>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Oživljavanje leša

Iako se vraćanjem Tuđmana u igru u vezi politike prema Bosni i Hercegovini Tomislav Karamarko trudi da to izgleda kao verbalna repriza agresije iz devedesetih, riječ je puno više o odrazu hrvatske unutrašnje političke regresije dva desetljeća kasnije

Gane to čovjeka. Uoči upravo održanih općih izbora u Bosni i Hercegovini, Tomislav Karamarko dva je puta iskazao golemu brigu za tamošnje Hrvate. Odbacio je prijedlog novog izbornog zakona Milanovićevog SDP-a kojim bi se prihvatilo preferencijalno glasanje, koje podržava i HDZ, ali ima, navodno, nešto puno jače zbog čega je ipak protiv. Novi izborni zakon ne bi promijenio ništa u načinu izbora zastupnika iz dijaspore, što teškim terminološkim faulom obuhvaća i BiH. A to se slabo prikrivenim Milanovićevim komunjarama neće, majci, dopustiti. Štoviše, HDZ prije toga nije, pod istim obrazloženjem, htio podržati ni referendum Željke Markić, iako ona može podnijeti sve dokaze o svom prvoklasnom hrvatsko-katoličkom bonitetu. Ali Karamarkova stranka ne dopušta da je tu itko ispred nje, iako se briga za Hrvate u BiH čak više mogla iskazati podrškom tom referendumu, na kojem oni mogu sudjelovati, dok u skupljanju potpisa koji su preduvjet za raspisivanje referenduma ne mogu.

Pa dobro, ako HDZ odbacuje i ono što traže Milanovićevi crveni i Markićkini klerikalni, što zapravo hoće? Htio bi, najkraće rečeno, zaraditi političke poene na, štono se veli, prodavanju boze. Stranka Tomislava Karamarka zahtijeva da se sadašnji izborni zakon koji osigurava dijaspori zastupnike po tzv. fiksnoj kvoti (zajamčena tri saborska mjesta) vrati na tuđmanovsku nefiksnu kvotu, po kojoj se broj zastupnika određuje razmjerno broju birača koji su za njih glasali. A to znači da bi broj zastupnika dijaspore mogao biti značajno veći, ali bi, avaj, moglo biti i sasvim obratno. Otkako je, naime, splasnuo val nacionalizma koji je devedesetih iz Hrvatske zapljuskivao tzv. Herceg-Bosnu, dramatično opada i broj Hrvata koji izlaze na bh. izbore. Pa bi se teoretski čak moglo dogoditi da dijaspora ne domaši ni do ova tri zajamčena saborska mandata, nego da ih bude manje, iako sasvim sigurno nikada ispod dva.

Karamarko bi se pred Hrvatima iz BiH htio pojaviti s prepakiranom hrvatskom politikom iz devedesetih, ali skriva kao guja noge da su ta vremena prošla i da se Tuđman, iako bi to nesumnjivo htio, jednostavno ne može dići iz groba

I tu jasno vidiš da Karamarko blefira oko ovoga, kao što blefira i oko ukupne politike HDZ-a prema BiH. Htio bi se pred Hrvatima iz BiH pojaviti s prepakiranom hrvatskom politikom iz devedesetih, ali skriva kao guja noge da su ta vremena prošla i da se Tuđman, iako bi to nesumnjivo htio, jednostavno ne može dići iz groba. Ali šef HDZ-a se ne da. Izravno se uključio u izbornu kampanju u BiH, gdje se pojavljivao u pozi većeg Jape od Jape, pa je čak izjavljivao da će se Hrvatska miješati u unutrašnje stvari BiH ako to traži presveta zadaća zaštite tamošnjih Hrvata. Time je provalio i samog prvog hrvatskog predsjednika, koji se itekako miješao u unutrašnje stvari susjedne države, ali to, dakako, nikada nije otvoreno priznavao. Tako smo dobili razmetljivca koji bi htio biti i više Tuđman nego što je moćni pokojnik sebi dozvoljavao, i sada se hrvatska politika u BiH naočigled pretvara u operetnu farsu prepunu teške verbalne artiljerije, ali s municijom koja se uglavnom sastoji od ćoraka.

