Novosti

Društvo

Otpor fašizmu u Bleiburgu

Novosti na prvom blajburškom kontraskupu na kojem su se okupile boračke i antifašističke organizacije Hrvatske, Slovenije, Austrije i Italije, stranke Radnička fronta, Levica i Komunistička stranka Austrije, predstavnici zelenih, studenata, manjina... Cilj im je zabrana profašističkog skupa pod maskom komemoracije, na obližnjoj poljani koja je značila najdalju točku ustaškog bijega

Da se oko tisuća Hrvata na putu za Bleiburg prošle nedjelje događalo nešto neobično, bilo je uočljivo već na hrvatsko-slovenskoj granici. Na prijelazima između Macelja i Gruškovja čekalo se i pola sata do sat. S gužvom izrazito u jednom smjeru te s većim brojem autobusa u izvanrednom aranžmanu. A tamo gdje se na slovenskoj strani kupuju vinjete za autocestu, odmah imamo priliku odmjeriti napadnu količinu crnih majica u opticaju. Putuje se, naravno, i osobnim vozilima, kombijima i motociklima.

Na automobilski prozor Franje Habulina, predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, s kojim ovom zgodom dijelimo prijevoz, banuo je uto i zakucao jedan od takvih namjernika. Postariji čovo, krivonog i nabijen, suncem opaljen, a zbunjen i unezvijeren. I dok Habulin spušta staklo, ovaj mu gura pod nos plastičnu vinjetu: ‘Kako se ovo lipi?!’

Susret je ostao na uspješno riješenim tehničkim pitanjima, bez iskušenja po ideološke pozicije. No sljedeći granični prijelaz, pokraj Dravograda, pokazat će da ta prva gužva ipak nije bila slučajna. Ova granica nije tako zakrčena bila valjda još od širenja šengenskog prostora na Sloveniju prije desetak godina. Tamo nas dočekuje dugačka kolona vozila u kojoj ćemo se dobrano načekati. Ne koliko neki od autobusa, shvatit ćemo kasnije, izloženih rigoroznom pregledu austrijskih policajaca.

Na Bleiburgu je ove godine bilo zabranjeno znakovlje ‘poraženih vojski’, pa će se proustaški hodočasnici dovijati kako da ipak prošvercaju poneki indikativan simbol. Nekakvo crnilo, nekakvo prvo bijelo polje, nekakav ‘Za dom – spremni’

Ovogodišnji komemorativni skup na Bleiburgu, ustvari promocija ustaške ideologije, protekao je dakle u znaku iznimne kontrole nad sudionicima. Zabranjeno je bilo znakovlje ‘poraženih vojski’, pa će se proustaški hodočasnici dovijati na različite načine da ipak nekako prošvercaju na sebi poneki indikativan simbol. Nekakvo crnilo, nekakvo prvo bijelo polje, nekakav ‘Za dom – spremni’.

Očitavali smo takve poruke cijelim putem, strpane u forme između slikovnice i rebusa, ali nismo ove godine posjetili i samo Bleiburško polje. Preciznije te slovenski kazano, Libuško polje, od sela Loibacha iliti Libuče. Značajna je slovenska manjina u Koruškoj, tj. Kärntenu, i pritom je tradicionalno antifašistička, s velikim brojem partizana u Drugom svjetskom ratu, uz pažljivo čuvanje sjećanja na njihovu borbu i pobjedu. A nismo pošli na desničarski skup, naime, nego na povijesni prvi kontraskup onih kojima je itekako dojadila crna promenada svake godine sredinom svibnja.

Dojurili smo s malim zakašnjenjem u centar Bleiburga, Pliberka po slovenski, i upali pravo u žižu. Već nastupaju govornici, viju se zastave i transparenti, sijevaju blicevi. Policija nas usmjerava na skučeni prostor omeđen glavnom gradskom ulicom, željezničkim kolodvorom i sjedištem jedne lokalne banke. Demonstranata nema mnogo, svega oko 150 njih, ali su veoma uočljivi na takvoj lokaciji i s takvim dekorom.

Najprije primjećujemo naše iz Hrvatske, makinalno, po jeziku transparenata, i po kratici RF. Čini se da pripadnika Radničke fronta ovdje ima nekoliko desetina; kasnije ćemo saznati da ih je svega desetak, ali uglavnom dominiraju. Uz suorganizatore iz Austrije, Slovenije i Italije, postaje jasno koliko važnu funkciju ispunjavaju hrvatski sudionici. Nailazimo na poznato lice iz te stranke, Aleksandra Dolića.

- Priključili smo se ovom skupu ne želeći da na njemu sudjeluju samo Austrijanci, oni koji ne mogu podnijeti fašizam u svom dvorištu. Ipak se ovo ponajviše tiče nas u Hrvatskoj. Stoga smo se dosta brzo organizirali kad smo saznali za prosvjed, mada se nismo posebno prijavljivali kao politička stranka, nego je sve ispalo pomalo ad hoc. No snašli smo se na licu mjesta, kao što vidite, uletjeli smo u prosvjed s našim zastavama i transparentima i naišli na opće odobravanje - tumači Dolić.

