Novosti

Društvo

Ovo nije Zagreb za nas

U centru se prenamjenjuju zgrade i počinju dominirati sadržaji u službi turizma. Na prvoj liniji udara su nekretnine koje služe korisnicima prostora za rad i usluge, ali će uskoro i stanovnici osjetiti opadanje kvalitete života zbog povišenih troškova. Polako, ali sustavno bit ćemo istisnuti, i kao stanari, i kao korisnici naših ulica i trgova

Urbanizam je dokaz ludila na zemlji - ovom lapidarnom konstatacijom služimo se kada govorimo o promjenama u prostoru naših gradova. I zbilja ne treba biti arhitektom, pa da se uvidi da npr. usađivanje četverokatnica u nepromijenjeni raster trešnjevačkih uličica u Zagrebu ne funkcionira dobro, već proizvodi katastrofe na puno nivoa. Ovdje želimo, ne prvi, skrenuti pažnju s ekscesnog uništavanja baštine u centru Zagreba na njegov sistematičniji preobražaj, tj. na činjenicu da u tom ludilu ima sistema. Radilo se o fontanama, Umjetničkom paviljonu ili Kamenitim vratima, žrtve nisu samo vedute i simbolička mjesta identifikacije s gradom, već se radi o prenamjeni cijelih kvartova, koju možemo zahvatiti pojmovima poput urbane obnove, urbanog uljepšavanja, gentrifikacije te nove slumizacije, kao naličja istog procesa (ove izraze koristi npr. sociologinja Anđelina Svirčić). Tome možemo dodati i turistifikaciju, nezgrapni izraz kojim se ukazuje na pokušaj krajnje komodifikacije centara gradova, koji sada svi, pa tako i Zagreb, žele i uspijevaju postati turističkim odredištima. O tome smo razgovarali s arhitekticom Dafne Berc i sociologinjom Dianom Magdić koje su već pisale i aktivistički se izložile na ovim temama.

Analiza ukazuje da bi već danas dominantno turistički centar mogao sutra postati disfunkcionalan za metabolizam grada i nepristupačan većini svojih dosadašnjih korisnika - kaže arhitektica Dafne Berc

Zagrebački gradski centar može se okarakterizirati kao multifunkcionalan ili mješoviti centar, jer sadrži i reprezentativnu (političku), poslovnu, ali i društveno-kulturnu ulogu. On ne bi trebao biti ‘niti spomenik, ni zona specijalnih usluga, ni ‘kulturni geto’, nego gradski centar u pravom smislu riječi – tj. dio grada u kojemu se odvija koncentrirani i potencirani urbani život’ (Zorislav Perković, ‘Bijeg u neozbiljnost’, Zagreb, 2002.). Tako su pisali sociolozi urbanizma, no praksa većine svjetskih gradova, a Zagreb tu nije iznimka, ide zadnjih desetljeća drugim smjerom. Sociologinja Svirčić pisala je u isto vrijeme (2002.) kao da još postoji mogućnost nekog urbanističkog ‘povijesnog kompromisa’, pa samo o nama, kao svjesnim građanima, ovisi hoće li centar postati mjesto ljepšeg i ugodnijeg životnog prostora ili se izroditi u nešto drugo. Tu još postoji i neutralni pojam gentrifikacije, koja bi mogla i uspjeti primjeni li se ‘kulturno-antropološki pristup’, kako ga je zagovarao sociolog Rudi Supek u svojoj knjizi iz 80-ih ‘Grad po mjeri čovjeka’. Gentrifikacija je danas izraz kojim se ukazuje na promjenu strukture stanovnika stambenih četvrti u kojima se događa. Ta ‘prestrukturacija stanovništva odvija se tako da se u dotad zapuštene dijelove grada naseljavaju bogatije (srednje ili više) klase stanovnika, tzv. gentrifikatora (gentrifiers). Njima su stariji dijelovi grada iznimno atraktivni i profitabilni pa putem vlasništva ili u suradnji s različitim državnim institucijama investiraju i mijenjaju izgled tih gradskih četvrti kako u estetskom i urbanističkom tako i u strukturnom smislu’ (Svirčić).

