>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Palada i Orelli

Predrag Lucić je za moju prevodilačku sporost imao više razumijevanja nego ostatak svijeta. On, koji je bio sve prije nego spor, razumijevao je sporost bolje od ikoga koga među izdavačima poznajem. On je, ne samo znao sve, on je sve i razumijevao. Ima ljudi koji znaju sve, a ne razumiju ništa

Ne zna se kome dugujemo tvrdnju da je prevođenje drugi po starosti zanat na svijetu. Ako i jeste tako, mogli bismo tvrditi i da prva dva zanata na svijetu i nisu nešto na cijeni. Prvi se, možda, plaća bolje, a drugi, možda, donosi više slave. Sve oko prevođenja je pod možda. Kod mađarskog pisca iz Subotice po imenu Dezső Kosztolányi jedan junak se odaje prevođenju kako bi se izliječio od kleptomanije. Terapija ne daje najbolje rezultate, jer prevodilac nastavlja da krade, sada po originalu. Koga bogovi mrze, dadnu mu da prevodi, tako bi se mogla proširiti latinska sentenca o ukletosti sastavljača rječnika. Quem dii oderunt, lexicographum fecerunt, izreku neki pripisuju Plautu, u Plauta je nisam našao, našao sam sličnu gdje umjesto lexicographum stoji paedagogum. Može li prevođenje biti terapija i u životu, ne znam, ali znam da ono meni otežava čitanje. Ne samo da mi otežava, nego mi usporava. Tako otežano i usporeno čitanje kod mene uljepšava prevod. A uljepšavanje zna biti skupo za uljepšavača.

Ne pita me niko, kažem sam: ne prevodim ništa što mi se ne sviđa. Ne prevodim za drugoga, odavno me je napustio svaki osjećaj prevodilačke kulturne misije, prevodim za sebe, nekad da proniknem u tekst koji mi se sviđa, nekad da proniknem zašto mi se sviđa. Sud publike ili javnosti me ne zanima. Ako se za prevod nađe izdavač, odlično, još ću nešto i zaraditi. Ali takav izdavač moj prevod neće dobiti budzašto. Ako hoće da ga objavi, ima da plati koliko mu reknem, pogađanja nema, uzmi ili ostavi. Jer je ta cijena niža od cijene moga rada. I neka izdavač izbije sebi iz glave svaku pomisao da me požuruje, izdavački rokovi, knjige o sajmu, ne zanimaju me. Kad prevedem, preveo sam. Moj rad je bolji ako ga izdavač dobije kasnije. To za posljedicu ima i neke, rekoh već, ne baš vesele stvari po prevodioca: on nešto i prevede, ali bogme ne pročita baš mnogo. Takav čitalac ne može nikada ući u veselo društvo gutača knjiga.

Jedini izdavač koji je bio izuzet iz moje prevodilačke nepopustljivosti bio je Predrag Lucić. Kažem bio je, bolje bi bilo da kažem bio bi. Još bolje: bio bi bio, e zato što nije stigao da bude izdavač nijednog od mojih prevoda. A nije stigao iz objektivnih i subjektivnih razloga. Jer je on za moju prevodilačku sporost imao više razumijevanja nego ostatak svijeta. On, koji je bio sve prije nego spor, razumijevao je moju sporost bolje od ikoga koga među izdavačima poznajem. On je, ne samo znao sve, on je sve i razumijevao. Ima ljudi koji znaju sve, a ne razumiju ništa. Predrag me je pozvao, u ljeto devedeset i osme, da za Feralovu Biblioteku priredim zbirku svojih epigrama. Mislim da mu je to sugerirao Izet Sarajlić, Izet je jedini znao da tih pjesmica imam nekoliko stotina. Hoću, druže Luciću, ali da me ne požuruješ. Žurbe nema, ali sporost nosi određenu opasnost po izlazak knjige. Kako, druže Luciću? Lako, može se ugasiti Feral, a s njime i Biblioteka. Ako se, druže uredniče, taj Feral ugasi, neće svijet ni primijetiti da Feral nije objavio moje trice i kučine. Nakon tri mjeseca pita me, onako čisto me pita, kako stojimo. Kažem mu da pričekamo još, nakon pola godine isto. Tako je trajalo do avgusta 2001, kad sam dobio primjerke knjige. A sve je prihvatio kako sam tražio, čak i font catull sam nabavio, sa svim našim akcentima i dužinama. Na taj font me nagovorio jedan američki dizajner, rekao mi je da je najbolji za epigrame. Danas vidim koje sam bio zakeralo: sve ostale knjige Biblioteke složene su garamondom, samo moja nije. Knjiga nema ni jednu grešku, jedini ispust (umjesto Nosida stoji Nosid) moj je, nije izdavačev. Knjige izdavača Lucića nemaju grešaka. To kazuje i kakav je čitalac bio izdavač Lucić.