Uistinu, erefovci djeluju kao da izražavaju stajalište svih prisutnih, a dio natpisa je pritom dvojezičan. ‘Ustaše i četnici: Sieger waren die Nazis nie!’ Nacisti nikad nisu bili pobjednici. Neće im to biti dopušteno ni ubuduće: ‘Za prepoved shoda ustašev in nacistov v Pliberku!’ Jer cilj ovog protesta je zabrana profašističkog skupa pod maskom komemoracije, a na obližnjoj poljani koja je značila najdalju točku ustaškog bijega, s izuzetkom njihove elite koja ih je napustila i uz pomoć Crkve utekla iz Europe.

- Ovdje ipak vlada solidarna atmosfera, pa se i potičemo međusobno na daljnju suradnju u međunarodnom okviru. Sad nam je pogotovo drago što smo došli, da ne misle ovi ljudi kako u Hrvatskoj svi rezoniramo poput desničara koji pohode Bleiburg. Osim toga, takav je naš čin važan i zbog svih onih u našoj zemlji koji se ne slažu s njima - zaključuje Dolić.

U nekom trenu jedan od hrvatskih demonstranata podiže stisnutu šaku prema nailazećem autobusu s pripadnicima suprotstavljene strane. Iza stakla se nečija ruka podiže na fašistički pozdrav. Zauzvrat, nekolicina prvih odmah pokazuje srednji prst. Bus prolazi dalje, inače bi se znakovni jezik nesumnjivo nastavio razvijati do složenijih kreacija. U pozadini tad opet jeknu limena glazba; skupina muzičara u crnim uniformama, ali sa zlatnim prekriženim čekićima – Rudarska godba iz Hrastnika, gradića pokraj Trbovlja.

Andrej Mohar, član Zveze koroških partizanov in prijateljev antifašističnega odpora iz Klagenfurta odnosno Celovca, ovdje moderator kontraskupa, objašnjava nam kontekst događaja.

- Jednostavno smo željeli da Europa zna što Austrija tolerira - kaže on, dodajući kako 1. lipnja upravo ta zemlja preuzima predsjedavanje EU-om.

Kritike su već dijelom urodile boljim efektima, ne samo u kontroli insignija. Osuđujućim su se riječima o neoustašama kod Bleiburga izjasnili brojni ovdašnji političari, mediji pa i biskupi. A kad smo kod popovskog izjašnjavanja, primijetimo kako se na sve češću primjedbu – u Austriji i zapadno od nje – da je komemoracija na Bleiburgu najveći skup neonacista u Europi danas, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić osvrnuo uz rijetko viđeno izmotavanje. Dostojno mu se pridružio gunjanski imam Idriz Beš, usudivši se usporediti žrtve Bleiburga i Srebrenice, s brojnošću kao jedinim parametrom.

S druge strane se okupila prilično šarolika grupacija, kako nam je Mohar predočio. Boračke i antifašističke organizacije Hrvatske, Slovenije, Austrije, Italije, potom slovenska stranka Levica, Komunistička stranka Austrije, predstavnici zelenih, studenata, koruških Slovenaca, sindikalista, židovske manjine itd.

- Zahtijevamo da se zabrani ovaj ustaški i neonacistički skup čije motive ćemo i dalje dokazivati brojnim nedvosmislenim snimkama. Austrija to mora poduzeti po svom ustavu, ali morala bi i Crkva, da se hrvatskom kleru zabrani takva politička misa - rekao nam je ovaj sugovornik.

U naknadnom kontaktu s njim saznat ćemo da je odjek kontraskupa u Austriji bio iznenađujuće povoljan. Više je medija reagiralo savjesnije negoli se očekivalo – upravo zbog međunarodnog antifašističkog pritiska.

- Za početak smo uspjeli, no čeka nas još dosta rada. Najesen ćemo s prijateljima i drugovima iz ovih četiriju zemalja održati zajednički simpozij u Celovcu-Klagenfurtu. Ostvareno zajedništvo nas je veoma okuražilo - podvukao je crtu Mohar.

Ali vratimo se kronološkom poretku, gdje smo napustili naš protestni skup u času dok se na govornicu penje Franjo Habulin. Odmah privlači pažnju – ipak dolazi iz antifašističke organizacije u istoj zemlji odakle nadiru ustaše svojim starim neslavnim putevima i stranputicama.

‘U opredjeljivanju između nacifašizma i antifašizma nema i ne može biti slučajnosti ili pogreške, niti se priklanjanje bilo ovoj, bilo onoj opciji može opravdati bilo kakvim stjecajem okolnosti’, rekao je u uvodnom dijelu. Citiramo nekoliko daljnjih rečenica iz njegova govora: ‘Takve se nakaradne ideje javljaju u Hrvatskoj u vezi s najvećim ustaškim koncentracionim logorom, istodobno i logorom smrti – Jasenovcem (…); Kvislinzi s jugoistoka Evrope produljili su Drugi svjetski rat na ovome području za tjedan dana (…); Zločina odmazde nakon godina nezamislivog nacifašističkog terora, nakon holokausta i genocida, bilo je – u manjoj ili većoj mjeri – u svim do tada okupiranim zemljama Evrope (…).’