Ovaj proces danas je s pravom shvaćen vrlo negativno, pa i zlokobno po život gradova, jer ‘centre urbane izvrsnosti’ pretvara u ‘mešetarske centre izvrsnosti’, a to su preobražaji koji se ne iscrpljuju likovima i djelom (nužnih) političkih posrednika, poput gradonačelnika Milana Bandića ili pročelnika Zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode Silvija Novaka (oni gomilaju krivične prijave, bez sudskih epiloga, protiv sebe), već zaslužuju ozbiljnu socijalnu i klasnu analizu, o tome koje frakcije vladajućih istiskuju one druge, dok ovladani ‘obični’ građani kao žrtve ispadaju iz igre.

Turistifikacija i s njom vezane gentrifikacija i komodifikacija kulture prebrzi su i prežestoki procesi da bi se društvo prilagođavalo u tempu koji bi ih činio manje bolnima - kaže sociologinja Diana Magdić

- Aktualna zbivanja uzduž prepoznatljivog gradskog poteza - područja oko Autobusnog kolodvora, Držićeve ulice, Krešimirovog trga, Ulice kneza Višeslava i Trga žrtava fašizma, Ulice Franje Račkog i prostora Trga hrvatskih velikana, Jurišićeve ulice i pripadajućeg područja Trga bana Jelačića - dio su transformativnog procesa društveno-prostorne dinamike na tom potezu i širem području zagrebačkog Donjeg grada, tj. gradskog centra, u službi privatnog investicijskog interesa i uz okrupnjavanje privatne vlasničke strukture – kaže Dafne Berc.

Funkcionalno se prenamjenjuju pojedine zgrade i počinju dominirati sadržaji u službi turizma.

- Neki od primjera koji su dosad došli u fokus javnosti su: zgrada na adresi Ulica kralja Držislava 5, koja je prenamijenjena iz poslovne u hotel Le Premier; zgrada Zagrebačke banke u Jurišićevoj 22 i zgrada u Praškoj 4 u čijem se prizemlju nekad nalazila Galerija Karas, koje su u procesu prenamjene u hotele; zgrada Glazbenog zavoda u Gundulićevoj 6a i zgrada blizanka nasuprot HNB-a s tri adrese, za koje se ‘nagađa’ da će postati hoteli – navodi Dafne Berc.

Kako se to postiže?

- Transformacija je omogućena nizom postepenih promjena sustava ‘upravljanja, raspolaganja, stjecanja i prodaje državne imovine’ finaliziranih u studenom 2017. formiranjem Ministarstva državne imovine, koje izvršava ‘vlasničke ovlasti u ime Republike Hrvatske u skladu s posebnim zakonom’. U konkretnom slučaju Zagreba, omogućena je i postepenim promjenama funkcionalno-izvršnih odrednica Generalnog urbanističkog plana (GUP) od 2003. do danas, koje su nažalost ujedno i idejne – pojašnjava arhitektica.

O tim procesima Diana Magdić kaže:

- Turistifikacija i s njom vezane gentrifikacija i komodifikacija kulture prebrzi su i prežestoki procesi da bi se društvo prilagođavalo u tempu koji bi ih činio manje bolnima. Svaki pokušaj regulacije je reaktivan, prilagođavanje nekom stupnju poraza i, konačno, ne može predstavljati rješenje jer najčešće ad hoc adresira manifestacije, a ne uzroke.

