U organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine Požeško-slavonske županije, na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. decembra, kod spomen obilježja pokraj sela Jeminovca odana je počast i održan pomen nedužnim srpskim žrtvama stradalim u selima tog kraja 10. decembra 1991. godine. Tom prilikom ubijena su 42 mještana sela Čečavac, Čečavački Vučjak, Jeminovac, Ruševac i Šnjegavić, od kojih 24 žene i 18 staraca, dok je jedan od njih, nepokretan, zapaljen u krevetu u vlastitoj kući. Svi ubijeni su bili nenaoružani civili, a njihova jedina krivica je bila srpska nacionalnost i pravoslavna vjeroispovijest. Za ovaj zločin nitko nije kažnjen.
Pomen je služio protojerej Aleksandar Bijelić, paroh požeški, a skupu su se obratili Nikola Ivanović, predsjednik VSNM-a Požeško-slavonske županije i zamjenik župana Miroslav Grozdanić u ime Požeško-slavonske županije. Vijence su položile delegacije Srpskog narodnog vijeća, VSNM-a Požeško-slavonske i Virovitičko-podravske županije, SDSS-a, UABA Požega i brojni drugi.
Podsjetimo, krajem oktobra 1991. hrvatske snage su po naređenju Kriznog štaba iz Slavonske Požege provele prisilnu evakuaciju 26 srpskih sela smještenih u Požeškoj kotlini. Iz sela je otišlo 2.120 ljudi. Nakon evakuacije počinje organizirana pljačka i sistematsko paljenje i miniranje srpskih kuća kako bi se prikrili tragovi pljačke i da se stanovnici napuštenih sela u njih više nikad ne bi vratili.
Dio starijih zbog starosti ili bolesti nisu htjeli ili mogli napustiti ognjišta, stradali su prilikom sistematskog paljenja i miniranja njihovih kuća. Većina mještana krenula je za BiH, a dio se sklonio u sela Vrhovci, Čečavski Vučjak i Šnjegavić, koja su odbila naredbu o evakuaciji.
U zoru 10. decembra 1991. hrvatske jedinice iz Nove Gradiške i Slavonske Požege počele su napad na ta sela koja su ‘pala’ bez otpora, a stanovništvo krenulo bježati prema Bosni, pri čemu se desio masakr.
VSNM Požeško-slavonske županije, zajedno s mještanima, podigao je spomen obilježje nedaleko od sela Jeminovac u čast nevino stradalih civila čija većina tijela ni do danas nisu pronađena. Ovaj zločin je jedan od najsvirepijih i najtežih zločina na teritoriji Hrvatske, naročito zbog činjenice da su žrtve bili upravo stari i bolesni ljudi koji su odlučili ostati na svojim ognjištima. Ujedno je i najmasovniji zločin nad ženama tokom rata u Hrvatskoj. Osim što nitko nije kažnjen, pa ni optužen, o zločinu se šuti, a nitko od hrvatskih zvaničnika osim predsjednika Ive Josipovića nije odao počast tim žrtvama.
Žrtve ratnog zločina počinjenog 10. decembra 1991 :
1. Jovo Radić, 1915
2. Mila Radić, 1919
3. Ana Radmilović, 1927
4. Anka Radmilović, 1938
5. Ilija Radmilović, 1951
6. Milan Radmilović, 1910
7. Milka Radmilović, 1909
8. Ana Ranosavljević, 1909
9. Mihail Ranosavljević, 1905
10. Anđa Stanković, 1926
11. Stevo Ranosavljević, 1928
12. Milan Radmilović, 1935
13. Bosiljka Stanković, 1927
14. Anđa Starčević, 1928
15. Jagoda Starčević, 1911
16. Milka Starčević, 1943
17. Milica Šimić Mica 1930
18. Milka Šimić, 1930
19. Mara Trkulja, 1937
20. Anđa Trlajić, 1925
21. Ljuba Trlajić, 1929
22. Milka Starčević, 1919
23. Đuro Vasić, 1912
23. Marija Milinković, 1907
24. Janko Živković, 1924
25. Rade Božić, 1920
26. Ljubica Carević, 1926
27. Milan Carević, 1920
28. Kata Čičković, 1910
29. Jagoda Dulić, 1917
30. Radojka Dulić, 1943
31. Mile Mijatović, 1907
32. Mileva Ivanović, 1944
33. Jagoda Miličić, 1911
34. Mileva Milošević, 1938
35. Bosiljka Protić, 1908
36. Draga Protić, 1931
37. Ljubomir Protić, 1938
38. Milan Protić, 1928
39. Stanko Protić, 1922
40. Nikola Živković, 1950
41. Mile Dulić, 1952
42. Rajko Starčević, 1956