Prije mjesec dana oči sportskog svijeta bile su uperene prema Tokiju i Olimpijskim igrama. Mjesec dana kasnije oči sportskoga svijeta uperene su prema prijelaznom roku u nogometu i tome gdje je prešao Messi, gdje Ronaldo, gdje Lukaku, hoće li negdje prijeći Mbappé i ima li kakvih novosti o Hålandu. Istodobno se u Tokiju održavaju Paraolimpijske igre, natjecanje medijski manje atraktivno od Olimpijskih igara, ne i manje važno, na kojem nastupaju sportaši i sportašice s invaliditetom. Ove se godine u Tokiju okupilo njih više od 4500 iz 163 države, a njihova natjecanja nisu ništa manje uzbudljiva od natjecanja potpuno zdravih sportaša i sportašica. Svatko tko je protekloga vikenda u poslijepodnevnim satima makar nakratko gledao Drugi program HTV-a i natjecanja u bacanju diska i kugle za paraolimpijce, mogao se u to uvjeriti. Mogao se uvjeriti i u to da i u paraolimpijskom, baš kao i olimpijskom, sportu, postoje nevjerojatni šampioni koji nadmoćno pobjeđuju vrhunsku konkurenciju. Vidio je to svatko tko je gledao kako pobjeđuje francuski paratriatlonac Alexis Hanquinquant.
Sportaši s invaliditetom odavno se organizirano natječu. Dapače, nekada su se, ali doista rijetki, natjecali sa zdravim sportašima. Mađar Károly Takács osvojio je zlatne medalje na Olimpijskim igrama u streljaštvu 1948. i 1952. godine. Nije imao desnu ruku. George Eyser je 1904. na Igrama u St. Louisu (valjda najčudnijima uopće) osvojio šest gimnastičkih medalja nastupajući s drvenom protezom za nogu. Osvojio je zlatnu medalju i u preskoku. Mađar Olivér Halassy između dva svjetska rata osvajao je medalju u vaterpolu. Nije imao nogu, kao dječaka ga je udario vlak. Dankinja Lis Hartel osvojila je pedesetih godina dvije srebrne olimpijske medalje u dresurnom jahanju iako je zbog dječje paralize bila paralizirana, a bolest joj je zahvatila i ruke. Sve su to bile iznimke, trebalo je pokrenuti sportske igre na kojima će se sportaši s invaliditetom moći međusobno ravnopravno natjecati, koje će ih afirmirati i koje će biti inkluzivne za njih, ali i za osobe s invaliditetom uopće.
Od 1988. i Olimpijskih igara u Seulu domaćin Igara ujedno je i domaćin Paraolimpijskih igara (bilo ljetnih, bilo zimskih). Uspjeha proteklih desetljeća ne manjka. Vidljivost sportaša s invaliditetom je mnogo veća, paraolimpijski sport se sve više afirmira, a invalide se potiče da se bave sportom. Paraolimpijce se sve više izjednačava s olimpijcima, pa su u mnogim zemljama (uključujući Hrvatsku) nagrade za osvojene medalje danas identične. Paraolimpijske igre natjerale su Tokio da se modernizira. Danas 96 posto željezničkih postaja tog grada ima prilagođena dizala i pokretne stepenice. Četiri petine postaja podzemne željeznice prilagođeno je invalidima u kolicima, a prije osam godina bilo ih je tek nešto više od 50 posto. Paraolimpijske igre tehničke su zahtjevnije za organizaciju od Olimpijskih. Podjelu hrane u olimpijskom selu treba organizirati tako da je uredno mogu uzeti i sportaši u kolicima i sportaši niskoga rasta. U Olimpijskom selu zaposleno je više od stotinu mehaničara i drugih stručnjaka specijaliziranih za popravak kolica, proteza i drugih pomagala. Očekuje se da će za vrijeme Igara odraditi oko 2000 popravaka.
Koliko god je paraolimpijski sport napredovao, koliko god su današnja društva, a time i svakodnevni život, prilagođeniji životu osoba s invaliditetom, problema ne nedostaje. Nije da se ne pojavljuju i u paraolimpijskom pokretu. Na udaru je plivanje, i od Igara do Igara u tom je sportu sve manje disciplina za sportaše s najvećim stupnjem invaliditeta. U Ateni 2004. od 37 disciplina 11 ih je bilo namijenjeno ljudima s najtežim oštećenjima. U Parizu 2024. trebalo bi ih biti samo četiri od 28. Problem je tim veći zna li se da što je veći stupanj invaliditeta natjecatelj treba veću i individualniju stručnu i trenersku pomoć. Natjecatelji s malim stupnjem oštećenja mogu trenirati sa zdravim sportašima, a cijena bavljenja sportom ne razlikuje se, barem ne bitno. Što je tjelesno oštećenje veće, to su i zahtjevi i novčana izdavanja veći. Posljedica bi mogla biti suprotna onome što se paraolimpijskim pokretom želi postići – a to je što veća inkluzija osoba s invaliditetom, jer baš oni koji imaju najvećih problema i kojima treba najsnažnija podrška pomalo ostaju bez toga unutar svog vlastitog pokreta. A do sljedećih Igara možda porastu medijska podrška i praćenje. Prilika za pokoji prijenos ili snimku više dolazi uskoro, za samo nekoliko mjeseci na Zimskim POI u Pekingu.
