Novosti

Politika

Oпoзициja бeз прeдиспoзициja

Дoк сe oпoзициjски Сaвeз зa Србиjу врти укруг зaсaд jaлoвo пoкушaвajући уjeдинити oпoзициjскe пoлитичкe стрaнкe и мaњи диo цивилнoг друштвa и синдикaтa, дoтлe су Вучић и влaдa Aнe Брнaбић oдмaкли у фoрмирaњу свojeг ‘сaвeзa зa Србиjу’

3mtuz5gb53xl7eaihxoq3s6fp66

PGS i NS ne pristaju na ulogu vodonoša – Dragan Đilas, Saša Janković i Vuk Jeremić (foto Srđan Ilić/PIXSELL)

Kad bi srpski birači ovih dana birali novi parlament, u njemu bi sjedili samo zastupnici Vučićevih naprednjaka i Dačićevih socijalista, a opozicijskih zastupnika ne bi bilo ni za lijek jer po anketama nijedna samostalna opozicijska lista kandidata ne bi prešla izborni prag. Slobodni pad opozicijskih stranaka traje i nakon beogradskih gradskih izbora jer je na njima opozicija umjesto očekivanog novog uzleta pretrpjela još jedan uvjerljiv poraz, što je dodatno demoraliziralo barem dio njezinih birača. Stara opozicija predvođena Demokratskom strankom poput svake razbijene vojske glavinja i pokušava zakrpati svoje redove, a nova opozicija koja se kao trolist pojavila na beogradskim izborima zasad bezuspješno pokušava naći formulu s kojom bi se dodatno programski i organizacijski ujedinila kako bi biračima postala jasna i prepoznatljiva alternativa aktualnoj vlasti.

Odmah nakon poraza na beogradskim izborima, kandidat za gradonačelnika nove opozicije Dragan Đilas predložio je svojim partnerima, Jankovićevom Pokretu slobodnih građana i Jeremićevoj Narodnoj stranci, formiranje Saveza za Srbiju u kojem bi se ujedinile ‘sve istinske opozicijske organizacije koje svojim učešćem u Savezu povećavaju šanse za pobjedu i promjenu ne samo vlasti, nego i sistema u Srbiji’. Premda je Đilas javnosti do sada predstavio dvije verzije svojeg prijedloga u kojima je definirao ciljeve, način organiziranja i djelovanja Saveza za Srbiju, on još nije formiran jer PGS i NS ne pristaju na ulogu Đilasovih vodonoša. Dok se s ciljevima koje bi Savez trebao ostvariti manje-više slažu, PGS-u i NS-u sumnjivo je to što Đilas predlaže da bi sve stranke i organizacije koje bi se u njega učlanile svoj pojedinačni razvoj i rast i svoje najbolje ljude morale ‘staviti u funkciju jačanja brenda Saveza pod kojim bi se nastupalo na izborima na svim nivoima. Stranke zadržavaju svoje organe i strukture, pravo na sopstveni razvoj, ali u ključnim segmentima politike nastupaju sinkronizirano i u dogovoru. Cilj je sabrati sve opozicijske glasove’.

Podređivanje stranačkih interesa ‘jačanju brenda Saveza’ još bi barem načelno mogli progutati, no PGS-u i NS-u je neprihvatljiv način organiziranja Saveza koji je predložio Đilas. Po tom prijedlogu, Savez za Srbiju imao bi skupštinu, predsjedništvo (s rotirajućim predsjedavajućim na mjesečnoj razini), menadžera (koji bi organizirao rad Saveza, Đilas je sebi namijenio tu funkciju), generalnog sekretara (prvi operativac i koordinator Saveza, a Đilas je tu funkciju namijenio svojem bliskom suradniku Ljubanu Paniću) i programski savjet. Uz brojne druge primjedbe, PGS-u i NS-u je najspornije to što im se Đilas kao samostalni strijelac koji nema svoju stranku ili organizaciju nameće kao menadžer koji će ih medijski i politički predstavljati u javnosti. Đilasov prijedlog da se opozicija ujedini i organizira na način sličan kompanijskom organiziranju s dioničarskom skupštinom, kolektivnim poslovodstvom, programsko-nadzornim odborom, ali i glavnim menadžerom koji u svojim rukama drži ključne upravljačke i operativne konce vjerojatno neće proći, ma koliko svima u opoziciji u ovom času bilo jasno da im je zajednički nastup na svim budućim izborima jedina šansa da se pokušaju izvući iz sadašnje gubitničke pozicije.

