Nakon posljednjeg rata, sela u Lici nekoć nastanjena ljudima srpske nacionalnosti uglavnom su opustjela. U mnogima više nijedan dimnjak ovih jesenjih dana ne signalizira život u kući, u drugima je pak stanovnika da ih se može na prste izbrojati. Ni Prljevo kraj Gračaca nije izbjeglo toj sudbini: u njemu posljednjih osamnaest godina boravi samo Petar Šijan, boreći se trajno s oskudicom, bolešću, divljim zvijerima i oštrim zimama. Prljevo, na razmeđi Like i Dalmacije, od Knina je udaljeno 22 a od općinskog središta Gračaca 35 kilometara: prema oba regionalna središta putevi su loši, no ipak više gravitira ličkoj ‘strani’. Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011., u njemu je živjelo sedmero ljudi, za razliku od zamalo dvjestotinjak desetljeće prije toga. Danas je ondje tek Petar. Do kuća njegovih komšija po susjednim selima, pogled iz njegova doma uopće ne dopire. Šijan je ove godine, kako sam kaže, ‘proslavio punoljetstvo’ svog povratka iz Srbije, nakon petogodišnjeg lutanja Slavonijom i Vojvodinom. Da se nije vratio, uvjeren je, više ne bi bio među živima. - Osam sam mjeseci s porodicom proveo u Slavoniji. Obišao sam gotovo sva slavonska sela, nagledao se u njima svega i svačega i nisam se ondje baš pronašao. Otišli smo zato dalje, prvo u Šimanovce, a potom u Bački Gračac, Odžake. Pet sam godina živio u Srbiji i zatim se odlučio vratiti kući. Znao sam što me čeka, da je ovdje sve srušeno i opljačkano, ali ja ondje više nisam mogao – započinje Petar naš razgovor.Prije nego što će se ponovno vratiti povratničkim problemima, oslikava nam nekadašnje Prljevo, živo selo koje još obitava u njegovim sjećanjima i uspomenama. Samo se u zaselku nazvanom po njegovom porodičnom prezimenu vilo iz jedanaest dimova, dok je cijelo selo imalo oko pet stotina duša – i u svakom domaćinstvu barem šestero djece. - Teško je danas povjerovati da je ovdje 1959. u centralnoj školi radilo petoro učitelja: iz Šijana je u nju išlo 15 đaka, uz još 180 onih iz Prljeva i Pribudića. Kad sam ja bio đak, nije bilo ni klupa ni stolica, samo daska postavljena na cigle, no zato nas je u prvom razredu bilo 35-ero. U to su vrijeme žene u prosjeku rađale između šestero i desetero potomaka. Nakon Drugoga svjetskog rata ovdje je oformljen seoski odbor s 330 domaćinstava: bilo je oko 700 brakova, a samo u četiri nisu začeta djeca. Ljudi su teško živjeli od poljoprivrede i stočarstva, ali bili su hrabri i veseli. Radilo se mnogo od rane mladosti, pa su svi uglavnom bili zdravi i dugovječni. Ja nemam formalnu naobrazbu, ali u rukama imam sedam zanata i sve sam ih naučio radeći po selu: po potrebi sam tako bio bravar, stolar, zidar, varioc, remenar i kovač - kaže Petar. Osim dvije godine obaveznog vojnog roka, mladost i zrelost je proveo u selu brinući se o konjima, kravama, ovcama, kozama i svinjama, baveći se poljodjelstvom i privređujući vlastitim rukama. Stoga ne čude tolika volja i želja da se vrati rodnoj grudi.
Obraćao sam se lokalnim vlastima, ali mi je čovjek kojeg i danas pamtim rekao da mogu tražiti što hoću, ali da dobiti ništa neću. Tako je i bilo, nisu mi pomogli ni s jednim običnim piletom
- Prvi sam put ponovno došao u novembru 1999. da riješim neke papire: sve je ovdje bilo porušeno i pusto, pa sam 22 dana spavao u kući jednog komšije. Unatoč tome što sam bio u nezavidnoj financijskoj situaciji, imao sam jaku volju i veliku podršku najbližih da se za stalno vratim. Zet mi je došao pomoći raskrčiti oko kuće i možete zamisliti kako je to izgledalo kad smo punih šest dana palili granje i raslinje. Potom smo okopali baštu i zasadili povrće za nadolazeće proljeće - prisjeća se Šijan prvih povratničkih mjeseci.
