>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Osnovna škola u Wolfikonu

Shvatio sam da je učitelj Rilkeove stihove prepisao još u petak, da bi ga nastavno gradivo u ponedjeljak čekalo pripremljeno. Pomislio sam da neće on ovom uzrastu predavati o prezahtjevnoj Rilkeovoj pjesmi. Ali on baš to radi!

Sviđaju mi se švajcarske osnovne škole sa jednom učionicom u kojoj istovremeno i zajedno nastavu prate učenici svih razreda. Sviđaju mi se, ne zato što me malko podsjećaju na moju prvu osnovnu školu, ne, moja je bila dvosobna iz nemaštine, a ove švajcarske su jednosobne iz više razloga, ponekad čak, kako da kažem, i iz viška aspiracija. Sviđaju mi se takve škole, ne zato što su, kako se priča, proizvod ljevičarskog pozitivizma, nego zato što su za mene one slika šarenoga svijeta, punoga raznih glava i ruku raznih i nogu. Sviđaju mi se, iako predobro znam da učitelji u takvim školama rade mnogo više i njihov je rad mnogo teži nego rad onih učitelja u razredima koje čine djeca vršnjaci. Te jednoučioničke škole za male zajednice su najbolji uvod u svijet, u njegove trgove i u kafane, bez kojih svijet nije svijet.

To pa to i sve to učinilo je da prošle nedjelje prema večeri zovnem prijatelja Markusa Kollera, učitelja u takvoj jednoj školi, i da ga pitam, bih li mogao sutradan, u ponedjeljak, prisustvovati nastavi u njegovoj školi u Wolfikonu, kanton Thurgau. On mi je ponudio da me odveze svojim autom, kad sutradan rano bude išao na posao, svratio bi po mene. To njemu nije baš usput, a meni je najbolja mogućnost da dođem do škole u brdima iznad Weinfeldena, te sam tu iznenadnu povoljnost odmah prihvatio. Kad smo se čuli, nebo je bilo vedro, i s njega su žmirkale zvijezde.

Ali je tokom noći krenula kiša i pretvorila sve u Macondo. Kad je Markus došao po mene, još se nije bilo razdanilo, nebo se nije trijeznilo, matićevski jasan jasen jeseni. Pred školu smo stigli prije sedam. Prije nas je upravo bila stigla Markusova kolegica Esther Brunner, zadužena za najmlađe učenike. Ušli smo u praznu učionicu i prvo što sam pogledao bila je zelena školska tabla. Na njoj je, bijelom kredom i jasnim rukopisom, bila ispisana Rilkeova pjesma ‘Herbsttag’, ‘Jesenji dan’. Pomislio sam da je pjesmu ispisao učitelj u primjer kako valja pisati stihove, lijepo i čitljivo, jedan ispod drugoga i jasno razdvojiti strofe. Očekivao sam da učitelj obriše tekst s table, jer je očito bio ostao od petka. Ali on pjesmu nije obrisao. Pomislio sam da će to učiniti nekoji đak ‘redar’, ali ni takav nekakav nije pjesmu dirnuo.

Počinje nastava, svi su na svojim stolicama. Ove su svaka namještene prema visini učenika, tako i stolovi za pisanje. Učenika je ukupno 19, a najprije se petnaestak minuta pričaju priče. Jedan mali kazuje kako ptice grabljivice uvlače kandže kao mačke, pa ih izvlače kad se ustremljuju na plijen. Učitelj ga pita otkud mu ta besmislica. Nije besmislica, gledao sam. Javljaju se još dvojica iz prvog razreda i govore da su i oni to vidjeli. Učitelj im dokazuje, mirno i u pola glasa, da je to što pričaju jedna koještarija, da se kandže niti uvlače niti izvlače, kandže su stalno izvučene. Ništa, do kraja časa su pričaoci ostali na svojim tvrdnjama.

Iza toga se prešlo na ono što je pisalo na tabli. Tek tada sam shvatio da je učitelj Rilkeove stihove prepisao još u petak, da bi ga nastavno gradivo u ponedjeljak čekalo pripremljeno. Pomislio sam da neće on ovom uzrastu predavati o prezahtjevnoj Rilkeovoj pjesmi. Ali on baš to radi! Evo cijele Rilkeove pjesme i prevoda nezaboravnog Branimira Živojinovića:

Herr: es ist Zeit. Der Sommer war sehr gross.

Leg deinen Schatten auf die Sonnenuhren,

und auf den Fluren lass die Winde los.