Da se krivo ne razumijemo, BiH je u tako ruševnom stanju da je se samo uvjetno može nazvati državom, pa joj i verbalne ludorije koje upriličuje Karamarko mogu nauditi. Ali jasno je da je prošlo vrijeme kada je Hrvatska kao samozvana 'regionalna sila' mogla tretirati BiH, ili dijelove BiH, kao vlastito prošireno dvorište i po njemu ordinirati kako joj se prohtije. Sada realne opasnosti dolaze s druge strane, iz nevoljkosti Zagreba da potiče razumnu deetnicizaciju Hrvata u BiH i te zemlje u cjelini. U tome je Tomislav Karamarko odredio sebi posebnu ulogu, koja ga čini gorim od svog parnjaka u Beogradu Aleksandra Vučića, koji se opreznije i inteligentnije čuva da ne probudi duhove koji su raskomadali BiH. Ovim je Karamarko napravio novu medvjeđu uslugu Tuđmanu, u čije je vrijeme vrijedila dogma da je majka svih ratnih muka BiH bila srpska agresija na nju, iz čega se onda zakonomjerno izrodilo sve ostalo, uključujući hrvatsko-muslimanski rat. Sada se, hm, vidi da, blago rečeno, nije bilo baš tako.

Iako Karamarka ne treba nimalo, baš nimalo opravdavati, ipak i on zaslužuje da se ovo njegovo štetočinstvo stavi u širi kontekst. A kontekst je taj da su BiH, bez sumnje, najviše osakatili Milošević i Tuđman, ali da, protivno očekivanju, njihov odlazak sa scene nije donio bogzna kakvo olakšanje. Ilustrirajmo to na primjeru hrvatske opozicije iz devedesetih, kada je ona imala pomalo nejasne i unjkave, ali u krajnjoj liniji ipak probosanske stavove, tako da je u vrijeme najveće Tuđmanove moći jednom čak uspjela progurati u Saboru deklaraciju koja je govorila u korist cjelovite BiH i ravnopravnog položaja Bošnjaka u njoj. Ali gle, kada je Tuđman umro i opozicija preuzela vlast, to ne da nije dalje nadograđivano, nego je, naprotiv, razgrađivano u gomilu ničega koju danas imamo. Nitko tu nije bez krivice, makar svi u tome jednako ne sudjelovali. Stjepan Mesić nastupio je i još nastupa s plemenitom idejom građanske BiH, koja međutim izgleda previše apstraktno i praktički neprovedivo, ali je barem u tome dosljedan. Dosljednosti zato nema kod Ive Josipovića, koji je osvojio Bošnjake isprikom za hrvatske ratne zločine, ali je poslije ispotiha amenovao srpsko-hrvatsku koaliciju (DodikČović), koja može biti samo protiv njih. Onda se pojavio Zoran Milanović bez vidljive ambicije da vodi ikakvu bosansku politiku, osim da parira Karamarkovoj stranci njenim oružjem (posjet sjedištu HDZ-a u Mostaru u vrijeme 'bošnjačkih' socijalnih nemira, s implicitnom porukom da se 'naše' ne da). I na kraju se, usred te praznine, javio Karamarko s ovim svojim reanimiranjem Tuđmana, što je najniža točka na koju se palo poslije devedesetih, iako s jednom bitnom razlikom.

U ono vrijeme, tuđmanizam je istupao s pozicija nadmoći, a sada nastupa s pozicija nemoći. To se može objasniti prije svega potpadanjem pod kućni red Evropske unije i NATO-a, što je potkresalo antibošnjačku crtu hrvatske državne politike, ali taj kućni red istovremeno nije spriječio bujanje antisrpstva u samoj Hrvatskoj. Zato će prije biti da se ta nemoć hrani nečim drugim, a to je da je Hrvatska danas slaba, privredno podrivena i politički nesređena, uvelike i retrogradna država, koja više nije u stanju ugroziti BiH izvozom agresije. Ali jeste izvozom vlastite regresije.

Tako ovo Karamarkovo farsično vraćanje Tuđmana u igru, uz jalovost ostalih da se tome suprotstave, vodi zaključku koji se i ovako može formulirati. Hrvatska više nije sposobna proizvoditi sudbinski loše vijesti za BiH, ali je itekako sposobna za to da te vijesti još tko zna koliko dugo ne budu dobre.

1/1