>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Oliver Frljić Kazalište nije crkva da se bavi vjerskim osjećajima

Intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci: Riječki nadbiskup Ivan Devčić, anonimna vjernica koja mu se obratila pismom i značajan dio javnosti smatraju da je i kazalište prostor gdje bi katolička većina trebala diktirati što će se i kako raditi. Ukoliko Crkva ima ambiciju da vodi riječki teatar, predlažem joj da se prijavi za sljedeći natječaj za intendanta

Utječe li novi intendantski posao na vas kao umjetnika? Dakle onemogućuju li svakodnevne administrativne obaveze kreaciju ili se i tu mogu naći motivi za daljnji rad?

Za razliku od birokratske svijesti koja nas napada i slijeva i zdesna, kolega Marin Blažević i ja pokušavamo proširiti polje izvedbenih praksi jedne nacionalne kazališne kuće i samim time revidirati njezin koncept. Kada nešto takvo ne razumiju ljudi koji u teatar u pravilu ne idu, ali iz onog ‘hrvatsko’ i ‘narodno’ u njegovom nazivu zaključuju da bi to trebalo biti još jedno mjesto strukturalnog nasilja nacionalne većine nad različitim manjinama, onda tu nema mjesta čuđenju. Ali kada isto nerazumijevanje demonstriraju i oni koji bi se teatrom trebali profesionalno baviti, onda to pokazuje duboku ukorijenjenost jednog retrogradnog mišljenja po kojem je, što smo u više navrata čuli od Snježane Banović i intelektualaca slične provenijencije, kazalište isključivo ono što vidimo na sceni. Ta malograđanska uskogrudnost ne razumije da se u slučaju riječkog kazališta konflikt generira u jednom širem društvenom polju, kroz korištenje i invertiranje simboličkog kapitala ove institucije. Danas nikakav ‘Hrvatski Faust’ sam po sebi ne bi mogao proizvesti onu nacionalno-nacionalističku mobilizaciju i ofenzivu koju je proizvelo ‘Hrvatsko glumište’, koje je dalo vrlo preciznu dijagnozu fašistoidnosti društva u kojem danas živimo, s posebnim naglaskom na njegovu kazališnu zajednicu. Dok to našim kazalištarcima dođe iz onog mjesta na kojem obično sjede u glavu, pretpostavljam da će proći još kojih stotinjak godina. Ali njih, budimo iskreni, nikada nije ni zanimala ozbiljna dekonstrukcija hrvatskog fašizma.

Danas nikakav ‘Hrvatski Faust’ sam po sebi ne bi mogao proizvesti onu nacionalno-nacionalističku mobilizaciju i ofenzivu koju je proizvelo ‘Hrvatsko glumište’, koje je dalo vrlo preciznu dijagnozu fašistoidnosti društva u kojem danas živimo, s posebnim naglaskom na njegovu kazališnu zajednicu

Podrška svih ansambala

U tom smislu, kako su vas kao novog intendanta dočekali glumci i ostali radnici u riječkom HNK-u? Ima li nezadovoljstva, mrmljanja u bradu ili možda postoji otvoreni otpor vašem načinu rada?

Postoji velika podrška svih ansambala. Tu podršku su glumci Talijanske i Hrvatske drame i otvoreno iskazali kada je riječki HDZ – čije članove do sada nijednom nisam vidio u kazalištu – htio pokrenuti proceduru za opoziv intendanta. Ali ubogi HDZ se nije potrudio ni toliko da sazna kako je Kazališno vijeće instanca koja može pokrenuti takav postupak, a ne svatko kome se digne nacionalna mlohavost. Što se nezadovoljstva tiče, njega ima kod onih zaposlenika koji su interesno bili vezani uz prethodnu upravu, a našim dolaskom su izgubili povlastice koje su tim putem dobili. Čim smo dobili parcijalan uvid u nepravilnosti u poslovanju riječkog HNK-a za vrijeme te iste uprave, pozvali smo gradsku i Državnu reviziju i sada su nalazi prve, od kojih je najznačajniji dug koji prelazi četiri milijuna kuna, poslani Ministarstvu financija i zatražen je proračunski nadzor. Moj uvjet da ostanem na ovoj poziciji jest da se odgovorni za takvo stanje sankcioniraju.

