Nova predstava proslavljenog redatelja Paola Magellija zove se "Zločin na kozjem otoku" i ovih se dana premijerno izvodi u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Tim povodom razgovaramo o krhkoj biljci koja se zove ljubav, o tuzi i toplini koje prate ljudski život, ali i o ratu u Ukrajini i najvećoj drami našeg vremena kojoj upravo svjedočimo. Postavljamo pitanja na koja nemamo jasne odgovore: zašto je svijet, umjesto da se izbori za elementarne uvjete dostojne života čovjeka, naprosto poludio?
Režirali ste "Zločin na kozjem otoku" prije gotovo 40 godina u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani. Što se od tada promijenilo kad je ovaj komad u pitanju?
Taj komad je postao ponovno aktualan. Radi se o jednom čovjeku koji ne pripada ničijoj zemlji, koji govori neki čudan jezik; nitko ne zna odakle je i jedino što se zna jest da je bio u zarobljeništvu. Rat je prisutan u pozadini radnje, što nije ništa neobično jer je komad napisan 1946. godine, a autor teksta Ugo Betti bio je u zarobljeništvu u Prvom svjetskom ratu. Bio je zatvoren u jednom vojnom logoru blizu Hamburga, zajedno s još dvojicom talijanskih pisaca: jedan od njih je bio veliki talijanski književnik Carlo Emilio Gadda i njihovu spavaonicu zvali su "barakom pjesnika". Betti je značajan dramski pisac. Napisao je 27 drama, kod nas je uglavnom izvođen njegov tekst "Korupcija u palači pravde", ali za mene on je uz Pirandella najinteresantniji talijanski pisac.
Politički život u Italiji nekad je bio živ i uzbudljiv: socijalisti i komunisti protiv demokršćana, sindikati na ulicama, Berlinguer, evrokomunizam i diskusije na svakom uglu. Sada je sve to, u čitavom svijetu, prekrila jedna močvara nad kojom lete ogromni komarci
Kako će taj zaplet o odnosu tri žene i jednog čudnog i tajnovitog muškarca na pustom otoku djelovati danas?
Komad se nije promijenio, ali smo se mi puno promijenili. Taj rat nas prati stalno, ta samoća i taj, rekao bih, otok bez muškaraca. Otok bez muškaraca je polako postao naš svijet. Od tog rata u Ukrajini ja se ne mogu smiriti. Civilizacijski sam slomljen. Mogao bih biti protiv Rusa, ali što to znači? Ja sam i protiv Amerikanaca, koji nemaju interes za mir. Nisam se želio sjećati kako je "Zločin na kozjem otoku" izgledao kad sam ga radio prije 40 godina, iako je i tada samoća bila anticivilizacijski sindrom, a dekadencija buržoazije, preko te tri žene koje su na otok došle iz velikog grada, političko pitanje. U ovoj predstavi se ne radi o ratu, već kroz prozor gledam u dešperatnu samoću i u razočaranje u neki bivši život.
"Globalni logor"
Sada zaista jesmo dešperatni, osjećajući da nešto krupno već godinama nije u redu. I vi ste ranije govorili, uz svu svoju neupitnu lijevu orijentaciju, da je čak i nekadašnji talijanski kapitalizam bio humaniji nego ovo što gledamo danas...
Taj tzv. obiteljski kapitalizam u Italiji zaista je, moram reći, bio human, pogotovo u odnosu na ovo što gledamo sada. Danas živimo u "anonimnom kapitalizmu" u kojem automatski možete ostati bez posla, a da ne znate tko je to s drugog kraja svijeta odlučio i zašto. Gledate neke klince tamo negdje u Bangkoku kako prave cipele za plaću od četiri dolara mjesečno, a mi hrlimo kupiti te cipele za ogroman novac. Uopće ne treba naglašavati problem multinacionalnih kompanija – svi točno znamo o čemu se radi. U takvom poretku mi smo samo brojke i svi postajemo žrtve. Živimo u onome što je talijanski politički teoretičar Giorgio Agamben u svojoj kapitalnoj knjizi opisao kao "globalni logor".
Koja je osnovna neuralgična točka vaše predstave "Zločin na kozjem otoku" u odnosu na kontekst u kojem živimo?
