>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Paca Aguirre

Da sam izdavač, objavio bih prevode svih pjesama pjesnikinje Aguirre. One sve ranjavaju kao što ranjavaju sati u onoj opomeni na srednjovjekovnim sunčanim časovnicima, vulnerant omnes. Ali nijedna ne ubija, svaka oživljava i traži pravo da se život živi

U mjestu Tomelloso, u srcu pokrajine La Mancha, u ponedjeljak je sahranjena Francisca Aguirre, pjesnikinja koju su prijatelji zvali Paca. Sahranjena je u groblju na kojem od prije pet godina počiva i njen muž pjesnik i flamenkolog Felix Grande. Francisca Aguirre je preminula u subotu, 13. aprila 2019. Živjela je 88 godina i još pola godine. Na sahranu nisam mogao otići, zbog toga što sam u te dane bio u bolnici, a namjestilo se da je vrijeme između smrti i pokopa bilo prekratko da bi se na pokop moglo stići.

Bio bih otišao, da ispratim Pacu Aguirre i da u žalosti zagrlim njenu i Felixovu kćer pjesnikinju Guadalupe Grande, jedino dijete dvoje pjesnika. Poznavao sam i Felixa, poznajem i Guadalupe. Bio bih otišao zato što sam mnogo volio Pacu Aguirre. U našim krajevima ona je, na žalost, malo ili nimalo poznato ime, te me zapalo da ovdje kažem koju riječ o njoj sad kad je više niko ne može sresti.

Francisca Aguirre je za svoje pjesme i za svoje knjige doživjela velika priznanja. Za svaku svoju knjigu stihova dobila je neku nagradu. I za prvu knjigu ‘Itaca’ koju je objavila u svojoj 42. godini dobila je nagradu. Spisak priznanja nije kratak, a završava se dvjema velikim u koje u Španiji nema sumnje: Nacionalna nagrada za poeziju, 2011, i Nacionalna nagrada za književnost, 2018.

Pacu Aguirre sam upoznao prije petnaest godina u Sarajevu kad je bila gost pjesničkih susreta priređivanih u spomen na Izeta Sarajlića. Bio sam joj neka vrsta domaćina, potpuno me je osvojila svojim čudesnim pjesmama i svojom prirodnošću. Znao sam da joj je otac, čuveni slikar Lorenzo Aguirre, umoren davljenjem. Umorili su ga fašisti frankisti, u madridskom zatvoru Porlier, 6. oktobra 1942. tajno, osudivši ga ‘za pomoć pobunjenicima’, i ostavili njegovu udovicu i tri male kćeri, Pacu, Margaru i Susy, da se zlopate i da gladuju. Znao sam to, Paca je to sve bila opisala u svojim pjesmama, koje su neki nazvali najmačadovskim (don Antonio Machado!) iz cijele njene generacije. Ja bih dodao i najvaljehovskim (Vallejo, cholo iz peruanskih Anda, autor genijalnih Poemas humanos je i umro od gladi). Opisala je Paca svoje turobne djetinje godine i u autobiografskoj knjizi ‘Ogledalce, ogledalce’ (Espejito, espejito) napisanoj u formi prozimetra, a za čije čitanje je potrebno imati jak stomak. (‘Kad god pomislim na to šta je život, uvijek i neizbježno, sjetim se Valleja’).

Pacu Aguirre sam sreo još dvaput, u Italiji, u Salernu i u Pistoji. Iz Madrida mi je poslala knjigu svojih sabranih pjesama pod naslovom ‘Generalna proba’ (Ensayo general) u kojoj su na 350 stranica sve njene pjesme objavljene od 1966. do 2000. godine.

Otada naovamo sam, na neki način, stalno bio u kontaktu s pjesnikinjom. U Salernu je izdavačka kuća Multimedia edizioni objavila dvije Pakine knjige, a dok ih je Raffaella Marzano prevodila, ona i Sergio Iagulli su bili stalno u kontaktu s autoricom, a tako i ja, preko njih. Kad smo se sreli u Salernu, Paca mi je pričala o tome koji su i kako fudbalski klubovi bili odani fašističkoj falangi. Pričala mi je i o nekom treneru koji je svoga igrača poslao u logor zato što ovome nije bio mio Francisco Franco.