Ima mišljenja da u vašem obračunu s hrvatskim kulturnim miljeom iz devedesetih i posljedicama takve politike neke možda niste trebali apostrofirati. Recimo Slobodana Šnajdera, s kojim, dojam je izvana, svakako dijelite i poetiku i politiku.

Upravo suprotno. S današnjim Slobodanom Šnajderom ne dijelim ni poetiku, ni politiku. Salonsku ljevicu ostavljam njezinim salonima, sitnim intrigama i ideološkoj dezorijentiranosti. Sjećate se kako nam se Slobodan Šnajder prijetio sudom ukoliko u projektu ‘Hrvatsko glumište’ budemo koristili njegovo ime? Dakle to su limiti mišljenja hrvatske ljevice danas. Ono prestaje tamo gdje počinju autorska prava i prelazi u polje najrigidnijeg neoliberalnog kapitalizma. Što se dogodilo šezdesetosmašu Slobodanu Šnajderu, pa je odjednom povjerovao da ga institucije hrvatske države mogu zaštititi od onih koji tako bezočno potkradaju njegova autorska prava? Možda se nešto suštinski promijenilo s tom državom, te je Šnajder povjerovao da je došlo vrijeme da upravo preko nje naplati ono što mu u kontekstu neoliberalnog tržišta pripada. Pretpostavljam da je istom logikom ovaj autor.hr platio autorska prava za korištenje imena Tita Strozzija, Dubravka Dujšina ili Vjekoslava Afrića u svojoj drami ‘Hrvatski Faust’. Ili je možda ipak na ista zaboravio, kao što je zaboravio i za vrijeme svog direktorovanja Zagrebačkim kazalištem mladih, kada su ga različiti autori tužili jer su njihove kompozicije neovlašteno korištene u predstavi ‘Kamov, smrtopis’. Uz autorska prava, Slobodan Šnajder, dosljedan kakav već jest, voli i ideološka izmirenja, pa se tako nakon ZKM-a skrasio u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Na koji način je dobio taj posao, najbolje zna on sam. Ali u novom radnom okružju mu nije smetalo da mu kolega bude pokojni Igor Mrduljaš, koji ga je početkom 1990-ih nazvao ‘karcinomom na hrvatskom kulturnom tkivu’. Razumijem, tržište te tjera da ponekad pružiš kršćansku ruku pomirenja i onima za koje si jednom tvrdio da te žele pretvoriti u ‘srednje krupan leš’, kao što je Šnajder tvrdio za svog nekadašnjeg kolegu iz ‘Prologa’. A da Šnajderova dosljednost tu ne prestaje, pokazuje i njegov potpis na apelu namijenjenom hrvatskoj javnosti i saborskim zastupnicima, kojim je još prije pet godina, zajedno s Ivanom Aralicom, branio hrvatski teritorijalni integritet od gramzive Slovenije. Još se jedno veliko ideološko izmirenje u njegovom slučaju dogodilo nedavno, kada je sa stranica ‘Večernjeg lista’ i s istom argumentacijskom municijom, zajedno s Jakovom Sedlarom, sinkronizirano pucao po autorima predstave ‘Hrvatsko glumište’, što je uključivalo i relativiziranje značenja postavljanja Budakovog ‘Ognjišta’ 12. travnja 1991. u zagrebačkom HNK-u. Sve u svemu, Slobodan Šnajder je savršen primjer kako je djelo često inteligentnije od njegova autora. Ova uvrijeđena mlada, koja je plakala na svakom ponuđenom ramenu, nedavno je svojim suzama natopila i beogradsko ‘Vreme’. Treba stvarno biti moralno neosjetljiv, pa davati intervju tom listu u trenutku kada se na njegovim stranicama finalizira kolektivna nacionalna amnezija i pripadajuće joj krivotvorenje povijesti, pri čemu se na oltaru nacionalnog zaborava žrtvuje upravo sve ono što je radio i govorio njegov pokretač Srđa Popović.