Ta neuralgična točka, kao neka implozija, prisutna je u predstavi od početka: junakinja Agata želi ljubav jednog muškarca, a što na kraju dobije? Mrtvog čovjeka. To je ispostavljeni račun. U ovakvom svijetu ljubav umire prva. Ljubav je danas mali mrtvac u mrtvačkom sanduku cijelog svijeta. To je za mene uznemiravajuće. Čitavog sam života u svojim komadima vodio dijalog sa smrću, a sada, od pojave korone i ovog strašnog rata, rata koji u ovim krajevima nikad nije prestao, koji nikako ne prestaje u Evropi između ljevice i desnice, odjednom sam počeo voditi dijalog sa smrću, kao definitivnim završetkom svega...
Naravno da je Putin prvi počeo i da njegovu akciju ne odobravam, ali ono što me dovodi do ludila jest da u toj utakmici smrti nijedan od trojice aktera – Putin, Biden i Zelenski – ne govori o miru
U svojim predstavama uvijek ste bili borac protiv truleži svijeta. Danas djelujete kao borac obuzet pesimizmom. Griješim li?
Danas više nemamo o čemu sanjati. Ponekad razmišljam: zašto se ne možemo okupiti u velikom broju, makar na jedan dan, i tražiti nešto što je nekad bilo važno, a danas bi bilo avangardno? Zašto nemamo tu volju? Zašto individuum još jednom ne želi postati masa? Zašto nemamo tu snagu da se zagrlimo i kažemo da nećemo više ovako? Što nas je to kastriralo? Upali smo u mašinu i od nas treba nastati mljeveno meso. Možda bih se trebao spaliti kao Jan Palach? To ne bi ništa vrijedilo, ni da to kolektivno učinimo. Pokušavam sam sebe kroz predstave osvijestiti, ali to nije dovoljno. Želim vehementno protestirati, ali je li to efikasno? Nije. I ja se, kao i drugi, osjećam zatvoren u jednoj opni jer ne postoji "dijalog s gradom", kako bi rekao Brecht, u trenutku kad je kultura marginalizirana, kad novinarstvo ne postoji, osim vaših Novosti, u koje gledam kao u sunce i koje redovno kupujem. Osjećam da su preostali jedino poludjeli donkihoti, premda je i ta rečenica preoptimistična.
Jednom ste mi rekli kako nas i stare Grke dijeli samo 28 generacija. U međuvremenu se ništa bitno u ljudskoj prirodi nije promijenilo. Moramo li se pomiriti s činjenicom da je čovjek kronično tužno biće s greškom?
Bogami, to je tako. Stići do Sokrata nije tako dugo putovanje, ali stići do razvoja mišljenja, to je jako teško. Koliko šansi smo u povijesti propustili? To je direktni užas. Zašto ne želimo učiti iz povijesti? Zašto? Ona nas je nešto mogla naučiti, a mi neprestano činimo još gore nego što je bilo. Čitavi kodovi ponašanja su se promijenili prema nečem lošijem. Na primjer, vole li se Talijani? Ma malo sutra se vole.
Nekad je naša predodžba o svijetu, u kojem smo vjerovali da je sve u redu, bila vezana, između ostalog, i uz romantičnu fantaziju o mladićima na vespama u Rimu koji djevojkama dovikuju "ciao, bambina", kao u pjesmi Domenica Modugna. Što se promijenilo?
Ne kupuju se više vespe. Sada se kupuju ovi opasni, monstruozni auti. Vespa je bila simbol slobode. Ali monstrum je ponovno ozdravio, taj prokleti zmaj koji hara svijetom u kojem više nema hrabrog Lancelota koji će ga ubiti. Talijani su se danas, prvi put za mog života, pretvorili u jedan egoističan i malograđanski narod, uz ostatke onog šarma koji je bio prisutan na tradicionalnim porodičnim okupljanjima. Politički život u Italiji, na primjer, nekad je bio živ i uzbudljiv: socijalisti i komunisti protiv demokršćana, sindikati na ulicama, Enrico Berlinguer, evrokomunizam i diskusije na svakom uglu. Demokršćanin Aldo Moro predstavljao je lijevo krilo te stranke i ubijen je krajem 1970-ih zato što je htio formirati vladu s komunistima. I tu su Amerikanci odigrali veliku ulogu. Sada je sve to, u čitavom svijetu, prekrila jedna močvara, ustajala smrdljiva voda, nad kojom lete ogromni komarci. Pogledajte kako je ove godine prošao 1. maj! Pustoš, s malim grupicama, tek toliko da se nešto održi. Svjetski pejzaž radnika, bez radničke svijesti.
Relativno nedavno ste govorili o "gubitku duše od Pireneja do Skandinavije". Čini se da je egoizam pobijedio?