Antigentrifikacijska redakcija, koju čine arhitekti Dino Belamarić i Dafne Berc te kulturni antropolog i novomedijski umjetnik Bojan Mucko, na listi kandidata za sličan proces prenamjene vidi i druge zgrade i zemljišta u potpunom ili većinskom vlasništvu grada, države i krupnih privatnih subjekata, poput banaka i turističko-razvojnih kuća. Takva vlasnička struktura omogućuje brze transakcije. Danas se zgrade prenamjenjuju u hotele, sutra u bilo što drugo, ovisno o tome što će privatni investitori i vlasnici smatrati lukrativnim za nekretninsku špekulaciju u zagrebačkim gabaritima. Ovaj tim je istražio i utvrdio da ‘prema tom kriteriju samo je na mapiranom potezu detektirano oko 30-ak lokacija za skoru prenamjenu. Pritom su podjednako obuhvaćeni unutrašnji prostori zgrada kao i vanjski prostori ulica, trgova, parkova, gradskih servisa i komunalnih službi - od Autobusnog kolodvora, Branimirove tržnice, Krešimirovog trga, kluba Tvornica; preko kompleksa MORH-a, HAZU-a, HP-a ili Vodovoda, HDLU-a i okolnog prostora, Osnovne škole Ivan Merz, Doma za starije i nemoćne osobe Medvešćak; do sjedišta HDZ-a, Croatia osiguranja, ostalih poslovnica Zagrebačke, Privredne, Poštanske banke i HNB-a, itd.’

Sve to može se saznati iščitavanjem javno dostupne dokumentacije GUP-a i pravno-vlasničkih dokumenata, preciznije katastarskih izvoda i posjedovnih listova za pretpostavljene katastarske čestice uzduž poteza. Već smo rekli da je centar Zagreba mješovit, više od 50 posto izgrađenog tkiva unutar namjene ima radnu i uslužnu funkciju, a ostalo je stanovanje, s istaknutim sadržajima društvene namjene (odgojne, obrazovne, kulturne, zdravstvene te ustanove za skrb o starijima i nemoćnima). No, kako ističe Dafne Berc, ‘GUP-ovska definicija područja mješovite, pretežno poslovne namjene izbrušena je u okviru uspostavljenog upravljačkog sustava u brzopotezni instrument za provedbu prenamjena kojima se podižu cijene nekretnina, odnosno njihovog najma, dok u tom scenariju tzv. gradski projekti uljepšavanja javnog prostora djeluju kao pojačivači nekretninsko-špekulantskog procesa’.

Sada su na prvoj liniji udara nekretnine koje služe korisnicima prostora za rad i usluge, ali već sljedeći razvojni korak procesa podrazumijeva i stanovnike koji će zbog povišenih troškova života brzo osjetiti efekte opadanje kvalitete života i društvenog isključivanja. Iako pojedine ekonomije aktivno sudjeluju u procesu, on ih pogađa jednako kao i ostale korisnike ovoga prostora.

- Direktne posljedice su osiromašen društveni krajolik i pripadajući kulturni teritorij, te postepen nestanak svih nekomercijalnih aktivnosti.

Kao aktivistica i organizatorica, Diana Magdić, na kratki rok nije optimistična.

- Brani se, manje ili više gorljivo i manje ili više duhovito, ono što je očito napadnuto i oko čega postoji neki konsenzus o vrijednosti, ali nema se kapaciteta i društvene (političke) moći da se taj otpor ili omasovi ili artikulira na kreativan način – kaže sociologinja.

Istovremeno, većina fundamentalnih promjena odvija se ispod radara i široke i stručne javnosti, papirnato i legalno, a vidljivi ekscesi koji izazovu društvene burice samo su pjena na moru zakonima i kapitalom podržanih transformacija koje je izuzetno teško sagledati pa je onda izuzetno teško i formulirati uspješne strategije otpora, naročito ostajemo li unutar postojećeg društveno-ekonomskog okvira.