I dok opozicija muku muči u potrazi za načinom kako da osnuje i organizira svoj Savez za Srbiju, pred njezinim nosom Aleksandar Vučić i njegova Srpska napredna stranka već su odmakli u formiranju svojeg saveza za Srbiju. Okosnicu tog Vučićevog saveza čine sve ključne državne institucije, pogotovo otkako se lider naprednjaka odrekao najmoćnije premijerske funkcije kako bi pobjedom na predsjedničkim izborima marginalizirao unutarnju nikolićevsku opoziciju i objedinio svu državnu politiku pod svojom kapom. Prelaskom na predsjedničku funkciju i zadržavanjem stranačke predsjedničke funkcije Vučić se smjestio u poziciju sličnu onoj koju je Đilas namijenio sebi kao menadžer u Saveza za Srbiju, ali još moćniju i efikasniju jer istovremeno upravlja i najmoćnijom srpskom stranačkom organizacijom koja kontrolira parlamentarnu većinu i gotovo sve općinske i gradske vlasti.

U takvom odnosu snaga Vučić je vladi premijerke Ane Brnabić namijenio ulogu operativca zaduženog da dodatno okuplja i širi kapacitete naprednjačkog saveza za Srbiju, ponajprije radi ostvarenja glavnog cilja sada jedinstvene Vučićeve i naprednjačke državne politike – članstva Srbije u Europskoj uniji. I premda joj Vučić udara ritam i određuje pravce kojima će se kretati, Vlada Srbije postala je osovina oko koje se vrte procesi promjena koje su nužne za uspješno vođenje pristupnih pregovora s EU-om. Najjasnije se to vidi u pregovaračkim područjima u kojima Srbiji iz Brisela stiže najviše pohvala i kritika, od ekonomskih reformi i fiskalne konsolidacije, preko regionalne suradnje i normalizacije odnosa s Prištinom, do funkcioniranja pravne države i medijskih sloboda.

Na ovih dana održanoj petoj plenarnoj sjednici Nacionalnog konventa o EU-u, koji okuplja oko 700 organizacija civilnog društva i koji služi kao platforma za dijalog organizacija civilnog društva i predstavnika vlade o svim temama koje se tiču pregovora s EU-om, Ana Brnabić je kao prva premijerka/premijer koji je sudjelovao u radu konventa, uz ostalo, poručila da ni njezina, kao ni bilo koja vlada ‘nema dovoljno kapaciteta da gura sveobuhvatne reforme’, zbog čega mora biti otvorena za sve organizacije civilnog društva i privredu kako bi ‘gurala zemlju naprijed’. I premda u Srbiji, pa i šire, još uvijek prevladava uvjerenje da su Ana Brnabić i njezina vlada lutke na koncu Vučićeve autoritarne vlasti, potezi koje ona vuče i procesi koji se odvijaju u Srbiji ukazuju na to da se ne radi o friziranom i verbalnom otvaranju prema civilnom sektoru i drugim dijelovima društva kako bi se prikrila diktatorska ćud Vučićeve vlasti. Naime, Vlada je upravo odlučila prihvatiti najveći dio primjedbi i amandmana civilnog sektora i strukovnih udruženja na službeni prijedlog ustavnih promjena koje se odnose na pravosuđe te ih je tako popravljene poslala Venecijanskoj komisiji kako bi dobila i njezino mišljenje prije nego što ih pošalje na usvajanje. Istovremeno su Vlada i predsjednik Vučić odlučili vratiti na početak definiranje i usvajanje medijske strategije na čiji su prijedlog novinari i njihova cehovska udruženja, ali i brojne udruge civilnog društva, imali niz primjedbi. Vlada i resorno ministarstvo uključit će i njihove predstavnike i međunarodne stručnjake u pisanje i donošenje nove medijske strategije, a potom, valjda, i u izradu nove zakonske regulative.

Posredstvom vlade Ane Brnabić, Vučićev savez za Srbiju počeo se, po svoj prilici, uspješno širiti na civilni sektor i stručnjake i kad je riječ o funkcioniranju pravne države, ljudskih prava i medijskih i drugih sloboda, kao što ih je uspješno uključio u provođenje ekonomskih reformi i fiskalnu konsolidaciju zemlje. Dotle se opozicijski Savez za Srbiju vrti ukrug zasad jalovo pokušavajući ujediniti opozicijske političke stranke i tek manji dio organizacija civilnog društva i sindikata. Ankete pokazuju da birači to vide pa Vučićev savez za Srbiju sve više nagrađuju, a nesuđeni Đilasov Savez za Srbiju i dalje kažnjavaju.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više