>

novosti logo

Kultura Kultura

Oktobarski salon – manifestacija koja nestaje

Degradacija beogradskog Oktobarskog salona dokaz je da naprednjačka vlast privodi kraju proces koji je započet godinama ranije. Zbog svega se neovisnost medija, radna mjesta, mirovine i umjetnost koja kritički propituje društvo sve češće doimaju kao stvari koje nestaju

Teško je napisati kritiku ovog tjedna završenog Oktobarskog salona ‘Stvari koje nestaju’, najvažnije smotre suvremene umjetnosti u Srbiji osnovane još daleke 1960. godine. U trenutku pisanja ovog teksta, koji je trebao dati prikaz ovogodišnjeg izdanja salona, gradske vlasti samovoljno su odlučile ovu manifestaciju pretvoriti u bijenale, nakon čega je Mia David Zarić, direktorica Kulturnog centra Beograda (KCB), organizatora Oktobarca, i njen cjelokupni tim iz protesta podnio ostavku. Ovakva odluka donesena je, pretpostavlja se, i zbog javnog protivljenja direktorice KCB-a projektu ‘Beograd na vodi’, o čemu je u nekoliko navrata javno govorila. Istovremeno, dio je ovo politike nove naprednjačke vlasti koja preuzima kontrolu nad nacionalnim i beogradskim medijima te gasi umjetničku produkciju koja ne ulazi u korpus nacionalne povijesti i mitologije.

Aktualnu kulturnu politiku u glavnom gradu Srbije možda je najbolje sažela novoizabrana predsjednica Demokratske stranke Srbije Sandra Rašković Ivić u izjavi koju su prenijeli srpski mediji:

- Mi smo dobili Sekretarijat za kulturu u Beogradu, što je jako važno. Mi u Demokratskoj stranci Srbije smatramo da su kultura i prosveta važni jer nas uče šta je sloboda, šta smo mi... To sada znači da ta kultura u Beogradu nije više samo mondijalistička, već više srpska.

Odluka grada da Oktobarski salon postane dvogodišnja manifestacija donesena je bez ikakvih konzultacija s KCB-om i stručnom javnošću. Mia David Zarić odlučila se na ostavku, duboko se ne slažući s odlukama gradskih vlasti i pokušavši na taj način otvoriti širu društvenu polemiku i mobilizirati stručnu javnost, u čemu je uspjela. Podržale su je ugledne kolege, povjesničari umjetnosti, profesori i umjetnici. O svojim razlozima odlaska u otvorenom pismu ona između ostalog kaže:

Gradski sekretar za kulturu Vladan Vukosavljević je umjesto dosadašnje direktorice Oktobarskog salona na to mjesto postavio Ivonu Jevtić, diplomiranu profesoricu srpskog jezika i književnosti, koja je do nedavno radila ni više ni manje nego u pošti

- Potpuno sam sigurna da je odluka da Oktobarski salon postane bijenale pogrešna. Već godinama, od kada je Muzej savremene umetnosti zatvoren, Oktobarski salon je jedino programski i finansijski funkcionalno mesto promišljanja, produkcije i izlaganja savremene vizuelne umetnosti. Diskontinuitet se pravi da bi promenili pravac, da od internacionalne izložbe naprave nacionalnu, tradicionalnu, palanačku. Izložbu za svoje, po svojoj meri. Priče o štednji su budalaština, a o kvalitetu bezobrazluk. Ako je zaista novac najveći problem zašto smanjenje ne ide linerno na sve manifestacije ili se sve prevedu u bijenalne? Uostalom, kroz poklone umetnika za Kolekciju Oktobarskog salona, Grad Beograd dobija umetnička dela vrednija od polovine godišnjeg budžeta za ovu manifestaciju. Da ne pričamo o potpuno netransparentnim procedurama. O navodnim stručnjacima. Volela bih javno da pitam te neimenovane stručnjake ili Sekretara, da li znaju važne podatke koje im je Kulturni centar Beograda uredno slao u izveštajima, za poslednjih 11 godina od kada je Oktobarski salon postao internacionalan. Da li znaju da je izlagalo 573 umetnika, da su se izložbe održavle u 24 prostora, da je iz toga proizašlo 7 projekata, 12 međunarodnih projekata predstavljanja naših umetnika u svetu, a Oktobarski salon je osnovao i Kolekciju koju čine 82 rada i 53 umetnika.

Gradski sekretar za kulturu Vladan Vukosavljević je umjesto dosadašnje direktorice na mjesto vršitelja dužnosti postavio Ivonu Jevtić, diplomiranu profesoricu srpskog jezika i književnosti, koja je do nedavno radila ni više ni manje nego u pošti.

Naziv ovogodišnjeg Oktobarskog salona je ‘Stvari koje nestaju’. Neke stvari odavno su već nestale, pa glavni grad Srbije godinama nema Muzej suvremene umjetnosti i Narodni muzej. No treba napomenuti da privatizacija javnog sektora, smanjivanje sredstava za nezavisnu kulturu i deregulacija kulturnih institucija, nisi započeli jučer, već još od dolaska Demokratske stranke na vlast 2000. godine. Tako današnje vlasti, koje gotovo da i nemaju opoziciju, završavaju ono što je započeto godinama ranije. Neovisnost medija, radna mjesta, mirovine i naposljetku umjetnost koja kritički propituje jedno društvo, stvari su koje nestaju.  

Nagrađeni i neki odlični radovi

Samo zatvaranje Salona bilo je izuzetno emotivno za sve sudionike. Dodijeljena je i glavna nagrada koju su ravnopravno podijelili umjetnici Dejan Kaluđerović i Megi Rustamova, dok je posebnu nagradu dobila sada već bivša direktorica Oktobarskog salona Mia David Zarić. Posebnu nagradu KCB-a dobio je Milorad Mladenović.

Pored nagrađenih vrijedi posebno spomenuti i nekoliko zanimljivih radova. Video umjetnici Isidora Ilić i Boško Prostran, koji nastupaju pod imenom Doplgenger, predstavili su na salonu svoj video rad 'Neimenovani fragmenti #1' koji se bavi 'događanjem naroda', odnosno govorom Slobodana Miloševića na Gazimestanu 1989. godine. Riječ je o vivisekciji ovog arhivskog materijala, odnosno kroz usporavanje video slike o detaljnom opažanju i proučavanju materijala čime se žele prikazati nevidljivi detalji i dekonstruirati sjećanje. Postiže se izuzetno uzbudljivi efekat koji završava tik prije Miloševićevog pojavljivanja za govornicom, kada kamera snima pripremljenu čašu vode. U istoj prostoriji projicira se i rad 'Neimenovani fragmenti #2' koji uzima segmente iz najpoznatije jugoslavenske serije 'Bolji život'.

Dušica Dražić, umjetnica dobro poznata i zagrebačkoj publici, predstavila se s intrigantnim radom ‘Novi grad’, velikom maketom nepostojećeg grada sastavljenog od projekata koji su bili realizirani, ali na kraju nikada nisu zaživjeli i zapravo su organizirano uništeni. Novosadska fotografkinja Andrea Palašti predstavila je rekonstrukciju kubističkog panoa s izložbe ‘Pola veka revolucionarne borbe Saveza komunista Jugoslavije’, koja je bila postavljena u Muzeju revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije (MRNNJ) u Beogradu od 1970. do 1996. godine.

Kustosku koncepciju ovogodišnjeg salona potpisuju Nicolaus Schafhausen, direktor bečkog Kunsthalle, i Vanessa Joan Müller, kustosica zaposlena u istoj instituciji.

1/6