- Nema tu pregovora, iako se u nekom uskom krugu tako možda doživljavaju razni tekstovi, tribine, akcije, pa i propisi, zakoni. Na djelu je jednostrana agresija i na prostor i na urbane identitete. E sad, ne radi se o toliko lokalnom i novom problemu, a da se ne bismo mogli poslužiti iskustvima i strategijama nekih drugih, naročito bliskih nam mediteranskih sredina koje su prošle i prolaze isto, u mjerilu svojih mogućnosti – dodaje Diana Magdić.

Malobrojnima je jasno što se događa.

- S jedne strane, analiza izmjena namjena površina u GUP-u od 2003. godine do danas pokazuje dramatično gubljenje društvenih sadržaja u zoni mješovite, pretežno poslovne namjene. S druge strane, analiza vlasništva i već pokrenutih procesa ukazuje na to da bi već danas dominantno turistički centar mogao sutra postati disfunkcionalan za metabolizam grada i nepristupačan većini svojih dosadašnjih korisnika u fizičkom i društveno-ekonomskom aspektu – kaže Dafne Berc.

Drugim riječima: u vlastitom gradu postati ćemo turistima. A pošto nam to ne treba, jedini razlog da neki još odlaze u centar grada bit će to što rade u sektoru usluga ili onom dijelu poslovno-špekulativnog svijeta koji će si još moći priuštiti prostore u centru. Nas ostale polako, ali sustavno će istisnuti, i kao stanare i kao korisnike javnih prostora, naših ulica i trgova. Ponekad nam se čini da je samo pitanje dana kada će se i u Zagrebu za posjete centru grada, a ne pojedinim kulturnim institucijama u njemu, naplaćivati ulaznice.

Što da se radi, kada je omjer snaga tako nejednak: na jednoj strani vlast i krupni kapital, na drugoj razvlašteni građani? O premještanju naglaska s magnolija na klasni moment urbanizma u službi kapitala, Magdić kaže:

- Dok ne postane gore, čini mi se najpametnije raditi upravo na pregovaračkom okviru koji bi uključivao različite interesne grupe (dionike), dok bavljenje pojedinim točkama ili pojedinim aspektima problema vidim korisnim samo kao format za međusobno prepoznavanje, potporu i eventualno širenje samo jedne od tih grupa. Neki su gradovi i dijelovi gradova već izgubljeni, neki nam se tope pred očima i – što ćemo sad i tko će to sad?

A što je s onim čuvenim stavom da stvari samo treba vratiti stručnjacima i maknuti političare iz igre?

- Izravno involvirane struke, a najviše urbanisti, nisu se još konsolidirale i ne raspolažu ni alatima niti unutarnjom strukturom za kvalitetne reakcije na novonastalu paradigmu, a još manje za osvajanje novih prostora za djelovanje, odnosno stvaranje vlastitih paradigmi – drži Diana Magdić.

To ne znači da u Hrvatskoj ne postoji sasvim dovoljno stručnjaka koji mogu anticipirati što će se s gradovima događati za deset ili pedeset godina ako se nešto ne napravi u drugom smjeru. No za to je potrebna šira politizacija.

- Upravljanje prostorom jest primarno politička aktivnost. Pred nama vidim prelazak u daleko uzbudljiviju fazu, u kojoj neće nužno sve biti toliko beznadno. Lokalno imamo i jednu sitnu taktičku prednost koju prečesto podcjenjujemo: ono s čime se borimo su ipak prilično vulgarne, a često i traljavo odrađene politike koje zaista jest moguće rušiti ako ih smatramo štetnima. Također, u pitanju je još uvijek ne toliko velik ekonomski kapital da mu se ne bi moglo parirati onim društvenim i intelektualnim resursima koje imamo – kaže Magdić.

Ispada da je vladajući nered šansa i za one koji promišljaju van horizonta brendiranja gradova i spomenika i trgovine nekretninama. Diana Magdić zaključuje:

- Morali bismo moći naći one točke gdje ćemo stvarati nova mjesta i nove formate urbanog, postturističkog života.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više