Jedna od zemalja koja mi je uvijek davala nadu bila je Francuska. U njihovom DNK-u bila je upisana neposlušnost i oni i danas ponekad, jedini u Evropi, nešto pokušavaju, ali u tome nema svjetske perspektive i volje da se svi probude. Mali lokalni eksperimenti koji se brzo gase, kao šibice, nikamo ne vode.
Novine čitam sa strahom
Korona i rat u Ukrajini kao da su postali mračni simboli ovoga svijeta?
Korona je nešto što nas je destruiralo fizički i udarilo psihički i na taj način savršeno pripremilo da budemo dokrajčeni ovim ratom. Rat je neka vrsta korone, koji je u intelektualnom smislu okupirao dušu ovog načetog i istrošenog svijeta. Napravljena je invazija nad čitavim ljudskim bićem. Prvi put u životu sa strahom ujutro čitam novine. Ne mogu čitati te užasne vijesti, a nemam nadu da će one biti bolje. U tom ratu sve je problematično, da citiram naslov onog komada Dejana Dukovskog "Mamu mu jebem, ko je prvi počeo", i nevjerojatno je da ja sa svojom lijevom političkom prošlošću moram danas citirati papu Bergoglija koji je rekao "što ima NATO lajati pred ruskim vratima". Naravno da je Putin prvi počeo i da njegovu akciju nikako ne odobravam jer nijedna nevina žrtva nije vrijedna bilo čije ideologije ili namjere, ali ono što me dovodi do ludila jest da u toj utakmici smrti nijedan od trojice aktera – Putin, Biden i Zelenski – ne govori o miru. Ne može Zelenski reći da je Putin kao Hitler ako je SSSR imao 27 milijuna žrtava u borbi protiv Hitlera, a ne može ni ruski ministar vanjskih poslova Lavrov govoriti da je Zelenski Židov, insinuirajući da je i Hitler imao židovske krvi. Sve to govori da je antifašizam danas mrtav i da svatko priča što hoće. Ima u ovom ratu ruskog nacionalizma, ali ima i ukrajinskog, a američki nacionalizam zove se dolar, uz još gomilu drugih interesa za koje ni ne znamo. Potrebna je analiza da bismo sve to razumjeli, ali, paradoksalno, svaki moj pokušaj takve analize u ovom poludjelom svijetu bio bi proglašen proruskim stavom. Prisustvujemo najvećoj drami našeg života, a da mnogi toga nisu ni svjesni, jer živimo u nekoj vrsti civilizacije indolentnog antiklimaksa. Zaista se bojim.
Vratimo se "Zločinu na kozjem otoku". Zašto vaše predstave koje govore o ljubavi u pravilu završavaju tužno?
Predstava ima svoje trajanje, kao i život, s tim da se jedna predstava može igrati svaku večer, a život ne može. Toj predstavi dolazi kraj, kao i životu, a svaki kraj života je užasan. Možda zvučim opsesivno i depresivno, ali svaka tuga na kraju predstave ili na kraju života za mene je ispunjena toplinom. Svako putovanje je za mene grozno, svaki rastanak, svaki "ćao" za mene je užasan. Čitav moj život, uvijek na putu, s koferima, na neki kompleksan način akumuliran je u mojim predstavama. Čak i u komedijama. Moja kći živi u Berlinu, jedan sin je u Londonu, drugi u Rimu, moja supruga živi u Beču, a ja sam trenutno u Zagrebu. Komuniciramo telefonom, vidimo se kad možemo, a ja se sve teže nosim sa samoćom.
Sa svijetom komunicirate i u njemu djelujete putem kazališta. Kakvu bi predstavu trebalo raditi u ovom užasnom vremenu?
Trebalo bi na okrutan način raditi predstavu o ratu, koja bi trajala dvanaest sati. Tada bih se osjećao bolje. Radio sam u Sarajevu prije dvije godine "Kavkaski krug kredom" i Brecht, recimo njegovi komadi "Obloglavi i Šiljoglavi" i drugi, oni koji nikad nisu izvođeni, sigurno bi bili prisutni u takvoj predstavi o ratu. Ili Ernst Toller i njegov "Hopla, živi smo". Ili komad Carla Sternheima koji sam nazvao "Nacija" i koji sam početkom 1990-ih radio u ZKM-u, a trajao je sedam sati i zbog njega me Tuđman izbacio iz tog kazališta. Danas bi trebalo napraviti jednu jako, jako dugačku predstavu o ratu.
Kako bi glasila zadnja rečenica takve predstave?
"Idite svi u pizdu materinu i ne vraćajte se više."