>

novosti logo

Kronika Kronika

Okupljanje na rodnoj grudi

‘Novosti’ u Biteliću, nacionalno mješovitom selu Cetinske krajine: Vjetrovi ratova oduvijek su oblikovali Bitelić, a iz njega se odlazilo i trbuhom za kruhom, pa danas u tom selu nedaleko Perućkog jezera žive stariji ljudi, dok se raseljeni u njemu često okupljaju

Petnaestak kilometara sјeverno od Sinja, podiјeljen na dvije katastarske cjeline i na većinsko hrvatsko i manjinsko srpsko stanovništvo, smjestio se Bitelić - danas tek sjena sela u kojem je nekoć bujao život. U njemu danas žive uglavnom ljudi vremešnije dobi, koji su se nakon rata i umirovljenja vratili prirodi i manje stresnom okruženju iz Splita, Sinja ili kojega drugoga obližnjeg grada. Premda su sami poželjeli u miru provesti ostatak života, ne mogu se ne prisjećati jedinstva i živosti nekadašnjeg sela.

Za nas su neprocjenjivi trenuci u kojima se čitava familija okuplja na ručku, kad se družimo i boravimo na svojoj djedovini, na kamenu s kojeg potičemo - Dragan Stojanac

- Bitelić koji pamtim iz djetinjstva i ovaj sadašnji ne mogu se po ničemu uspoređivati. Zapravo, selo koje nosim u svom sjećanju više i ne postoji. U vrijeme mog odrastanja bilo je ovdje puno ljudi i puno života. Kad sam pošao u prvi razred osnovne škole, postojala su četiri odjeljenja za prvašiće, a danas sva četiri razreda pohađa svega jedanaest ili dvanaest učenika. Oni rijetki koji ovdje žive mahom su starije životne dobi, umirovljenici koji su se povukli iz većih mjesta uživati u idili i prirodnoj ljepoti, što Bitelić doista i krasi. Prije je ovo bio većinom stočarski i nešto manje poljoprivredni kraj, jer zemlja ovdje ipak oskudnije rađa. Osim toga, pedesetih godina prošlog vijeka započela je izgradnja hidroelektrane Peruća, pa su se i tu otvorile mogućnosti zapošljavanja. Tada su se počele formirati i radničko-seljačke obitelji, u kojima su muškarci bili zaposleni u državnim tvrtkama, a žene su se bavile podizanjem djece i domaćinstvom, odnosno uzgojem stoke i poljoprivrednim radovima. Time je, u neku ruku, počeo prosperirati i cijeli ovaj kraj - prisjeća se Dušan Stojanac, koji danas živi u Sinju.

Za boljim se životom iz ovog kraja oduvijek odlazilo u svijet, bez obzira na nacionalnost. Ipak, nakon posljednjeg rata u Biteliću živi vrlo mali broj Srba. Mlađe se generacije ne vraćaju jer ne vide perspektivu, ali su sa selom ipak neraskidivo povezane emocijama.

- Mlađi su već u doba mog odrastanja počeli osjećati potrebu za obrazovanjem i osamostaljenjem. I država je u tome imala značajnu ulogu, jer je na neki način gotovo kažnjavala one koji su svojoj djeci uskraćivali obrazovanje. Tako je to s vremenom postao i nekakav trend, pa od cijele moje generacije zamalo nitko nije ostao živjeti u selu. Svi smo se nakon školovanja pozapošljavali u poduzećima i državnim ustanovama u gradovima, pa ondje nastavili graditi svoje živote. Otkako Bitelić postoji, u njemu je mješovit nacionalni sastav stanovništva. Inače, malo se toga o postanku sela i doseljavanju u ovaj kraj sa sigurnošću zna. Prema nekim zapisima, struktura stanovništva cijele Cetinske krajine mijenjala se s ratovima, jer je to područje s jedne strane graničilo s Mlecima, a s druge s Osmanskim Carstvom. Kao i uvijek u sukobima, jači su potiskivali slabije, pa se odlazilo ili dolazilo ovisno o tome kojoj se strani priklanjalo, a nerijetko se skrivalo i u obližnjoj Bosni - tumači nam Dušan Stojanac.

S obzirom na sve ono što se događalo proteklih desetljeća, ovdašnji međunacionalni odnosi mogu se smatrati korektnima. Zaključuje ipak da se i pored toga ovdašnji ljudi ne žele javno eksponirati po tim pitanjima: ‘Nije problem u tome što vi mislite o meni, nego u tome što ja mislim da vi mislite ili kako me doživljavate’, kaže.

Prema posljednjem popisu stanovništva, Hrvati su u Biteliću većina, a Srba je manje od trideset posto. ‘Upisanih je toliko, ali su oni uglavnom samo dio statistike i ne žive ovdje uistinu’, kaže Stojanac. Nakon posljednjeg rata, struktura stanovništva znatno je izmjenjena, mnogi su bolji život potražili u nekoj od razvijenijih zapadnih zemalja.

