>

novosti logo

Kultura Kultura

Optimizam racionalnosti

Izložba ‘Pokrenuto oko: talijanska kinetička umjetnost od 1950-ih do 1970-ih’ u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt: Talijanski autori kinetičke umjetnosti predstavljeni su jednostavnom i ozbiljnom izložbom koja umjesto intelektualne oholosti predstavlja optimizam racionalnosti, svečan i dohvatan svakome tko joj pristupi

Zašto nije pretjerano reći da je izložba ‘Pokrenuto oko: talijanska kinetička umjetnost od 1950-ih do 1970-ih’, postavljena u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, upravo ‘senzacionalna’, kako je na njezinom otvorenju rekao ravnatelj te institucije Miroslav Gašparović? Možda zato što je riječ o jednostavnoj i ozbiljnoj izložbi koja umjesto intelektualne oholosti predstavlja optimizam racionalnosti, svečan i dohvatan svakome tko joj pristupi. Ili zato što je riječ o povijesnoj izložbi, onoj koja u svakoj minimalnoj gesti pokazuje snagu nekadašnje epohe ‘velikog’ dvadesetog stoljeća. I zato što je, konačno, riječ o umjetničkoj estetici modernizma u kojemu se demonstrativno uklanjaju granice između umjetnosti i svakodnevnog života: onako kako je rečeno i urađeno u slavno vrijeme posljednje domaće avangarde, Novih tendencija. Mnogi autori čiji su radovi predstavljeni na ovoj izložbi pripadaju upravo umjetničkoj zajednici Novih tendencija, pa je dodatna zanimljivost u tome da se ‘Pokrenuto oko’ održava u istom prostoru u kojem je bila održana i posljednja izložba tog međunarodnog pokreta.

Domaća publika, dakako, dobro poznaje radove predstavnika Tendencija, gotovo je navikla na fenomene kinetičke umjetnosti i luminokinetike kojima su savršeno operirali domaći autori poput primjerice Aleksandra Srneca, čija je retrospektiva ‘Prisutna odsutnost’ prije šest godina otvorila zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, ostajući najboljim izložbenim pothvatom te kuće do danas.

Dijelu domaće publike sigurno već ide na živce specifični nostalgičarski retro, retorička komemoracija povijesnoherojske geste Novih tendencija. Baš takvoj publici je, kao delikatnim suvremenim konoserima, najprije posvećena ova izložba, koja se u mraku i prikladno skromnoj kvadraturi Muzeja za umjetnost i obrt bolje, po našem mišljenju, smjestila nego što bi joj to bilo moguće u nemirnoj, ‘nesređenoj’ arhitektonici Muzeja suvremene umjetnosti.

Na izložbi je predstavljeno dvadesetak talijanskih autora kinetičke umjetnosti koji su, pod očitim utjecajem konstruktivizma i futurizma, stvarali radove stvarnih ili optički fingiranih pokreta. Kinetika se pritom proizvodi putem ugrađenog mehanizma ili pomicanjem promatrača, a ključna modernistička os nalazi se u neizostavnosti odnosa promatrača i promatranog. Kinetička umjetnost se, što je posebno naglašena dobrodošlica na ulazu u izložbeni prostor, deklarativno odmaknula od ideala superiornog autorstva razumijevanjem umjetnosti kao kulturne aktivnosti i/ili zanata u kojem ravnopravno sudjeluju umjetnici, mehaničari-obrtnici i promatrači. Izložba talijanske kinetičke umjetnosti zato je, doslovno, reprezentacija radova kulturnih radnika umjetničkog modernizma prošlog stoljeća. Oko posjetitelja-promatrača jest pritom kinetički pokretač, pa se svatko u obilasku muzeja osjeća neobično ležerno uz privilegiju senzacija u lapidarnoj kretnji nekog jednostavnog mehanizma ili drugačijem kutu na pogled ‘banalnog’ dvobojnog rastera.