Godine koje će uslijediti neće biti ništa lakše, no prihvatio je da se opstati može samo upornošću i s optimizmom u najvećim izazovima. Bio je tada izdvojio i oko 2.500 kuna za strujni priključak, no na njega je morao čekati cijelo desetljeće, pa su mu kroz to vrijeme život osvjetljavali samo sunce i svijeće. Punih šest mjeseci nije mogao ostvariti ni lipe prihoda, nikakvo osiguranje i socijalna primanja na temelju tzv. zelenog kartona, a samo su ga lijekovi, koje je nabavljao uz pomoć brata u Zagrebu, stajali oko sedam stotina kuna mjesečno.
- Kad sam napokon ostvario pravo na socijalu, odmah sam otišao do pošte javiti bratu da ne šalje novac za lijekove, a on mi je ipak poslao za oporavak od infarkta koji me pogodio u međuvremenu. Raskrčio sam put sam, pa bih se pješice otputio do grada. Znao sam stopirati i uvijek bi se netko zaustavio i povezao me: ima puno dobrih ljudi, koji mi to nikada nisu htjeli naplatiti – priča Petar, dok mu se oči povremeno zamagljuju suzama. Socijalna je primanja morao nečim nadopuniti, pa je od brata, sestre i sinovca posudio nekoliko stotina eura za kupnju dviju koza. I taman kad je pomislio da opet staje na svoje noge, vlak mu je na obližnjoj pruzi pregazio tek stasalo stado.
- Javio sam bratu što se dogodilo, a on je samo rekao: ‘Nemoj se sekirati, kad je sve otišlo, nek’ ide i to. Ne padaj, zametnut ćemo novo.‘ Opet mi je pomogao da kupim tri koze i dvije ovce. Obraćao sam se lokalnim vlastima, ali mi je čovjek kojeg i danas pamtim rekao da mogu tražiti što hoću, ali da dobiti ništa neću. Tako je i bilo, nisu mi pomogli ni s jednim običnim piletom. Ali eto me sad, živim idalje i imam sve što mi je potrebno – ne obeshrabruje se Petar. Svojim je rukama izgradio štalu i pomoćne objekte, sanirao roditeljsku kuću te pomoću državnih sredstava i nakon pune četiri godine čekanja, obnovio svoju. Premda mu mirovinska primanja iznose svega osamsto kuna, stočarstvom krpa tanašni kućni budžet. Izvorskom vodom, kaže, liječi tijelo, a čistim zrakom dušu, pa mu je svaki dan u Prljevu pravi melem.
- Kada sam se tek bio vratio, nisam se mogao sagnuti pomusti kozu. Onda sam preživio i osam operacija radi raka prostate, jedna me čeka i potkraj godine, no ja se osjećam kao zdrav čovjek. Ovdašnja se voda s izvora ne može usporediti s gradskom iz vodovoda, pa kad me posjeti sin s unukom ne dam mu da pije kupovnu vodu, nego samo ovu našu zdravu, s jednog od sedamnaest vrela. Osim toga, ovdje nema fabrika, pa ni zagađenog zraka. Radi se ipak svaki dan, od svitanja do zalaska sunca, pa nije slučajno što su ovdašnji ljudi bili razvijeni, zdravi i što su mahom doživljavali duboku starost - mudro će Petar. Nisu mu problem ni duge i jake ličke zime: priprema ljetinu za stoku i drva za ogrjev, konzervira povrće iz bašte, a kruh je naučio mijesiti i peći u svojoj šezdesetoj. Kad snijega ne bude previše, navrati kombi-trgovina, pa kupuje nešto soli, brašna i higijenskih potrepština. Drugo mu, skromno tvrdi, i ne treba.
- Ni zime više nisu kao nekada. Sjećam se kad bi po petnaest dana i noći snijeg uzastopce padao, pa bi sve bilo zameteno, ni do susjedne se kuće po par dana ne bismo uspijevali probiti. I sad bude snijega, ali ga je malo i brzo se topi. Samo da nam je još nekako put napraviti, da nam je lakše do grada, makar pješice. Autobusa više nema, samo mi jednom mjesečno pošalju auto da odem doktoru u Gračacu. Za odlazak do zadarske bolnice sam plaćam taksi, al’ kad vozači vide kakav nam je put, dođe čovjeku neugodno – kaže čovjek koji unatoč prirođenom optimizmu ipak ne gaji nade o svijetloj budućnosti svoje Like i svog Prljeva.
- Tko je Liku raselio i Evropu je raselio, ja to tako vidim. Samo onaj ovdje rođen može tu opstati, ovo voljeti i za to živjeti. Mogu sada po Lici naseljavati koga hoće, ali nitko osim Ličana ne može u njoj opstati. Zec gdje je rođen, tu i glavu gubi: ljudi tako život provedu u Americi, pa idu kući umrijeti. Ali kad vidite koliko nas danas ima, budućnost vam bude jasna – pomalo proročanski završava Petar naš susret.