Čaršijski jal i jalova kritika

Zadnji u nizu napada na vas i kolegu Marina Blaževića stiže iz crkvenih redova. Znači li to da je specijalni rat protiv vas podignut na ‘višu’, duhovnu razinu i, zapravo, poštujete li vi u riječkom HNK-u uopće vjerske osjećaje?

Odgovorio bih protupitanjem: poštuju li se danas u Hrvatskoj ateistički osjećaji i principi sekularne države? Kazalište nije crkva da se bavi vjerskim osjećajima. Ali riječki nadbiskup Ivan Devčić, anonimna vjernica koja mu se obratila pismom i značajan dio javnosti smatraju da je i ovo prostor gdje bi katolička većina trebala diktirati što će se i kako raditi. Kada klerofašizam u Hrvatskoj dobiva novi zamah, kada don Damir Stojić šatorašima na polnoćki govori da rat još nije gotov, kada biskup Vlado Košić uspoređuje osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića s Kristom, onda službena Crkva u pravilu ne reagira. Kao što nije reagirala ni kada se dogodio pokolj u Ahmićima ili protjerivanje i ubijanje srpskih civila tijekom ‘Oluje’. Ukoliko Crkva ima ambiciju da vodi riječki teatar, predlažem joj da se prijavi za sljedeći natječaj za intendanta.

Vaš teatar je očito kritički, a onda i politički. To bi otprilike bilo onako kako kazalište opisuju Brecht ili Piscator. Zašto je politika u teatru toliki problem našim kulturnjacima (Brezovec, Zuppa i ostali), odnosno zašto imaju, da se pomognemo Benjaminom, toliko protiv politizacije teatra, a tako se malo prigovaralo kada je devedesetih teatar rado estetizirao hadezeovsku politiku, dakle bio puki ornament?

Čim smo dobili parcijalan uvid u nepravilnosti u poslovanju riječkog HNK-a za vrijeme prethodne uprave, pozvali smo gradsku i Državnu reviziju i sada su nalazi prve, od kojih je najznačajniji dug koji prelazi četiri milijuna kuna, poslani Ministarstvu financija. Moj uvjet da ostanem na ovoj poziciji jest da se odgovorni za takvo stanje sankcioniraju

Brezovec je danas apsolutno irelevantna pojava u hrvatskom teatru i dalje od toga ga ne bih komentirao. Ali bih se osvrnuo na ono što označavam pojmom zagrebačka kazališna čaršija i ponovio ono što sam već rekao na jednom drugom mjestu. Dakle uspješna jedino u reprodukciji vlastite osrednjosti, pogonjena jalom i osobnim frustracijama jedinki koje tvore njezin pojam, zagrebačka kazališna čaršija ne odustaje od samonametnute misije da vlastito mediokritetstvo promovira u univerzalni princip kazališnog bivanja. Gonjena pravedničkim bijesom vlastite provincijalnosti, ona ne prestaje brusiti svoje medijske kame. Svijest zagrebačke kazališne čaršije je tabloidna – trač je dominantan oblik njezine artikulacije, razvedenost od činjenica gotovo trajno stanje. Koliko god jalna, čaršija svoj jal nema hrabrosti iskazati otvoreno. Čaršijski jal mora postati opći interes. Jalova je kritika ekstrakt čaršijskog jala. Sukladno vlastitom beskičmenjaštvu, ta je kazališna čaršija ideološki vrlo fleksibilna. Čvrsta politička uvjerenja su luksuz koji si, s obzirom na moralnu konstituciju, ne može dopustiti. Esencijalno depolitizirana, ona može preuzeti svaku političku formu, od rigidnog nacionalizma do neoliberalne permisivnosti. Stoga ne čudi da je njezin osnovni egzistencijalni modus zaborav.

Za kraj, prigovaraju vam i to da nakon svih ovih godina provedenih u Republici Hrvatskoj i dalje imate bosanski naglasak. Dakle kada kanite preći na čakavštinu?

Čim Karamarko dođe na vlast i zakonski propiše kako Bosanci smiju govoriti u javnom prostoru.

1/2