Befiehl den letzten Früchten voll zu sein;

gib ihnen noch zwei südlichere Tage,

dränge sie zur Vollendung hin und jage

die letzte Süsse in den schweren Wein.

Wer jetzt kein Haus hat, baut sich keines mehr.

Wer jetzt allein ist, wird es lange bleiben,

wird wachen, lesen, lange Briefe schreiben

und wird in den Alleen hin und her

unruhig wandern, wenn die Blätter treiben.

Gospode, čas je. Natraja se leto.

Zasenči sunčanike, razobruči

vetar, da poljem jesenjim zahuči.

Poslednjem plodu zrenje zapovedi;

još dva-tri dana južnija mu daj,

usavršenju nagnaj ga, nacedi

poslednju slast u teškog vina sjaj.

Ko dom sad nema, taj ga steći neće.

Ko sam je sada, dugo sam će biti,

čitaće, pisma pisati i bditi,

i nemirno će gledati drveće

kada se lišće stane zrakom viti.

Moji vršnjaci s ovom su se pjesmom sreli u gimnaziji. U lektiri po izboru. Mislio sam da je to preteška građa za djecu od sedam do trinaest godina, pa me zanimalo šta će učitelj načiniti od svega. Ono što je uslijedilo ne bih vjerovao nikome da je čuo, ali sam čuo svojim ušima pa pričam šta sam čuo. Jedna djevojčica, desetak godina, kaže da pjesma ima tri strofe, drugu za stih dužu od prve, a treću za stih dužu od druge, i da to ukupno čini 12 stihova, neko dodaje da taj broj označava sate i mjesece, a jedan dječak objavljuje da se pjesma uklapa u današnji kišan dan, jer je tužna i sumorna. Lutanja je bilo po pitanju ‘posljednje slasti u teškom vinu’, sve dok jedna starija djevojčica nije kazala kako pjesnik zapravo misli na grožđe, koje je predodređeno da bude vino. Najmlađi su slušali, nisu se miješali. Onda su je svi zajedno nekoliko puta čitali naglas. Već tada sam kišni prvi oktobarski dan mogao upisati u dobitak.

Onda je došlo računanje, tu su se razredi razmjestili sa svojim gradivom. Prvi računa do 20, drugi do 100, treći do 1000, a dalje nema granice. Tu su i učitelj i učiteljica radili posebno sa svakim razredom, u pola glasa, skoro šapatom. Đak, kojem nešto nije jasno, javlja se dignuvši ruku. Ruku drži podignutu sve dok je učitelj ne vidi i ne priđe mu, nikakva glasnoga java ni zova nema. Domaći zadaci se pretresaju podrobno i nema mogućnosti da šlampavost ostane neprimijećena. To sam sve gledao s kraja učionice, ruku nisam dizao, da se ne bi otkrilo kako sam jedini koji je u školu došao bez urađena domaćeg zadatka.

Onda je došao čas sviranja i pjevanja. Učitelj je uzeo gitaru, dvije djevojčice po Glockenspiel, a jedan dječak ksilofon. Cijelih 45 minuta se sviralo i pjevalo, dosta pjesama, jedna religijska (Laudato sii, o mi Signore), više svjetovnih, jedna kaubojska, jedna rock i školska himna. Kod nekih pjesama učitelj zahtijeva da se pjevanje ponovi, da se glas podigne. Učiteljica Brunner sve vrijeme pjeva s djecom, a djeca sva pjevaju opušteno, nekoje drži druga podruku, poneko dvoje zagrljeno. Školsku himnu su otpjevala jako skladno i jako lijepo. Na poklon sam dobio list sa notama i jednostavnim tekstom, koji je na jeziku što se ovdje zove Schwitzerdütsch napisao neki od prethodnih učitelja, i koji kazuje kako su đaci jednoučioničke škole vatra i plam te plam i vatra, te kako je to škola otvorenih vrata, pa opet vatra i plam, plam i vatra, plam i žar, te kako Gesamtschule njima daje snagu.

Füür und Flamme, Flamme und Füür!

Mir sind e Gsamtschuel, offen isch dTür

Füür und Flamme, Flamme und Gluet:

Ü –si Gsamtschuel macht Muet.

Izišao sam iz škole i hodao po selu. Kiša je prestala, pa sam odšetao do susjednog Zezikona. Čekao sam da se razvedri, e da u daljini vidim Bernske Alpe, koji se odavde jako dobro vide kad nije oblačno. Ali se nebo sklopilo a zemlja je digla maglu, što je bila jasna poruka da je lista mojih dobitaka konačna. Uzeo sam poštanski autobus, te se spustio u Weinfelden.

1/2