>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Pakiranje optužnice

Zasad nije jasno ima li američko pravosuđe već gotovu optužnicu protiv Assangea ili tek namjeru da se ona sastavi. U međuvremenu, pojavili su se i navodi o njegovom možebitnom šurovanju s ruskim obavještajcima, uz punu informiranost Trumpa i njegovih ljudi

Sredinom studenoga u javnost je procurila informacija da je američko Ministarstvo pravosuđa nakon više od osam godina po svemu sudeći konačno uspjelo sročiti optužnicu protiv australskog zviždača i osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea. Ni dva tjedna kasnije britanski je Guardian obavio informacije iz javnosti nepoznatog izvora prema kojima se Paul Manafort, menadžer predizborne kampanje američkog predsjednika Donalda Trumpa, godinama u tajnosti sastajao s Assangeom, posljednji put nekoliko mjeseci prije nego što je WikiLeaks objavio desetke tisuća mejlova Demokratske stranke. Te je mejlove hakirala ruska vojnoobavještajna služba GRU, a njihovo objavljivanje, prema uvjerenju demokrata, doprinijelo je porazu Hillary Clinton na predsjedničkim izborima 2016. godine.

Spomenuti pravni dokument Ministarstva pravosuđa sastavljen je tijekom prošlog ljeta, a u javnost je dospio, kako se zasad čini, nemarom zamjenika glavnog državnog odvjetnika Kellena S. Dwyera. On je u optužnicu protiv izvjesnog Seitua Sulaymana Kokayija po svemu sudeći slučajno kopipejstao dio nekog drugog dokumenta koji se odnosi na Assanga. U tom pasusu, koji se iznebuha pojavljuje na drugoj od tri strance očitovanja Državnog odvjetništva o slučaju Kokayija, pojavljuje se ime ‘Assange’ i saznaje da se radi o osobi koja je optužena u tajnosti. Savjetuje se da svi dokumenti s njim povezani ‘ostanu zapečaćeni sve dok Assange ne bude uhapšen zbog optužbi u krivičnoj prijavi te on time više ne bude u mogućnosti izbjegavati hapšenje i izručenje u vezi s ovim predmetom’.

O samoj prirodi optužbi iz spornog se pasusa ne može ništa zaključiti, pa se sada nagađa hoće li se osnivaču WikiLeaksa suditi zbog kršenja Zakona o špijunaži a zbog objave povjerljivih diplomatskih depeša i dokumenata o mogućim ratnim zločinima američke vojske u Iraku i Afganistanu, dakle zbog djela koja su počinjena u počecima djelovanja WikiLeaksa, ili pak zbog objavljivanja mejlova Demokratske stranke, što spada pod Zakon o kompjuterskoj prevari i zloupotrebi. Nejasno je također ima li Ministarstvo pravosuđa već gotovu optužnicu ili slučajno objavljeni pasus svjedoči tek o namjeri da se ona sastavi.

Assange je od ljeta 2012. u prisilnom azilu u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, kamo se – zbog straha da će biti izručen u SAD – sklonio nakon što su ga švedski pravosudni organi počeli progoniti zbog navodnog seksualnog zlostavljanja dviju žena. Američka vlada otada pokušava izgraditi slučaj protiv njega, pa se u početku razmatrala optužba za sudjelovanje u uroti zbog objavljivanja povjerljivih informacija vezanih uz nacionalnu sigurnost.

Administracija bivšeg predsjednika Baracka Obame, iako voljna, nije uspjela riješiti ‘problem New York Timesa’, kako je on kolokvijalno nazvan, odnosno pravnu dilemu prema kojoj bi, ukoliko za takvo djelo optuži WikiLeaks, za istu stvar morala progoniti i vodeće tradicionalne medije koji su također objavljivali iste informacije. Nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa, u travnju 2017. tadašnji direktor CIA-e Mike Pompeo WikiLeaks je nazvao ‘neprijateljskom obavještajnom službom’ koja ima ‘zajedničke ciljeve s diktatorima’, da bi početkom ove godine Robert Mueller, šef istrage o umiješanosti Rusije u američke predsjedničke izbore 2016., podignuo optužnicu protiv 12 ruskih obavještajaca zbog hakiranja i dostavljanja WikiLeaksu mejlova Demokratskog nacionalnog odbora. U toj optužnici WikiLeaks se spominje kao ‘Organizacija 1’ koja je surađivala s ruskim špijunima.

Ukoliko se Guardianov izvor pokaže vjerodostojnim, čini se da sada postoje i dokazi da je Assange aktivno surađivao s GRU-om – uz punu informiranost predsjednika Trumpa i njegovih ljudi – u kampanji kojoj je cilj bio spriječiti pobjedu Clinton. Pretpostavlja se da je Assange to radio jer je bio uvjeren da s Trumpom ima veće šanse izvući se iz izvjesnog sudskog progona u SAD-u, no slučajno objavljen komadić teksta koji sugerira da se protiv njega priprema optužnica svjedoči da je ta procjena vjerojatno bila pogrešna.

Novi navodi o Assanageovom možebitnom šurovanju s ruskim obavještajcima svakako će naštetiti njegovoj obrani, koja se temelji na tvrdnji da bi djelovanje WikiLeaksa trebalo biti zaštićeno prvim amandmanom američkog ustava koji jamči slobodu medija. Naime, od početka rada WikiLeaksa raspravlja se o tome može li se tu internetsku platformu uopće smatrati medijem te ima li razlike između onoga što rade WikiLeaks i tradicionalne novinske kuće. Pišući nedavno o ovom slučaju, magazin The Nation citirao je profesora prava sa Sveučilišta New York Stephena Gillersa, koji kaže da čak ni najekstenzivnija zakonska zaštita predlagana posljednjih godina nije obuhvaćala medije čija je osnovna funkcija ‘objavljivanje primarnih izvora dokumenata bez autorizacije’. Gillers kaže i da je za definiranje statusa medija ključna ‘urednička prosudba’, koje kod WikiLeaksa navodno nema. Činjenica je, međutim, da WikiLeaks redovito donosi odluke o tome koje materijale objaviti i kada, kako materijal organizirati za čitatelje i treba li zaštititi identitet izvora, dakle radi sve ono što rade i tradicionalni mediji. Osim toga, prvi amandman zaštitu ne ograničava samo na novinare i urednike ili, kako to navodi istraživački novinar Glenn Greenwald, ‘ne štiti samo jednu privilegiranu skupinu već aktivnost korištenja medija za informiranje javnosti’, dakle svaku osobu.

Iz dosadašnjih nastojanja američkih pravosudnih institucija može se dakle naslutiti da bi one mogle gurati tezu da WikiLeaks nije medijska organizacija, a recentni navodi o razmjerima Assangeove suradnje s ruskim obavještajcima idu u prilog onima koji inzistiraju na njegovom progonu. Ukoliko se američko pravosuđe, unatoč Trumpu, odlučilo za progon australskog zviždača, izvjesno je da bi taj slučaj mogao postati presedan na temelju kojeg će biti moguće kriminalizirati svaki oblik istraživačkog novinarstva, posla koji se bavi upravo izvještavanjem o tajnom djelovanju vladinih dužnosnika. Pritom je također izvjesno da Demokratska stranka neće stati u zaštitu slobode medija, već će se voditi prezirom prema Assangeu zbog političke štete koju je zbog njegovog djelovanja pretrpjela.

1/1