>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Pare ili život!

Iako socijalna država, javni sektor i razmaženi radnici nisu bitan uzrok nastanka zadnje ekonomske krize, a još manje vrtoglavog rasta dugova, oni su za sve to optuženi. A dugovi su poletjeli u nebo u globalno povezanom svijetu kada su vlasti u značajnim državama EU-a odlučile spasiti sve financijske institucije od bankrota, pa što košta da košta

Fenomen enormnog rasta javnih dugova koje zadužene države više neće moći servisirati tema je koja neće nestati iz javnog diskursa. A s obzirom na kampanjsku prirodu postpolitičkog načina vođenja politike u EU-u, vrlo je moguće da u određenom trenutku tema ponovno dospije u centar neke nove krize, kao što je bila i ostala ona koja se zaplela oko grčkih javnih dugova.

U procesima financijalizacije stvari nisu jednostavne, no ne moramo baš biti računovođe, ekonomisti, pravnici i sociolozi (razglabanje o filozofiji duga prešlo je u podžanr popularne literature) da bismo shvatili osnovne konture procesa zaduživanja. I da shvatimo zašto nam o njima vlasti ili ništa ne govore ili otvoreno lažu! Jer to što bonitetne agencije posljednjih godina ‘nisu znale’ ocijeniti stanje primjerice u Enronu, Lehman Brothersu ili u Grčkoj sve dok nisu zaprijetile vile k očima bankrota, nema puno veze s nespoznatljivošću procesa u pitanju. Ali ima veze sa sakrivanjem pravog stanja stvari od građana na koje se tereti dugovanja uporno, više no jednom prenose. A u nas sad još kažu da će previše patiti banke.

Novi financijski mehanizmi, koji su enormno povećali opseg financijskog sektora u svim društvima svijeta, nesrazmjerno su povećali i rizike poslovanja. Tako da govoriti kako živimo u kasino kapitalizmu nije pogrešno, iako u realnosti prisustvujemo i snažnoj protutendenciji. Onoj da se rizici poslovanja što više smanje i odvežu od bilo kakvih rezultata proizvodnje u realnom sektoru. Što, naravno, stalno udara u svoje granice, pa poput pravih postmodernista bez postmoderne gledamo napuhavanja i ispuhavanja simulakruma u vidu financijskih mjehura, koji se kao jedine velike priče nakon kraja velikih priča rasprskavaju pred našim očima. Samo su financijski derivati 2006. godine bili veličine šest bruto svjetskih dohodaka, a sve to dovelo je do vrtoglavog rasta zaduženosti nakon zadnje ekonomske krize 2008. Odjednom otkriveni veliki deficiti u financijskom sektoru brzo su prebačeni u javne dugove država, a kako izgleda politika zaduživanja u EU-u postalo je, silom prilika, već mnogima poznato. Države vjerovnici i međunarodne organizacije koje one kontroliraju nude novčanu pomoć dužničkim državama pod uvjetom da ove provode ‘strukturne reforme’, ne bi li tako smanjile zaduženost i povećale ‘konkurentnost’. Pritom nije važno što primjerice neke od država u centru imaju i nepovoljniji odnos između vlastitog duga i BDP-a od država koje su zatražile pomoć.

Ukratko, ono što se događa je ekonomska politika bez alternative, čija EU-varijanta posvuda glasi: smanjenje deficita štednjom u javnoproračunskim izdacima, ugađajuća fiskalna politika za poduzeća i više porezne razrede. S druge stane, rast plaća se za većinu zamrzava i opstruira na sve moguće načine, ne na kraju prekarizacijom radne snage. Vodi se stroga monetarna politika s niskom inflacijom, što održava vrijednost dugova i u korist je vjerovnika. Stimulira se izvozni sektor, koji nije ovisan od domaće potrošnje. Ovim važnim manevrom ujedno se smanjuje potreba za klasnim kompromisom s radništvom, koje je dovedeno u položaj ucijenjenosti. Takva evropska ekonomska politika već je kodificirana u dokumentima poput Pakta za stabilnost i rast te Evropskog mehanizma za stabilnost. Prema većoj centralizaciji EU-a i zaobilaženju nacionalnih parlamenata ide se pomoću raznih sporazuma, kao što su Evropski semestar i mnogi drugi koji daju Evropskoj komisiji ovlasti da tu i takvu politiku državama nasilno nameće putem kontrole njihovih proračuna i strukturnih reformi. Sada su već sve države Unije, bez obzira na to jesu li tražile pomoć Trojke ili ne, na neki način došle pod njihovu vlast.