Da sam izdavač, objavio bih prevode svih pjesama pjesnikinje Aguirre. One sve ranjavaju kao što ranjavaju sati u onoj opomeni na srednjovjekovnim sunčanim časovnicima, vulnerant omnes. Ali nijedna ne ubija, svaka oživljava i traži pravo da se život živi. Da sam izdavač, objavio bih i njenu knjigu ‘Ogledalce, ogledalce’. Iz nje se jasno vidi kakav je život siročadi u fašizmu, ali i solidarnost pjesničke zajednice. Pjesme, uspomene, prizori sa susreta pjesnika u madridskom Café Gijón u vrijeme diktature čine da se knjiga čita u dahu. Ta bi knjiga mogla biti opomena i našim kukavicama konformistima usred divljanja naših fašističkih revizionista. Ne velim da bi bila opomena, velim da bi mogla biti. Ovdje ću objaviti prevod pjesme, koju je Paca posvetila majci, imenjakinji svojoj. Prevod sam načinio uz pomoć dvoje prijatelja: prva je Raffaella Marzano iz Salerna, a drugi je pjesnik Juan Vicente Piqueras, koji je iz Lisabona stigao u Madrid, da se oprosti s dragom i jedinstvenom Pacom Aguirre:

POSLJEDNJI MOHIKANAC

Nisam imala ništa, pa opet, na neki način,

vidim da sam imala sve.

Nismo imali ništa, ništa

osim straha, bola,

zapanjenosti koja proizvodi smrt.

Kad su ubili moga oca

ostale smo u onoj zoni praznine

što ide od života do smrti,

u onom mjehuru koji ispuste davljenici,

kao da se sav vazduh svijeta istrošio u trenu.

Ostale smo ondje,

kao ribe u sudu bez vode,

kao zapanjeni posjetioci na praznoj planeti.

Nismo imale ništa

iako je istina da nismo ništa ni željele.

Sjećam se dobro da su mojoj sestri Susy i meni

rekli tu vijest u kupaoni

onog doma za kćeri političkih zatvorenika.

Bilo je jedno veliko ogledalo

i ja sam vidjela riječ smrt kako raste u ogledalu

sve dok se nije iz njega prelila

i nastanila u oči moje sestre

poput neke smrtonosne i ubistvene pare.

Ništa nije moglo učiniti da zaboravim te oči,

osim poneki čas ljubavi

u čemu smo Felix i ja bili dva siročeta,

i osim čudesnog lica moje kćeri.

I ništa preko toga nismo imali

za dugo vremena.

Ali mama je imala manje od ikoga.

Mama je ostala kao ogledalo bez žive.

Izgubila je sve

osim neke niti koja ju je držala za nas,

i preko toga nepojamnog mosta

– kao tri mrava –

išle smo i vraćale se od njena kipa od stakla

dajući mu žive.

Stigla je do nas iz zemlje ledene

i stigla tako apsolutno

da smo, zahvaljujući njoj, mi koje nismo imale ništa

imale sve.

Mama je bila naša enciclopedija Espasa,

Bila je naš Maskirani ratnik,

Vilinska Zemlja,

izobilje u bijedi,

naš drug najbolji,

štit protiv Maura,

ljubitelj lijepih umjetnosti,

ona koja je činila da otac ne bude umro,

ona koja ga je oživljavala u svakoj njegovoj slici.

Mama je bila ona koja nam je rekla da se moj otac divio Grcima,

da je obožavao knjige,

da nije mogao živjeti bez muzike

i da je bio Unamunov prijatelj.

Naravno da nismo imali ništa,

da nam je mnogoput nedostajalo sve.

Pa ako poneki dan i nismo jeli,

imali smo jedan radio da slušamo Beethovena,

i na Bogojavljenje hiljadu devetsto četrdeset četvrte

mama i ujaci su otišli na buvlju pijacu:

kupili su nam tri knjige:

Začarani brežuljak, Nomadi sa sjevera

i Posljednji Mohikanac.

Bog sami zna koliko sam puta pročitala te knjige.

Mama nam je donijela Posljednjeg Mohikanca

i malo pomalo s onim usamljenim Indijancem

ušle smo u svijet čudesnoga

i zauvijek zadobile sve.

I niko nam to nikad ne može oduzeti.

1/2