Radove Giovannija Anceschija, Enza Marija, Getulija Alvianija, Alberta Biasija, Marcella Morandinija, Antonija Barresa, Bruna Munarija, Davidea Borianija, Lie Drei i još nekolicine fantastičnih kulturnih radnika koji se predstavljaju na izložbi, nećete moći shvatiti kroz njihove fotografske reprodukcije koje su dostupne u popratnom katalogu. Jer itekako vrijedi provjeriti razliku između informativne i doživljene razine radova talijanskih ‘kinetičara’. Važno je shvatiti i vidjeti biografije čitave generacije umjetnika koji su s punim povjerenjem u tanki karton, željeznu prašinu arbitrarno pomicanu malim elektromotorom, kolaž komplementarnih boja, aluminij na dasci, rebrasti karton, krojačke pribadače na kaučuku, emajl na rotirajućem mehanizmu – uz autorske potpise najtanjom mogućom tehničkom olovkom – iskreno pronosili uvjerenje o neophodnosti rudimentarnih, svima dostupnih materijala čija je mijena moguća isključivo uz zajedničku misaonu igru i dobru volju vještih ruku.

Biografije autora ove izložbe predstavljaju, uostalom, važan dio europske kulturne povijesti. Primjerice, Bruno Munari (1907. – 1998.), inače znan i kao autor dječjih slikovnica, najstariji je autor čija su djela prisutna na izložbi, bio je u mladosti član futurističkog pokreta, ali se kasnije zbog zloupotreba talijanskih fašista od njega jasno distancirao. Edoer Agostini (1923. – 1986.) kao ratni zarobljenik vratio se 1943. u Italiju, pokrenuo krojačke radionice i od samoukog slikara izrastao u ključnu osobu različitih talijanskih umjetničkih grupa. Getulio Alviani (1939.) udomaćeno je pak ime Novih tendencija. Alvianijeve ‘Površine vibrirajuće strukture’ su izložbena antologija, a njegovo prijateljstvo s Ivanom Piceljem detaljno je dokumentirano u Piceljevoj arhivi što je čuva MSU.

Biografija Enza Marija (1932.), dizajnera i modernističkog umjetnika koji je često gostovao u Zagrebu, svjedoči ne samo o golemoj energiji i angažmanu tadašnje umjetničke scene, nego i o dubokim suvremenim reperkusijama njihovog mišljenja. Osim što je sudjelovao i često bio nagrađivan na brojnim izložbama kinetičke umjetnosti i industrijskog dizajna, Mari je (bio) dosljedan komunist koji marksistička načela nastoji ugraditi u načela industrijskog dizajna. U tom je smislu 1968. napisao polemički tekst protiv komodifikacije umjetničkih zbivanja ‘Un rifiuto possibile’ (Moguće odbijanje), čije bi suvremeno čitanje bilo, iz različitih razloga, više nego dobrodošlo. Mari je 1974. napravio fenomenalnu knjigu ‘Autoprogettazione’ namijenjenu ‘uradi sam’ konceptu namještaja od drva. Iako je taj priručnik tragično nepoznat široj javnosti, ove je jeseni blagoslovljeno uskrsnuo u praksi dvojice Šibenčana, arhitekta i urbanista Darija Crnogaće i Marka Chabova, koji su za vrijeme edukativne radionice izradili namještaj po Marijevim uputama.

Konačno, zagrebačka izložba talijanske kinetike ima i modni dodatak, kao odvojeni kutak modnog dizajnera Fausta Sarlija (1927. – 2010.). Sarli je očigledno, direktno i blagotvorno inspiriran talijanskim futurizmom, a danas je sinonim najviše dizajnerske ženske mode za ukus svake pojedine članice globalnog džet seta. Sarli je dizajnerski ekvivalent kinetičkog modernizma i po mjeri skromnosti koju je uvijek isticao govoreći: ‘Sin sam krojačice, ja sam krojač, najbolje radim kad imam materijal od starih napuljskih zastora.’

Izložba je otvorena do 14. veljače: vrijedi je vidjeti i misliti u smjeru suvremenih zbivanja na artističkoj sceni, u svakom slučaju i pogledu.

1/2