Zahtijevamo da se zabrani ovaj ustaški i neonacistički skup čije ćemo motive i dalje dokazivati brojnim snimkama. Austrija to mora poduzeti po svom ustavu, ali morala bi i Crkva, da se hrvatskom kleru zabrani takva politička misa – kaže Andrej Mohar

‘Opravdanje nije, ali jest objašnjenje. Jer’, dodao je Habulin, pozivajući na demokratičnost i otpor falsificiranju povijesti, ‘ti zločini nisu bili politika. Oni su bili posljedica strahota što su ih slobodnomisleći ljudi pod okupacijom, antifašistički borci, njihove obitelji, doživljavali za vrijeme vladavine nacifašizma.’

Nailazimo potom na Violetu Tomić iz slovenske Levice – parlamentarne stranke – koja je već ranije održala impresivan govor. Njihova obilježja dominiraju skupom, uz ona RF-a. Pitamo je kako se Levica našla ovdje, doznajemo da suradnja traje i raste već treću godinu.

- Udružili smo se s još nekoliko ljevičarskih ili barem antifašističkih organizacija iz Austrije, Italije i Hrvatske. Imali smo više sastanaka na temu izrazite fašizacije desnog populizma, osobito nakon izbijanja gospodarske krize. Ljudi traže krivca za svoje egzistencijalne probleme i umjesto da za to okrive kapital, baš krivci očito uspijevaju preusmjeriti narodnu ljutnju prema nekome drugom, izbjeglicama ili gejevima ili Romima - kaže Violeta Tomić.

Rimokatolička crkva predvodi u podupiranju takvih tendencija, primjećuje i ona. A nakon povratka kući predstavnika Levice, kao što ćemo čuti, sve je ispalo očekivano, počevši od javne televizije koja je samo spomenula ovaj prosvjed.

- Ali ne i sudjelovanje Levice kao slovenske stranke na njemu, jer se to valjda mora prešutjeti. Janšini mediji pak, koje sufinancira Orban, već su me optužili da sam u Bleiburgu poticala na mržnju - rekla nam je Tomić u telefonskom razgovoru.

A na kraju kontraskupa, još i nakon kave u lokalu prekoputa Posojilnica-banke, uputili smo se baciti malo izravniji pogled na sudionike onog većeg okupljanja. Nekoliko kilometara prije središta gungule, međutim, zaustavlja nas austrijska policija i upućuje da dalje nastavimo pješke. No već je zasigurno i tamo sam kraj događanja, pa odustajemo. Imamo toga i doma više nego previše, zaključujemo gledajući prolaznike u crnom, ali ne korotnom. Oni crnim slave, ne tuguju.

Koloristički zapitan, a neobaviješten čovjek već bi se upitao kako to da su hrvatski ekstremisti izabrali, još u Domovinskom ratu, baš crnu boju, a ne osnovnu ustašku smeđu. Pa upravo zbog ekstremizma – zbog Crne legije, tih opjevanih ‘crnaca’ Francetića Jure. I onda misle kako je, na konstataciju da je riječ o sljedbeništvu Endehazije, dovoljno reći da oni, eto, zaista nisu to što uporno pokazuju da jesu. Ali barem u Austriji postaje im već tijesnom i neugodnom ta crna koža.

Napuštamo tako Bleiburg i Pliberk, u prijevodu Olovni dvorac, izmješteni deponij najgorih hrvatskih zastranjenja. Okružen teškometalnim zidinama izopačene društvene svijesti. A oko nas lijepa priroda u podnožju planine Pece ili Petzen, krajnjeg istočnog kraka Karavanki, i biciklisti koji promiču cestom na majskom suncu, željni mira od tolikih autobusa.

No da ovu reportažu završimo vedutama iz prometnih situacija, kao što smo je i počeli, treba dodati kako na povratku nije bilo gužve na granicama, nikakve. Gotovo da nije bilo ni graničara, ako ćemo pravo, i sve su rampe bile spuštene, samo da se tisuće nepoželjnih političkih izletnika što prije vrate u svoj nesretni zavičaj. Ovome se može dopisati samo još jedna slika, prometno-infrastrukturna, a osviještena tek na putovanju natrag, pa neka je osmotri kako tko hoće i može.

Između prijelaza Macelj – Gruškovje i Bleiburga, dakle, nalazi se za naše prilike neuobičajeno mnogo primjeraka dvaju tipova naslikanih prometnih znakova te pripadajućih objekata: onaj nalik odozgo spljoštenom X, i onaj poput isprekidano napisanog O. Križni putevi i kružni tokovi, jedan za drugim, unedogled.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više