Do ovuda je uglavnom poznato. Argument za ovakvu politiku u dirigiranim javnostima glasi da smo u prošlosti trošili preko svojih mogućnosti i sad je došao dan isplate. Poigravanjem riječju dug, koja na njemačkom jeziku znači i krivnju, ulovljeni smo u neku vrstu nove teologije kapitalizma. Sudnji dan koji će nas vjerojatno uništiti više se ne može odgoditi pozivanjem na teški rad u znoju lica svoga, što bi nas, u sada već staroj protestantskoj tradiciji, barem moglo kvalificirati za Božju milost. Novi Bog kapitalizma više se, o tome je skicu za nenapisani esej ostavio još Walter Benjamin 1930-ih godina, uopće ne može razlikovati od mehanizama kapitalizma samog. Što će s nama biti sutra, to znaju još samo digitalizirane mašine u financijskim ustanovama, a njima je za nas svejedno. Manje ili više fatalistički, to prevedeno u društvenu stvarnost znači da nekoga treba optužiti. I gospodstvo kapitala se za to u suradnji sa svojom državom i pobrinulo. Odlučili su optužiti socijalnu državu, javni sektor i razmažene radnike. Iako svi oni uopće nisu bitan uzrok nastanka zadnje ekonomske krize, a još manje vrtoglavog rasta dugova, koji su sada postali javnima. Dugovi su poletjeli u nebo u globalno povezanom svijetu kada su vlasti u značajnim državama EU-a odlučile spasiti sve financijske institucije od bankrota, pa što košta da košta. Krpanje ogromnih gubitaka u bankarskom sektoru, koji su nastali zbog izmišljanja sve slabijih ‘proizvoda’ financijskih institucija, sa sve manjom vezom s ‘realnom privredom’, ponuđenih prvenstveno privatnom sektoru, dovelo je do gubitaka koji se mjere u tisućama milijardi. Iako je sa stanovišta kapitala svaki posao koji donosi profit, pa i onaj od financijalizacije – realan, dok mjehur ne pukne. A mjehuri su pucali i činit će to i dalje. Do sada tako, za uvod, 2000-2001. u dot-com industriji, pa onda 2008. u sektoru hipotekarnih kredita i nekretnina.

Deregulacija financijskog sektora omogućila je takvo preplitanje komercijalnog i investicijskog bankarstva koje je vodilo u ‘lude’ rizike. Odgovor na to bila je ‘sekuritizacija’ hipotekarnih kredita, što znači da su banke sve svoje kredite, različito rizične, pokrile obveznicama koje su prodavale investitorima. Izdavač obveznica bilo je drugo povezano poduzeće i tako su gubici prikrivani, a rizici prenošeni na kupce obveznica. Mi smo mislili kako smo zaostali u nekoj prvobitnoj akumulaciji, u kojoj je raznim kutlima bilo moguće da financiraju kupovinu poduzeća iz duga, pri čemu je imovina novostečenog poduzeća osnova za dobivanje kredita. Tako ‘dobiveno’ poduzeće novi gazda i nije kupio da bi nešto proizvodio, već da ga reorganizira, razdijeli, preproda po višoj cijeni. Ta logika funkcionirala je u cijelom SAD-u i EU-u. A onda su još smišljeni financijski derivati, financijske pogodbe u kojima uplata na račun jedne od strana ovisi od stupnja rizika na određeni dan u budućnosti. Tako se jedna strana na tržištu štiti od ludosti istoga, osiguravši se ugovorno od eventualnih promjena tečaja, oscilacija cijena, burzovnih njihanja i nemogućnosti isplate duga. I još može sa svim time špekulirati.

Postoje i drugi strukturni uzroci vrtoglavog rasta javnih dugova, tako učinak ‘snježne grude’ s kamatama koje rastu brže od privrede i smanjivanje poreznih prihoda uz prodaju ideologije da će mali porezi na kapital i dohotke za više klase pobuditi investiranje u privredu i rast. Što se uglavnom ne događa.

I gdje smo sada? U srazmjeru s poreznim olakšicama za kapital, breme duga preneseno je na stanovništvo, povećanjem poreza na potrošnju. To nepravedno opterećuje sve, pa i one s najnižim dohodcima, što produbljuje društvene nejednakosti. A produbljivanje društvene nejednakosti neizbježan je rezultat javnog zaduživanja. Na djelu je preraspodjela društvenog bogatstva iz javnog u privatni sektor, od siromašnih bogatima. Tko će nam to dalje raditi, izabrat ćemo uskoro ponovno.

1/1