjasniti crncima, raspirujući sjećanja na stoljetna zvjerstva koja su ovi činili. No ovdje treba dodati objašnjenje koje danas zvuči kao nadrealni kuriozum, ali nije bilo izvan logike duha tadašnjih revolucija. Kao što su u prvom naletu entuzijazma Francuzi poželjeli da svi na svijetu postanu Francuzima (tj. ljudima uopće), tako su i Haićani pozvali sve svoje stanovnike da se izjasne crncima (tj. ljudima uopće). A to su primjerice dobrovoljci u haićanskoj vojsci iz Njemačke i Poljske i učinili.

Opći dojam je, kada se čita samo konvencionalna događajna historiografija, kako je Haiti bio poprište krvoločnih sukoba, pogroma, prije no bitaka, u kojima se nisu poštivala nikakva pravila ratovanja, ni od koje strane u sukobu. No to nije bio prvi ‘totalni rat’ u suvremenoj povijesti, pošto je gerilsko ratovanje i logiku ‘prijatelj/neprijatelj’ spram cijelih skupina stanovništva (uključivo sa ženama i djecom), suprotno raširenom mnijenju, izmislila američka vojska, pa ju je onda od nje preuzela i španjolska. A tek nakon njih istu su taktiku ponekad imale isprva slabije strane u narodnooslobodilačkim pohodima. Nije tu uistinu nedostajalo ne samo neselektivnog ubijanja nego ni mučenja, odsijecanja udova, raščerečenja na kotačima ili nabijanja odsječenih glava zarobljenika na kolac. No ta pretjerana fascinacija nasiljem (od koje pati npr. iscrpan članak od 27 stranica o haićanskoj revoluciji na Wikipediji) zakriva bit povijesnog događanja koje je tu bilo na djelu.

Revolucija je iznijela dvije velike ličnosti. Prva je vojni zapovjednik Toussaint Louverture, koji je izborio ‘samo’ ukidanje ropstva, a druga general, kasnije guverner Jean-Jacques Dessalines, koji je 1804. proglasio nezavisnost Haitija

Zato su od same događajne historije za haićansku revoluciju i njezine posljedice važnije interpretacije, kako onih u nju direktno uključenih tako i promatrača iz drugih zemalja te kasnijih generacija, sve do danas. Ono što možemo zaključiti npr. iz zbornika ‘Haitian History: New Perspectives’ (izišlog u ediciji Rewriting Histories, Routledge 2013.), a koji je uredila Alyssa Goldstein Sepinwall, jest da tek danas prisustvujemo otvaranju ove povijesti, gdje primjerice vladajući narativi u haićanskoj i francuskoj historiografiji, pa onda i u onih trećih, mogu početi razgovarati. Do sada je situacija bila, krajnje pojednostavljeno govoreći, takva da su Haićani svoju revoluciju slavili, dok su je Francuzi, ali i cijeli zapadni svijet, uglavnom ili prešućivali ili trivijalizirali. Tako npr. Michel-Rolph Trouillot govori o slijepim pjegama Zapada, koji se do danas ne želi suočiti sa svojom kolonijalnom prošlošću. Za mnoge zemlje to su nemislive povijesti, a i mi smo se izgleda ukrcali na zadnji vlak. Svoj prilog zborniku Trouillot je nazvao ‘Haićanska revolucija kao ne-događaj’. Prateći izjave suvremenika, ne samo povjesničara već i političara i javnog mnijenja tog doba, na svim stranama, on primjećuje da ni suvremenici nisu posjedovali diskurzivni aparat u koji bi smjestili toliko prevratne događaje, već su ih ‘prevodili’ u njima bliže i konvencionalnije obrasce. Naime, ideja revolucije robova ni u revolucionarnoj Francuskoj, a ni kasnije i drugdje, među imperijalnim silama, nije bila ‘zamisliva’. Možda bi točnije bilo reći da je ona bila i ostala toliko neprihvatljiva jer je mogla biti inspiracijom crncima u drugim kolonijalnim zemljama gdje je ropstvo još dugo postojalo. A subverzivna je i danas, u doba neokolonijalizma i ‘novog ropstva’ velikih dijelova svijeta. Zato ju je trebalo potisnuti. U tome su velike sile, a sada i mi koji trčimo za njima, dobrim dijelom, nažalost, i uspjele. Odjek događanja na Haitiju nije stvorio nova ‘dva-tri Haitija’, a i sama ta zemlja već duže od vijeka pati od osvete bijelih gospodara svijeta koji joj ne opraštaju što se drznula pobuniti. Naša tema ovdje nije novija povijest i vladavina Jean-Bertranda Aristidea u devedesetima, ali i na njoj se vidi volja moćnika da sruše svaku vlast koja nije krajnje ovisna o sada već olinjalom ‘novom svjetskom poretku’, prokazujući je kao diktatorsku. Pa i sve vijesti o humanitarnim katastrofama na Haitiju, uzrokovanim prirodnim nepogodama, ustvari su posljedica kolonijalne i postkolonijalne devastacije prirode otoka i nisu od jučer. Ono što je jezivo jest da su dojučerašnje iskorištavanje sirovina i rada robova na plantažama zamijenili kriminalna rabota raznih ‘dobrotvora’, onih koji zarađuju navodno pomažući ljudima u nevolji, i držanje zemlje u dužničkom ropstvu.

