>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Ovo nam je škola

Ispostavilo se da nam valja iznova učiti o štrajku općenito. U ovom slučaju, praktični nauk nema premca. Postepeni razvoj sindikalnog ustanka pokazao se ispravnim odabirom

Učiteljice i učitelji širom države uputili su štrajk u viši razred. Umjesto cirkularne metode, s obustavom rada svaki dan u nekim drugim školama, prešlo se na totalno zaustavljanje radne aktivnosti posvud. Sad se radi samo politički, van učionica, protestno. Ali prvo kažimo nešto o stupnjevanju intenzivnosti bunta. Činilo se možda kako nema razloga oklijevati, da treba namah stisnuti što žešće, ako se već ima pritiskati.

Ni ta gradacija nije mogla biti igra na sigurno. S razlogom je izazvala skepsu, bojazan da bi puntarska energija mogla splasnuti. No dinamika takve akcije ne biva uvijek izvjesnom, naprotiv. Razni momenti u sveukupnim odnosima koji nju i čine, ne mogu biti poznati dok se radnja ne zakotrlja u punijem obimu. Podrška javnosti, recimo. Nervni postroj vlade. Spektar reakcija medijske scene. Uostalom, čak i samo interno raspoloženje među štrajkačima, a i moguća pojava štrajkbrehera. Sve je to u igri, i još mnogo toga drugog.

Ispostavilo se da nam valja iznova učiti o štrajku općenito. U ovom slučaju, praktični nauk nema premca. Društvena interakcija koja se tako postiže stavlja uvjerenost štrajkača na jedinu pravu kušnju. Postepeni razvoj sindikalnog ustanka pokazao se ispravnim odabirom. Naučili smo još nešto od učiteljske populacije, dok izučava to i ona sama. Naravno, nismo smetnuli s uma da i dalje treba govoriti o opravdanosti štrajka. O političkim njegovim ciljevima, jer ne bi imao smisla tek bunt radi bunta. I potrošio bi priliku.

Nešto više uvoda posvetili smo akcijskoj taktici, ali ne samo zato što znamo premalo, a o njoj ovisi baš tako mnogo. U ovom stoljeću kultura štrajka u Hrvatskoj posve je zakržljala. Nego i zato što je strateški cilj ovog konkretnog pothvata nasreću već dobrano javno znan i opravdan. Ovdje govorimo o jednoj veoma razumljivoj i prihvatljivoj svrsi.

Bez obzira na to što će provokatori i dalje muljati, rezon se dade svesti na nekoliko rečenica. Učiteljice i učitelji žele da im se rad vrednuje kao i drugima visokoobrazovanim radnicima u javnom sektoru. Činovnicima, inženjerima, savjetnicima itd. Tome služi onaj koeficijent u plaći. Ali vlada ne želi ni da pravo s njima pregovara. Vidovi bahatosti koju izvršna vlast pritom ispoljava školski su primjer nepravde. Sam se premijer najprije cinično otresao na štrajkače, tobože vrckavo i vickasto. Završilo je, uoči prelaska s cirkularnog na frontalni oblik štrajka, ignoriranjem zakazanih pregovora. Ministrica obrazovanja je najednom, dok su je čekali, uzela putovati po zemlji i svijetu, i samoisključila se iz procesa nesretnog socijalnog dijaloga. Markirala nastavu, rekli bi u metropoli.

Dosta je proteklih dana rečeno o tome da se prosvjetari ne bune zbog novca, nego zbog dostojanstva. Ali to dostojanstvo koje im valjda želimo kao zajednica priznati, mora se izraziti i kroz pošteno odmjerenu plaću. Čuli smo štošta o učiteljskim plaćama, o tome kako su već izdašne. Još nitko, međutim, nije primijenio komparativni postupak. A za njega postoji indikator, razvikani koeficijent, i ne treba puno za uvid kako osnovnoškolski i srednjoškolski odgojni i nastavni kadar trpi nekorektan tretman poslodavca, ove države.

Učiteljsku krotkost predugo je bilo najlakše zloupotrebljavati. Brzo bi se vidjelo da mnogi u službama i strukturama bližim vlasti, državnoj ili lokalnoj, zarađuju više. Da ne govorimo o povlaštenim korisnicima javnog budžeta, o političarima i braniteljima i svećenicima. Ne samo onima koje nagrađuje lično predsjednica RH. Neka važnost tih društvenih uloga netko izvoli zasebno pojasniti. O učiteljskoj svi znamo sve, ili je čas da se pretvaraju upućenima i oni koji ne znaju, prepisivači.

Navala alibija kojima se ispričava naše učiteljice i učitelje zbog štrajka, nametnuta je odozgo. S pozicija političke moći i utjecaja, dakle. Tjeraju nas da kao društvo ponavljamo razred, a samima im treba dopunska nastava. Pomoću školske metaforike izražavamo se ovdje o političkom, dabome, o načinima organizacije društva. Tako se lakše utvrđuje gradivo. Elem, uz vladu se opet prislonilo više medija. Ono što je zanimljivo jest utisak da ne prednjače uobičajeni servisi vlasti, nego oni kojima je to ipak samostalan izbor.