U Sarajevu, moglo je biti s jeseni 2003, skoro šapatom, za stolom u velikom društvu, restoran Pod lipom, kaže mi, e ne smijemo dopustiti da onaj Catull tavori. Moramo njime složiti još nešto. Ne mnogo, dvije knjige. Može, druže uredniče, ali neka obadvije budu prevodi, stihovi, evo jedna nešto klasičko, zarolano i s puno efea, kao lopta Stjepana Bobeka, a druga nešto munjevito kao lopta Slaviše Žungula. Super, kaže, uz Bobeka neka bude malo i Bajde Vukasa, a od Žungula nešto kao onaj prvi gol Partizanu od šest prema jedan na stadionu JNA, ispred Kozića. De ne merači sad, ne pozljeđuj mi rane, taj sam gol vidio sa trideset metara rastojanja. I imaj na umu da sam ja zahtjevan, druže uredniče: prevedeno ide na desne stranice, original na lijeve, komentar u posebnom bloku, iza. Je li to sva zahtjevnost? Ima još nešto malo, druže uredniče: starogrčki font! Auuu, kaže on, ima da utaknemo i taj starogrčki font, to će sve složiti Žare Tičinović, a predmnijevamo da će na lijevim stranicama biti tekst na jeziku grčkom.

Hoće, uredniče Luciću: Palada iz Aleksandrije! Sto i pedeset njegovih epigrama, to je sav sačuvani opus. Preveden u metru originala. Metara nema mnogo, dva: elegijski distih i jampski trimetar. Na spomen Palade, Predragone se ozari kao neko što je upravo dobio nešto što je dugo čekao. To je onaj što kaže da je život teatar i gluma, je li? Jašta je! E je li dosta godina roka? Ajmo se naći na dvije. Za Paladu dvije, a za Orellija tri. Auuu, Orelli, je li Giorgio, onaj s pjesmom o žeđi očevoj? È lui, è proprio lui, Predragone. A imamo napismeno njegovu dozvolu da nam poklanja pravo na objavljivanje jedne zbirke pjesama. E njega, compagno editore, možemo i lijevo i desno, složiti garamondom. Lako za garamond, no za dvije godine ko živ ko mrtav, a za tri, hm.

Feralova Biblioteka, otada, ako me sjećanje ne vara, nije živjela ni punu godinu. Zaustavila se negdje pred stotom knjigom, kad sam bio negdje kod stotog Paladina epigrama. I Feral Tribune i Biblioteka ostali bez novaca, državni i partijski mobing i pravosudna razularenost samo takvi. Štampanje jedne od posljednjih knjiga (neću da kažem koje) urednik Lucić je platio svojim novcem. Zato što nije htio da propadne obećanje koje je dao autoru.

Na Paladu smo se vratili više puta. Ponekad je bilo nezaboravno, kao u Salzburgu, nakon čitanja koje je za nas dvojicu, u Literaturhausu, priredio Dževad Karahasan, krajem novembra 2008. U kafani, dakle, kažem uredniku, ma i bolje što ne objavismo onoga paganina Paladu, optužilo bi nas za pokušaj povratka na mnogoboštvo. A Predragone doda: to bismo možda i preživjeli, ali koji bi nas Ciceron branio od toga da nam je Palada bio maska za jugonostalgiju, razumiš, tražimo i nalazimo stvari koje su prošle, razumiš, plačemo za serapejonima, kotač povijesti unatrag, alo.

Tako je stotinjak Paladinih prevedenih epigrama ostalo na disketama, na usb stickovima, u starom jednom sokoćalu koje se više ne odaziva na klikove. Ostalo sačuvano, to jest zaboravljeno, da ne potvrdi Mallarmeovu riječ po kojoj je smisao svijeta u tome da načini lijepu knjigu (Le monde est fait pour aboutir à un beau livre). I u knjizi, na primjer, ovo:

I bog je, nešto se mnim, filozof jak i strog:

jer njegov gnjev na grijehe ljudi nije brz,

no spor i lagan: grijehe zbraja strpljen sav,

pa kaznu sreže tek kad vrč je vrhom pun.

Sa prevodiočeve sporosti i izdavačeva razumijevanja za tu sporost, i Giorgio Orelli je ostao izvan dosega Mallarmeove riječi. I pjesme njegove prevedene, i njih stotinjak, i ova s naslovom ‘Mnogo godina već’:

Mnogo godina već moga je oca

prošla žeđ.

Ili mu možda još traje.

‘Popio bih svemir’ govorio bi u vrijeme kosidbe.

Bila je to svakako žeđ pretjerana,

nešto iz tridesetoga pjevanja

Pakla ili iz trinaestoga

Oslobođenog Jerusalema.

Ne umijem zamisliti svoga oca

ni u jednom od takozvanih

zagrobnih carstava, ne znam ni dokle sve

žeđ seže, ona njegova žeđ

šerifa smrvljenoga umorom

smrtničkim u doba večere

kad je bilo bolje ne poći da ga nađeš,

ne pitati ga ništa, pustiti ga da počiva.

1/1