Haićanska revolucija, koja se često tumači i kao odjek one francuske (iako provedena protiv te zemlje kao imperije), odličan je primjer za analizu onoga što marksisti zovu potrebom da gledamo ne samo što ljudi govore već i što stvarno čine. Jer ona je nastala u vremenu kojemu su prethodili francuski enciklopedisti, drugi prosvjetitelji u raznim evropskim zemljama, revolucionarni mislioci i političari, kojima je svima na jeziku bila univerzalistička ideja oslobođenja čovjeka kao čovjeka. Pa da su mase afričkog svijeta i bile ‘divljaci’, kao što su ih u Evropi počeli prikazivati odmah nakon renesanse, kada je budućim imperijalnim zemljama koje su svoju šansu vidjele u geografskom širenju i izvozu kapitala trebala jeftina radna snaga, zar u ideju prosvjećenosti ne spada i to da su ljudi popravljivi? Da se i divljak može kultivirati? Dakle, kada govorimo o uzrocima i posljedicama stvari, treba jasno postaviti: na početku je potreba za eksploatacijom ljudi i zemalja, a predrasude prema ‘nižim bićima’, onima za koje nije jasno treba li ih računati u ljude, dolaze kasnije. U ‘Pravima čovjeka i građanina’ građanin je pobijedio čovjeka, podsjeća nas filozof Tzvetan Todorov. Ako to vrijedi posvuda, posebno vrijedi za ljude koji nisu bijelci, zatim za žene i na još mnogo načina na koji danas kritiziramo lažni univerzalizam. Tako se moglo desiti da su mnogi mislioci, navedimo neke općepoznate, npr. Voltaire, David Hume, Adam Smith, svi odreda bili protivnici ropstva. Ali njihova argumentacija nije prelazila okvire rasističkog diskursa, već su argumenti, naročito u onih bliskih ekonomiji, ali i moralnoj filozofiji, bili u stilu da se ropstvo na današnjem nivou svjetske privrede ne isplati. Kritika ropstva, kao protuprirodnog, bila je ustvari vrlo raširena. Antirasizam puno manje. A antikolonijalizam gotovo da i nije postojao (iznimka je bio Denis Diderot). Tako je svatko našao svoju nišu da moralistički kritizira svijet, no gotovo nitko u Evropi te tri stvari nije povezao u jednu. Jer bi time dobio eksplozivnu smjesu, koja bi tražila novo uređenje svijeta. Što je u zadatak dato tek dvadesetom stoljeću.

Ali stanovnici, ti robovi-građani-ljudi Haitija, odlučili su da ne čekaju još stoljeće i pol. U svojoj pohvali haićanskoj revoluciji, napisanoj 2007., na dvjestogodišnjicu proglašenja ove države (objavljenoj u časopisu ‘Radical Philosophy’), britanski filozof Peter Hallward iznio je tvrdnju da je od tri revolucije 18. stoljeća, one američke, francuske i haićanske, samo ova zadnja uspjela nametnuti bezuvjetnu primjenu principa koji su inspirirali sve tri. A to je da se svi ljudi rađaju s prirodnim i neotuđivim pravom da budu ljudi. Te da taj princip valja braniti svim sredstvima. Uključujući fizičku eliminaciju onih koji mu se fizički suprotstavljaju. Zato što je bila, današnjim rječnikom rečeno, usmjerena ne samo protiv nedosljedne francuske vlasti u koloniji nego protiv cijelog politički i ekonomski nepravednog svjetskog poretka svoga vremena, približila se haićanska revolucija najviše od svih pravoj ideji univerzalizma, dragoj filozofima u teoriji, ali uglavnom nespremnima da, kao i većina drugih ‘običnih ljudi’, zbog toga izlože svoje živote u praksi. To se preokreće samo u, piše Hallward na tragu francuskog filozofa Alaina Badioua, rijetkim i kratkotrajnim ‘političkim sekvencama’ ljudske povijesti, trenucima prave revolucionarnosti, koji zato mogu prigrliti svijet u cjelini.

1/3