Točnije, izbor njihovih privatnih vlasnika. I to najviše tamo gdje su vlasnici bliže redakciji negoli je slučaj u velikim medijskim kućama poput Hanze ili Styrije. Bitno žešće su napade na štrajkače tako poduzeli portali Index i Telegram od slugana vladajućih, kao što je javna Hrvatska radiotelevizija. Ova kampanja tih portala pod ruku s vladinom upada u oko zbog toga što u bezmalo svemu drugom oni sami jako kritiziraju vladu. No sad imamo posla s osobnim ideološkim preferencijama njihovih vlasnika desničara. Da bude jasno: desničara po ekonomsko-političkom stavu, jer to i jest glavni te izvorni kriterij za razlikovanje dviju orijentacija. To što oni inače sugeriraju da su ljevičari, a jer nisu nacionalisti, druga je priča. Pa i široko rasprostranjena zabluda, doduše.

Desničari koji planduju na tuđem radu najviše preziru javni sektor o kojem opsesivno mantraju da je parazitski. I živa je istina da javni sektor, ciljano preizložen ovlastima političara, umnogome funkcionira kao poligon za zloupotrebe. No primjer učiteljskog štrajka otkriva da maleni te oholi medijski gazde rješenje za sve vide tek u instrumentariju tržišta.

Njima očito ni na kraj pameti ne pada demokratizacija sektora. Zato smo se u ovome mjesecu načitali nebuloza o potrebi uvođenja razlikovnog sistema vrednovanja rada u školama. Njihovi novinarski pouzdanici, jer drugi ne pišu o tome, među klupe bi uveli plaćanje po učinku. Sve uz licemjernu kuknjavu o interesu djece. Ali ne sumnjajmo, najbolje oni znaju kako i što pritom mjeriti. A pozicije su u ovom ogledu postavljene i u člancima o sindikatima i njihovim vođama, kao i sindikalizmu općenito. Jest, svašta se ima zamjeriti našim sindikatima, prozivali smo ih dosta puta.

Sindikalisti čak i u ovom slučaju na momente bazaju s kojekakvim ispadima. No stavljanje naglaska isključivo na njihove mane, baš u jeku akcije koja se razvija veoma prihvatljivo, tendenciozno je skretanje javne pažnje s merituma. I što bude štrajk uspješniji, to će ih više razapinjati. Takva kampanja uopće nije bezazlena. Ako ovaj sindikalni projekt propadne, s razlogom će se njezini inicijatori kucnuti čašama. O tome smo priupitali Maju Sever, predsjednicu Sindikata novinara Hrvatske koji je objavio podršku štrajku uz pozdrav – solidarno!

- Novinari imaju pravo sve dovoditi u pitanje, pa i učitelje. Ali ovaj štrajk je itekako opravdan, zato je sramotno progoniti ih kao nekakve uhljebe. I gurati dojam da su sindikati generalno štetni. Neki mediji to rade strastveno. Pale se na tržište, uvaljuju liberalnu isključivost, a nemaju pojma koliko je sindikalizam važan u zemljama koje su im navodno uzor. I stalno radnike u javnom sektoru provociraju pitanjem kad bi oni išta zaradili u realnom. Jer, kao, sad imaju prevelika prava. A zašto radništvo u privatnom kod nas nema takoreći nikakva prava? Baš bih voljela malo tamo probati organizirati sindikalnu aktivnost, da vidimo što bi se sve otkrilo - kaže Maja Sever.

Neposredno uoči plasiranja ovog članka iz novinskog izdanja na portal Novosti, sličnu potporu supotpisalo je čak 47 sindikata. Podršku prosvjetarima u štrajku iskazali su i deseci nevladinih udruga, te deseci tisuća anketiranih građana čiji stav izrazito prevladava u istraživanjima javnog mnijenja. S druge strane su rečeni mediji objavili izjave svih onih nekoliko protivnih učiteljica i učitelja koji nisu za štrajk. Ali svakako je nemoguće predvidjeti kamo će sve to na koncu dovesti.

Nećemo spekulirati hoće li sve završiti kompromisno ili će sindikati odustati. Ili će popustiti vlada. Ili će puknuti i prosvjetarima nametnuti radnu obavezu. To bi bilo interesantno, koliko i zapaljivo. I kao da bi moglo izazvati ozbiljne demonstracije, pa i štrajk kudikamo većih razmjera. Nije da manjka razloga i van školstva, osim što nedostaje detonator. Ne bi bilo neočekivano da, ako se učiteljice i učitelji prinudno vrate na rad, ostali izađu i zaustave praktično sve. Samo što bi se tad i štrajkački zahtjevi mogli znatno proširiti.

1/1