Starije povratničko stanovništvo živi uglavnom od stečenih mirovina i socijalne pomoći, a nerijetko i od onoga što se, u skladu s mogućnostima, uspije privrediti u vlastitom domaćinstvu. Mlađi se ne vraćaju, no takvo je stanje zahvatilo i većinu hrvatskih sela. Naš je sugovornik uvjeren da razlog tome nije samo nedostatak perspektive vezan uz mogućnosti pronalaska posla i osiguranje egzistencije, čemu su zasigurno kumovale devedesete, nego i utjecaj politike, koja u cijeloj zemlji ima presudnu ulogu.

Unatoč svemu tome, ljudi ipak ostaju vezani uz kraj iz kojeg potiču, pa i u Bitelić mnogi navraćaju barem jednom godišnje, ponajčešće oko slave ovdašnjega pravoslavnoga hrama i u povodu praznika Velike Gospojine, zaštitnice sinjskoga kraja. Kako mnogi planiraju svoje godišnje odmore upravo oko tih datuma, budu to doista masovna okupljanja. Hramska slava ili dernek u Biteliću, kako je sami mještani zovu, bila je prije rata redovito najveći skup ovdašnjih pravoslavnih vjernika. Udaljenost od rodnog sela nije prepreka da se ono i dalje neizmjerno voli, pa tako i nakon dva desetljeća odsutnosti srce zaigra jače kad se ljudi makar i nakratko vraćaju u Bitelić. Tako se za vrijeme ljeta i godišnjih odmora, u inače pustim kućama okupe familije, pa naviru sjećanja i obnavljaju se uspomene na djetinjstvo i neke žvlje, vedrije dane sela.

Iako rođen u Sinju, Dragan Stojanac živio je u Biteliću sve do 1991. godine, kada je poput mnogih svojih drugih sunarodnjaka izbjegao u Srbiju. Danas s porodicom živi i radi u Austriji, ali svaki godišnji odmor nastoji provesti u zavičaju.

- U ratu sam otišao u Stanišić, ostao ondje kraće vrijeme, pa za roditeljima krenuo za Austriju u kojoj, evo, živim već 21 godinu. Svoje sam selo napustio u najljepšim godinama, u doba prve punoljetnosti koje mi je, kao i većini drugih, bilo najbezbrižniji dio života. Uvijek me nešto vuče ovamo, pa barem dvaput godišnje dođem u Bitelić s obitelji. Kuća nam je porušena, ali smo je u dogovoru s ostatkom porodice sami počeli uređivati i obnavljati, kako bismo se imali gdje sastajati. Za nas su neprocjenjivi trenuci u kojima se čitava familija okuplja na ručku, kad se družimo i boravimo na svojoj djedovini, na kamenu s kojeg potičemo. Taj osjećaj pripadnosti nećete naći nigdje drugdje na svijetu, ma koliko dugo ondje živjeli. Zato se uvijek iznova vraćamo i svaki put brojimo dane do ponovnog susreta. To je ta neraskidiva veza, nit koja vas uvijek spaja sa zavičajem i koju niti možete niti želite prekinuti. Nažalost, teško je ne samo planirati nego i pričati o trajnom povratku: ljudi su formirali porodice, djeca se rađaju, odrastaju u drugim zemljama i sredinama. Jedino što možemo jest nastojati ne zaboraviti, obilaziti i sačuvati svoje kolikogod to bilo u našoj moći. Što nosi budućnosti, tko će se i kada vraćati, to nitko ne može znati - kaže Dragan.

Crkva posvećena pokrovu Presvete Bogorodice podignuta je u selu 1814. godine, no tokom devedesetih prošlog stoljeća ostala je bez krova. Obnovila ju je jaka vjera i duhovna snaga pravoslavnih Bitelićana, pa je sada možda i ljepša nego što je ikada bila.

- Vezani smo za svoje selo i hram, koji je nakon rata ostao bez krova. Ali i u tom periodu, kad je ovdje malotko od nas živio, uvijek bi u njemu neka svijeća gorjela. Liturgija se služila na otvorenom, no barem bi dvadesetak vjernika prisustvovalo službi. Zahvaljujući tadašnjem našem episkopu, u poraću smo obnovili i crkvu i parohijski dom, doveli struju i asfaltirali pristupne puteve. A kako smo dobro surađivali s općinom Hrvace, mogu reći da smo napravili i više nego kad smo bili mnogobrojniji. Dosta kuća je sada zatvoreno, ljudi je ovdje malo, u selu se živi mirno i skromno. Ali nas opet ima - kaže Milan Stojić koji se nakon rata među prvima vratio u rodno selo.

I sve dok bude onih koji će uz Bitelić biti vezani srcem i dušom, dok će taj dio Dalmacije krasiti i neoskrvnute prirodne ljepote Cetine, Brda, Peruće… i dok ondje budu postojala jaka duhovna i vjerska središta, postojat će makar tračak nade da život u njemu neće u potpunosti nestati, odnosno da će mu se nekadašnja živost kad-tad vratiti.

1/5