Kao da su se vratile devedesete – gotovo da nema onoga tko to nije pomislio nakon što se pronijela vijest da je u petak kasno poslijepodne u klasičnoj sačekuši ranjen poznati biznismen Milan Beko. Desilo se to u trenutku kad je izlazio iz automobila. Napadač je pritrčao na oko metar blizine i počeo pucati: od četiri metka, dva su ga pogodila u trbuh i grudi, a morat će biti zauvijek zahvalan svom vozaču koji je odmah vještim manevrom pomaknuo vozilo unazad i zaštitio ga od daljnje pucnjave, nakon čega su dvojica napadača pobjegla.
Ranjenog biznismena vozač je odmah prevezao u Klinički centar Srbije, uslijedila je teška operacija, ali, po svemu sudeći, Beko se oporavlja. Policija je ustanovila da su napadači dvojica mlađih ljudi (za jednoga navodno postoji i foto-robot), koji nisu bili maskirani, već su na glavi imali samo kapuljače; jednom je kapuljača u jednom trenutku spala. Pretpostavlja se da je bio i treći suučesnik, koji ih je čekao u vozilu spremnom za bijeg, negdje u blizini Bekove kuće na Dedinju, u ulici u kojoj, inače, ima nekoliko stranih ambasada i koja je pokrivena većim brojem kamera.
Ne samo ministar Nebojša dr. Stefanović, već i sam premijer Aleksandar Vučić, izjavili su da je očito da napadači nisu profesionalci, valjda zbog toga što se nisu propisno maskirali, kao i zato što su ‘samo’ dva metka pogodila cilj, a iza sebe su ostavili čahure i jedno zrno, kao i nekih 20-ak opušaka pomoću kojih će se moći doći do njihovog DNK-a. Na tu tezu ne gledaju blagonaklono stručnjaci, kako kriminolozi tako i ostali, pa tako advokat Božo Prelević upozorava da bi se vlastima teza o amaterima mogla obiti o glavu: što ako ih policija ne pronađe, kakvi su to amateri koji pokušaju ubiti nimalo nevažnog čovjeka u Srbiji, a potom netragom nestanu?
Premijer Vučić, dakako, kritizira one kojima se priviđaju devedesete i kaže da ih mora razočarati podatkom o smanjenom broju kaznenih djela na području Beograda, iako ‘razume tu potrebu da stalno neko pokušava da pokaže kako se uvek nešto loše dešava’
O motivima i naručiteljima još se ništa ne zna, a nagađa se svašta: od toga da se Beko nekom zamjerio, do toga da je riječ o privatnom obračunu. Većina sumnja da je, u svakom slučaju, novac u prvom planu, jer je Beko jedan od bogatijih ljudi u Srbiji, blizak maltene svim režimima i bilo ga je svuda. Za vremena Slobodana Miloševića bio je čak ministar, bavio se privatizacijama, na savezne izbore 2000. godine izašao je na listi Jugoslavenske ljevice Mirjane Marković, a svih tih godina bio je blizak i Zoranu Đinđiću, čiju je Demokratsku stranku i novčano podupirao. Nakon prevrata 5. oktobra, na neko je vrijeme otišao iz zemlje, potom se vratio i nastavio s biznisom, pa je tako postao vlasnikom brojnih poduzeća, među ostalim Luke Beograd (s Miroslavom Miškovićem, koji se ubrzo povukao iz posla), oko koje se godinama spori s Gradom Beogradom, Večernjih novosti i ostalih; ukratko, vlasnik je više od 60 poduzeća. U svakom slučaju, Beko zna kako se pravi novac. O svojim poslovima pričao je i pred istražnim organima, ali istraga nikad nije pokrenuta, pa se u jednom trenutku čak ponudio Vučiću da postane direktor gubitaškog javnog poduzeća Željeznice Srbije. Ni od toga još ništa, iako je sam Vučić pozvao tajkune da pomognu državi i njenim gubitaškim poduzećima. Beko se odazvao, ali jasan odgovor nije dobio.
Samo dan poslije oružanog napada na Milana Beka, napadnut je i dekan beogradskog Fakulteta političkih nauka Ilija Vujačić. Na njega su ispred njegove zgrade, usred bijela dana, nasrnula dvojica mladića s palicama. Zadobio je lakše tjelesne povrede, jer su građani spriječili daljnje batinanje, a mladići su uskočili u automobil (ispostavilo se da je rent-a-car) i pobjegli. Uhapšeni su – znaju se njihovi inicijali i to da je riječ o 21-godišnjacima – i tek treba vidjeti koji su motivi i nalogodavci. No činjenica je da je dekan Vujačić prije dva mjeseca obavijestio svoje kolege u Savjetu fakulteta da je dobio prijetnje preko ‘jedne vojno-sigurnosne osobe’, kao i zahtjeve da podnese ostavku na mjesto dekana (iako mu u svibnju iduće godine ističe drugi četverogodišnji mandat). Prijetnje su i ostvarene, a beogradski dnevnik ‘Blic’ tvrdi da su one potekle s Univerziteta Megatrend i navodi koji je profesor te sumnjive fakultetske ustanove dekanu poručio ‘da se pripazi’ – još jedan sa sumnjivim diplomama i zvanjima, kao i njegov donedavni šef (i vlasnik) Mića Jovanović, za kojeg se ustanovilo da nema barem jedan doktorat, onaj londonski (LSE), s kojim se dičio.
Svi s kojima smo razgovarali, kolege i suradnici dekana Vujačića, podsjećaju na to da je upravo on bio među rijetkim akademskim radnicima koji je tražio da se ispitaju sumnjivi doktorati, od Jovanovićeva dva do također spornog doktorata aktualnog ministra policije Stefanovića. Jovanović je, pritisnut dokazima, podnio ostavku na mjesto rektora svog Megatrenda, ali nikome drugome se baš ništa nije dogodilo; i mrvu morala neutralizirao je premijer svojim izjavama da su to sve ‘gluposti’, jer on to najbolje zna – bio je odličan student Pravnog fakulteta, naime. I tu je novac posrijedi, očito, jer zašto bi se jagmili toliko za titule ako ih ne mogu dobro unovčiti.
Đorđe Vukadinović, urednik ‘Nove srpske političke misli’, za naš list kaže da u svemu, kao i mnogi drugi, vidi povratak 1990-ih i dodaje da je aktualna vlast očito osilila one kojima je sve bilo dozvoljeno do 2000. godine, a koji su se potom morali malo pritajiti, barem u javnom životu. Osveta loših đaka, reklo bi se.
U istom danu kad su studenti FPN-a prosvjedovali zbog napada na svog dekana saznalo se da su prije 20-ak dana djeca pretukla Rašu Popova, 81-godišnji pisca i televizijskog novinara, zato što im nije dao dovoljno novca. Nevjerojatno je da su nasilnici djeca, braća od 11 i 12 godina, koji imaju više od 300 kaznenih prijava zbog razbojništava i krađa, a početkom ove godine pretukli su jednog starijeg čovjeka u središtu Beograda, koji je potom umro.
Na sve to, premijer Vučić kritizira one kojima se priviđaju devedesete i kaže da ih mora razočarati podatkom o smanjenom broju kaznenih djela na području Beograda, iako ‘razume tu potrebu da stalno neko pokušava da pokaže kako se uvek nešto loše dešava’. Kao da ne živi u istoj zemlji u kojoj žive Beko, Vujačić, Popov i ostali ‘stalno neki’.
